Broj: Gž R-588/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Dražana Penjaka predsjednika vijeća, Verice Franić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Arijane Bolanče, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J., iz O., D. 10/2, OIB…, zastupane po punomoćnici B. Š. M., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB…, zastupanog po punomoćnici J. K., dipl. pravnici kod tuženika, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-9857/14-12 od 15. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-9857/14-12 od 15. listopada 2015.

 

Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se poništi Odluka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Klasa: 112-01/14-02/37-Lj.B/JKL, Ur. broj: 341-25-07/1-14-2 od 11. studenog 2014. kao nezakonita, kao i rješenje o plaći Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa: 112-01/14-02/37-Lj.B/JKL od 30. rujna 2014. u dijelu kojim se tužiteljici utvrđuje osnovna plaća. Odbijen je i zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila da se naloži tuženiku da tužiteljici donese rješenje o plaći kojim joj se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Inspektor od 1.048 i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi 34 godine, te je odbijen zahtjev tužiteljice na naknadu parničnog troška.

 

Žali se tužiteljica i pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga sadržanih u odredbi članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, potražujući ujedno troškove sastava žalbe.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu pobijajući sve navode iz iste i predlažući njeno odbijanje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da sud prvog stupnja nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet ovog spora jest tužbeni zahtjev tužiteljice na poništenje Odluke tuženika kojom je odbijen njezin zahtjev za zaštitu prava koji je uložila na rješenje o plaći, poništenje rješenja u plaći u dijelu kojim je tužiteljici utvrđena osnovna plaća, te nalog tuženiku da tužiteljici donese rješenje o plaći glede osnovne plaće kako je to pobliže određeno u izreci pobijane presude.

 

Iz obrazloženja pobijane presude razvidno je kako je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan u bitnome jer smatra da tužiteljica ne može tražiti poništenje odluke poslodavca jer se ne radi o ugovoru već jednostranoj odluci poslodavca kao jedne ugovorne strane iz radnog odnosa, pa u smislu odredbe članka 133. stavak 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR) tužiteljica ima pravo tražiti zaštitu prava iz radnog odnosa u smislu utvrđenja nedopuštenosti Odluke od 11. studenog 2014. i utvrđenja nedopuštenosti rješenja o plaći od 30. rujna 2014. Slijedom toga,, prvostupanjski sud smatra i da tužiteljica ne može tužbenim zahtjevom tražiti niti da sud naloži tuženiku donošenje rješenja o plaći određenog sadržaja.

 

U ispravno provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće:

 

- da je između stranaka zaključen ugovor o radu od 30. srpnja 2014., kojim je u članku 3. ugovoreno da će tužiteljica obavljati poslove radnog mjesta "stručni referent II", te je tužiteljica svojim potpisom tog ugovora iskazala slobodnu i suglasnu volju kojom prihvaća ponudu sklapanja ugovora,

 

- da je člankom 7. tog ugovora o radu ugovoreno da će se za obavljanje poslova tužiteljici isplatiti plaća utvrđena zakonom i drugim propisom, kolektivnim ugovorom i općim aktom poslodavca, i

 

- da je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženika za radno mjesto "stručni referent II" propisan koeficijent 0,873, da je rješenjem o plaći tužiteljice od 30. rujna 2014. određena plaća tužiteljici kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta "stručni referent II" u vrijednosti od 0.873 i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža.

 

Navedena utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su utemeljena na sadržaju provedenih dokaza, koje je prvostupanjski sud pravilno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, i koje žalitelj ničim ne dovodi u sumnju.

 

Na osnovu ovih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje kako je ugovorom o radu koji je zaključen među strankama ugovoreno da je plaća tužiteljice određena i odrediva prema aktima tuženika, konkretno Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta, kojim je za radno mjesto "stručni referent II" propisan koeficijent 0,873, pa tužiteljica ima pravo na onu plaću sukladno radnom mjestu za koje ima sklopljen ugovor o radu, slijedom čega je tuženik pravilno i rješenjem o plaći odlučio o pravu tužiteljice na plaću, a sukladno ugovoru o radu i Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta, zbog čega je predmetni tužbeni zahtjev da bi joj pripadala plaća sukladno vrsti i opsegu obavljenog rada ocijenjen neosnovanim.

 

Navedeni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud jer je utemeljen na valjanoj i pravilnoj ocjeni provedenih dokaza što žaliteljica ne dovodi u sumnju svojim žalbenim navodima.

 

Kako drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, kao i navedeni zaključak prvostupanjskog suda, te primjenu materijalnog prava, to se ovaj žalbeni sud umjesto posebnog obrazloženja poziva na razloge prvostupanjske presude, sukladno odredbi članka 375. stavak 5. ZPP-a.

 

Glede ostalih žalbenih navoda, žaliteljici je odgovoriti kako tužiteljica ne može tražiti da sud naloži tuženiku da donese rješenje o plaći određenog sadržaja, jer se ovdje ne radi o upravnom sporu kojim se osporava upravni akt, već tužiteljica svoja prava može ostvariti jedino postavljanjem deklaratornog zahtjeva na utvrđenje prava da joj propada određeni koeficijent, pa su neosnovani žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu.

 

Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a i odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer ista nije uspjela sa svojom žalbom.

 

U izloženom, kako, dakle, nisu osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija to je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 1. rujna 2016. godine.