Broj: Gžri-71/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. I. pok. J. OIB: ..., iz S. G., koju zastupa punomoćnica Ž. K., odvjetnica u T., protiv tuženika A. M. d.d., OIB: ..., S. D., kojeg zastupa direktor J. M. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Trogiru broj P-61/2013 od 30. prosinca 2014., u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-61/2013 od 30. prosinca 2014., u odlukama pod točkama I./I. i II. izreke.

 

II. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana žalba tuženika, pa se presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-61/2013 od 30. prosinca 2014.

 

A/ potvrđuje:

 

-u odluci pod točkom I./III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana isplati tužiteljici s naslova naknade plaće, za razdoblje od 1. srpnja 2013. do zaključene glavne rasprave kod prvostupanjskog suda iznos od 79.516,27 kuna, sa zateznom kamatom koja teče:

 

-na iznos od 4.328,16 kuna od 16. kolovoza 2013. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.328,16 kuna od 16. rujna 2013. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.328,16 kuna od 16. listopada 2013. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.328,16 kuna od 16. studenog 2013. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.328,16 kuna od 16. prosinca 2013. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.328,16 kuna od 16. siječnja 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.844,29 kuna od 16. veljače 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.844,29 kuna od 16. ožujka 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.844,29 kuna od 16. travnja 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.844,29 kuna od 16. svibnja 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.881,45 kuna od 16. lipnja 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.881,45 kuna od 16. lipnja 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.881,45 kuna od 16. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.881,45 kuna od 16. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.881,45 kuna od 16. rujna 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.881,45 kuna od 16. listopada 2014. do 31. srpnja 2015.,

-na iznos od 4.881,45 kuna od 16. studenog 2014. do 31. srpnja 2015., i

-na iznos od 4.881,45 kuna od 16. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015.,

prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te

 

-u odluci o parničnom trošku (točka II. izreke) kojom je naloženo tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužiteljici trošak u iznosu od 8.500,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 30. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015. prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se

 

B/ preinačuje:

 

- pobijana presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je tužiteljici u odluci pod točkom I./III. te odluci pod točkom II izreke za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate, priznata zatezna kamata na dosuđene iznose po većoj kamatnoj stopi od one dosuđene u točki II.A/ izreke ove drugostupanjske presude, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da nije dopušten otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 02/07, sklopljen 30. siječnja 2007., aneks ugovora o radu broj 1/07 sklopljen 1. lipnja 2007. i aneks ugovora o radu broj 2/11, sklopljen 20. svibnja 2011. između tužiteljice i tuženika, kojeg je tuženik izjavio tužiteljici 19. prosinca 2012. i da radni odnos tužiteljice nije prestao (točka I./I. izreke).

 

Istom presudom određeno je da je na dan zaključenja glavne rasprave kod prvostupanjskog suda prestao ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02/07, sklopljen 30. siječnja 2007., aneks broj 1/07 sklopljen 1. lipnja 2007. i aneks ugovora o radu broj 2/11, sklopljen 20. svibnja 2011. između tužiteljice i tuženika (točka I/II).

 

Ujedno je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici s osnova naknade plaće za razdoblje od 1. srpnja 2013. do zaključenja glavne rasprave iznos od 79.516,27 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose navedene pod točkom I/III izreke teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

Odlukom o parničnom trošku naloženo je tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žalio se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje sudsku zaštitu iz radnog odnosa, zahtijevajući utvrđenje da je nedopušten otkaz od 19. prosinca 2012. kojim je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljice zaključen na neodređeno vrijeme, te da joj radni odnos nije prestao. Zatražila je i sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave kod prvostupanjskog suda (4. prosinca 2014.), te naknadu plaće za razdoblje od 1. srpnja 2013. do zaključenja glavne rasprave, odnosno do sudskog raskida ugovora o radu.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica radila kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, s dodacima toga ugovora od 30. siječnja 2007., na radnom mjestu poslovođe hortikulture, a od 1. srpnja 2007. da je radila na radnom mjestu poslovne tajnice, te da je 19. prosinca 2012. tuženik donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu kojim je otkazao radni odnos tužiteljice radi gospodarskih razloga – smanjenja opsega posla. Protiv odluke o otkazu tužiteljica da je izjavila 4. siječnja 2013. zahtjev za zaštitu prava na kojeg tuženik nije odgovorio.

 

Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik, da bi spriječio stečaj, morao izraditi financijski i operativni plan restrukturiranja kojim je utvrđeno da kod tuženika postoji višak radnika i veliki trošak poslovanja, a radi čega da je tuženik otkazao ugovore o radu dvanaestorici radnika i to prema osnovnom kriteriju duljine trajanja radnog odnosa svakog pojedinog radnika. Međutim, tuženik tužiteljici da nije ponudio drugo radno mjesto, pa je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik prilikom otkazivanja poštivao zakonom propisanu proceduru, pa da je time postupljeno po odredbi članka 113. stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 137/05), ali da tužiteljici nije ponuđeno drugo radno mjesto, radi čega da je nedopušten otkaz ugovora o radu tužiteljice. U skladu s tim, prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je otkaz kojeg je tuženik dao tužiteljici nedopušten i da joj radni odnos nije prestao te je prihvaćen tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i zahtjev za naknadu plaće.

 

Iako u pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim okolnostima pa je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a neke činjenice je i prvostupanjski sud propustio utvrditi, ali ih je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te činjenice, odnosno posredno izvedene dokaze, ovaj drugostupanjski sud je, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 373.a ZPP-a potvrdio pobijanu presudu iz sljedećih razloga:

 

Nakon pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda da je tuženik donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice od 19. prosinca 2012., ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da je ta Odluka uručena tužiteljici 20. prosinca 2012., kako to proizlazi iz potvrde o primitku iste. Kako je zahtjev za zaštitu prava protiv te Odluke tužiteljica uputila tuženiku preko pošte, preporučenom pošiljkom, dana 14. siječnja 2013., što je vidljivo uvidom u potvrdu Hrvatske pošte, a tuženik nije odgovorio na zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, te je tužiteljica 30. siječnja podnijela tužbu prvostupanjskom sudu kojom je pokrenuta ova parnica, za zaključiti je da je tužiteljica sudsku zaštitu iz radnog odnosa zatražila u potpunosti u skladu s odredbom članka 129. stavka 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR), koji se u ovom slučaju primjenjuje obzirom na vrijeme donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice od 19. prosinca 2012., a ne Zakon o radu iz 1996., s njegovim izmjenama i dopunama kako se pogrešno prvostupanjski sud pozvao na odredbe toga Zakona.

 

Nadalje, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da se tuženik prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice obratio sindikalnom povjereniku tuženika radi savjetovanja o namjeravanoj odluci o otkazivanju ugovora o radu tužiteljice u smislu odredbe članka 149. ZR.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća navode tuženika da je radi poteškoća u poslovanju, a u cilju smanjenja troškova poslovanja, kako bi izbjegao stečaj, bio primoran otkazati ugovore o radu dvanaestorici radnika, među kojima je bila i tužiteljica.

 

Inače, prilikom odlučivanja o osnovanosti redovitog, poslovno uvjetovanog otkaza, sud nije ovlašten ispitivati poslovnu politiku poslodavca, jer je autonomno pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta, uključujući i pravo na osnivanje, ali i ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe.

 

Međutim, u smislu odredbe članka 131. ZR tuženik je u ovoj parnici morao dokazati postojanje razloga zbog kojeg otkazuje ugovor o radu tužiteljici. Naime, poslovno uvjetovani otkaz omogućuje poslodavcu usklađivanje ugovornih obveza s izmijenjenim okolnostima unutar prethodno zasnovanog, po svojoj prirodi trajnog dvostranoobvezujućeg ugovornog radnog odnosa. No, kada poslodavac redovnim, poslovno uvjetovanim otkazom otkazuje ugovor o radu tada on mora u sudskom postupku dokazati koje su to izmijenjene okolnosti, odnosno koji su to konkretni razlozi zbog kojih otkazuje ugovor o radu.

 

Tuženik je u tijeku ove parnice tvrdio, a to ponavlja i u žalbi da je otkazivao ugovore o radu onih radnika bez kojih je neometano mogao nastaviti daljnje poslovanje, a odlučujući kriterij za otkaz da je bilo kraće trajanje radnog odnosa kod tuženika.

 

Spisu prvostupanjskog suda je priložen (na listu 54 Popis radnika kojima se namjerava redovito otkazati ugovore o radu zbog poslovno uvjetovanih otkaza, dalje: Popis radnika). Na Popisu radnika se ne nalazi tužiteljica, ali se nalazi radnica tuženika K. M., a tužiteljica je prilikom saslušanja navela da kada je iz Popisa radnika izostavljena K. M., ona (tužiteljica) da je uvrštena na Popis radnika.

 

Uvidom u Popis radnika vidljivo je da su popisom obuhvaćeni radnici koji su na radu kod tuženika proveli od jedne godine, sedam mjeseci i trinaest dana do pet godina, deset mjeseci i dva dana.

 

Tuženik u spis prvostupanjskog suda nije dostavio drugi Popis, ili tablicu koju je koristio pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljice, odnosno drugih radnika, a polazeći od njegovih navoda da je kao odlučujući kriterij koristio "kraće trajanje radnog odnosa kod tuženika", dalo bi se zaključiti da je Popis radnika obuhvatio radnike s najkraćim radnim stažom provedenim kod tuženika. To, dakle, znači da tuženik prilikom donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice od 19. prosinca 2012. nije postupio sukladno odredbi članka 107. stavka 3. ZR, kojom je propisano da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Kriteriji koji se uzimaju u obzir prilikom utvrđivanja za kojim je radnikom prestala potreba u odredbi članka 107. stavka 3. ZR navedeni su taksativno, pa je tuženik trebao voditi računa o svim kriterijima, a ne samo o jednom. Tuženikovo je pravo da odluči koje će značenje dati pojedinom kriteriju, ali ne i pravo da prilikom utvrđivanja viška radnika uzme u obzir samo jedan zakonom propisani kriterij, a ne i ostale Zakonom propisane.

 

U Odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljice od 19. prosinca 2012. nisu navedeni razlozi radi kojih je tuženik utvrdio da je upravo za radom tužiteljice prestala potreba, dok za radom preostalih radnika koje je zadržao na poslu, nije prestala potreba.

 

Naime, smisao je odredbe članka 107. stavka 3. ZR-a u tome da poslodavac prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba napravi usporedbu između radnika koji obavljaju iste poslove po svim kriterijima propisanim odredbom članka 107. stavka 3. ZR i onima koje je eventualno sam poslodavac propisao, te da na temelju te usporedbe donese odluku kojem radniku prestaje radni odnos. Tuženik to nije učinio u Odluci otkaza ugovora o radu tužiteljice od 19. prosinca 2012., a niti u tijeku prvostupanjskog postupka.

 

Prema odredbi članka 107. stavka 2. ZR-a poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, a prema stavku 4. istog članka poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

Tuženik u ovoj parnici nije dokazao da je postupio sukladno odredbama članka 107. stavka 2. i 4. ZR-a.

 

Radi svega izloženog, otkaz kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom od 19. prosinca 2012., nije dopušten, pa radni odnos tužiteljice nije prestao.

 

Kako je otkaz kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljice nedopušten, a tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, sukladno odredbi članka 117. stavka 3. ZR-a, ispravno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica zatražila sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom (4. prosinca 2014.).

 

Odredbom članka 87. stavka 3. ZR je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

 

Kako je u ovoj parnici utvrđeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici, što znači da je do prekida rada tužiteljice došlo krivnjom tuženika, to je isti u obvezi isplatiti tužiteljici naknade plaće za utuženo razdoblje tj. od 1. srpnja 2013. do sudskog raskida ugovora o radu.

 

Na dosuđeni iznos naknade plaće u iznosu od 79.516,27 kuna, kao i na iznos naknade troškova postupka u svoti od 8.500,00 kuna, tužiteljici je dosuđena zatezna kamata prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

Međutim, dana 1. kolovoza 2015. je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15), kojim je, između ostalog, izmijenjen stavak 2. članka 29. do tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), na način da je zatezna kamata od 1. kolovoza 2015. smanjena, a ista se na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

 

Stoga, tužiteljica nema pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 79.516,27 kuna s naslova naknade plaće te na dosuđeni iznos parničnog troška, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate, u visini koja joj je dosuđena pobijanom presudom.

 

Radi izloženog, u ovom dijelu, temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, preinačena je presuda prvostupanjskog suda u odluci o zateznoj kamati.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 7. rujna 2016.