Broj: Revr 1574/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz O., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u O., protiv tuženika T. š. O. d.o.o., O., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2223/2013-2 od 27. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-202/2012-10 od 28. studenog 2012., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju razliku otpremnine u iznosu 61.945,12 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi u visini eskontne stope koju za svako polugodište odredi HNB uvećane za 5 postotnih poena tekućim od 29. rujna 2010. pa do isplate. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 4.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike manje isplaćene otpremnine u iznosu 61.945,12 kn za koju tužitelj tvrdi da mu pripada na temelju Dodatka 2. Temeljnog Kolektivnog ugovora.

 

Tužbeni zahtjev temelji se na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

 

- da je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu Odlukom o redovitom otkazu Ugovora o radu od 21. rujna 2010. prema kojem radni odnos tužitelju prestaje 29. rujna 2010. te mu je utvrđeno pravo na otpremninu u iznosu 46.054,88 kn;

 

- da je 15. rujna 2010. tužitelj potpisao izjavu da je stekao uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu, te da želi to svoje pravo iskoristiti s tim da mu radni odnos prestane 29. rujna 2010.

 

- da je tužitelj 24. rujna 2010. potpisao izjavu prema kojoj se između ostalog odriče potraživati od tuženika otpremninu osim one navedene u toč. 2. Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu,

 

- da se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa,

 

- da je tužitelj ostvario ukupno 36 godine radnog staža.

 

Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su osnovanim na temelju odredbe čl. 7. i 119. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) zauzevši pravno shvaćanje da je tužitelju radni odnos prestao odlukom tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga pa da sukladno tome ima pravo na otpremninu u visini određenoj čl. 2. Dodatka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora, bez obzira na izjavu koju je tužitelj potpisao 24. rujna 2010., budući da je ta izjava potpisana prije prestanka radnog odnosa zbog čega ne proizvodi pravne učinke u odnosu na ostvarivanje prava na otpremninu.

 

Iz podnesene izvanredne revizije proizlazi da tuženik postavlja materijalnopravna pitanja:

 

1."Može li radnik pravo na isplatu veće otpremnine zahtijevati u sudskom postupku, a da prethodno nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu?

 

2. Je li odricanje radnika od svih eventualnih budućih tražbina po zakonu valjano ili ne?"

 

Tuženik se u reviziji, obrazlažući razlog važnosti prvog postavljenog pravnog pitanja, poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002. tvrdeći da o navedenom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje.

 

Obrazlažući važnost drugog postavljenog pravnog pitanja u reviziji tuženik se poziva na odluke revizijskog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007., broj Revr-326/08 od 28. travnja 2009., broj Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. i broj Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženom u navedenim odlukama.

 

Odlučujući o dopuštenosti prvog postavljenog pravnog pitanja u reviziji treba reći da prema shvaćanju nižestupanjskih sudova radnik može u sudskom sporu tražiti isplatu razlike otpremnine, a da se prethodno nije obratio poslodavcu sa zahtjevom jer je odredbom čl. 129. st. 3. ZR propisano da se radnik sa zahtjevom za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja ne mora prethodno obratiti poslodavcu.

 

Tuženik se u reviziji pozvao na suprotnu praksu županijskih sudova te je uz reviziju priložio sentencu odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002. iz koje je vidljivo da je u parničnom postupku koji je prethodio donošenju te odluke bila riječ o postupku radi isplate otpremnine na koji se primjenjivao raniji Zakon o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01), a ne odredba čl. 129. st. 3. ZR koji je mjerodavni materijalni propis u ovoj pravnoj stvari. Zato je ovaj sud ocijenio da u odnosu na prvo postavljeno materijalnopravno pitanje u reviziji revident nije naveo odgovarajuće razloge zbog kojih bi prvo postavljeno materijalnopravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Odlučujući o dopuštenosti drugog materijalnopravnog pitanja postavljenog u reviziji treba reći da je o tom pravnom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Revr-76/09 od 4. ožujka 2009. U navedenoj odluci revizijski sud je zauzeo pravno shvaćanje da je nastanak prava na otpremninu u smislu čl. 125., odnosno sada čl. 119. ZR, vezan uz otkaz ugovora o radu. Naime, pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti za naplatu tražbina koja još nije nastala ) pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu, jer tog prava još nema, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka.

 

U revizijom pobijanoj drugostupanjskoj presudi zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na otpremninu u skladu s odredbom čl. 34. st.1. točka 3. Dodatka 4. aneksa kolektivnog ugovora, jer  tužiteljeva izjava od 24. rujna 2010., kojom se tužitelj odrekao razlike otpremnine, a koju je potpisao prije prestanka radnog odnosa ne proizvodi pravne učinke u odnosu na ostvarivanje prava na otpremninu jer je suprotna odredbi čl. 119. st. 2. i čl. 7. ZR.

 

Tuženik se obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja poziva na odluke ovog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007., broj Revr-326/08 od 28. travnja 2009., broj Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. i broj Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. navodeći da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci u protivnosti sa shvaćanjem revizijskog suda iznesenog u tim odlukama.

 

U odlukama ovog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007. i broj Revr-326/08 od 28. travnja 2009. ne radi se o istom činjeničnom stanju kao u ovom postupku jer iz obrazloženja tih odluka proizlazi da je predmet spora potraživanje udjela u neto dobiti društva, dok je predmet ovog postupka potraživanje na ime otpremnine. U odluci ovog suda broj Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. riječ je o postupku na koji se primjenjuju odredbe Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 19/90), dok je u odluci ovog suda broj Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. utvrđeno da je stranka pristala na prijevremenu isplatu otpremnine, ali da se nije odrekla razlike manje isplaćene otpremnine koja bi joj pripala do dana odlaska u mirovinu.

 

Slijedom navedenog proizlazi da se u odlukama revizijskog suda na koje se revident poziva u reviziji, nije se radilo o istim činjeničnim niti pravnim situacijama kao u ovom postupku pa se samim time pozivanje tuženika na navedene odluke ne može smatrati određeno naznačenim razlogom važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Kako je postojanje razloga važnosti za postavljeno pravno pitanje pretpostavka dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP u vezi st. 3. istog članka ZPP to niti u pogledu drugog postavljenog pravnog pitanja u izvanrednoj reviziji nisu ispunjene zakonske  pretpostavke za meritorno odlučivanje.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 21. rujna 2016.