Broj: Gž R-945/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B., iz D., IV g. b…. zastupane po punomoćniku D. G., odvjetniku u S. protiv tuženika „M. d.o.o. S., N. …., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-226/11 od 28. srpnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-226/11 od 28. srpnja 2011. i tužba tužiteljice od 17. rujna 2010. se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi nedopuštenim usmeni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 18. travnja 2007. i kojim je radni odnos prestao 2. kolovoza 2010. pa da radni odnos nije prestao; te da je tuženik dužan vratiti tužiteljicu na rad i omogućiti joj obavljanje tih poslova, sve uz naknadu troškova postupka.

 

Protiv ove presude žalbu pravovremeno podnosi tužiteljica pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači podredno, ukine.

 

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenim usmenog otkaza Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme dana 18. travnja 2007. kojim je radni odnos istoj prestao 2. kolovoza 2010., pa da radni odnos nije prestao; te da se tužiteljicu vrati na rad.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući da je tužiteljica prekludirana u traženju sudske zaštite a sve pozivom na odredbu članka 129. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11, dalje: ZR) kojom je određeno da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, a stavak 2. da ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

Također, prvostupanjski sud obrazlaže da je uistinu tuženik usmenim otkazom postupio protivno odredbi članka 112. ZR kojom je propisano da otkaz mora imati pisani oblik, da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz, da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

 

Pravilno prvostupanjski sud navodi da se radi o kogentnoj pravnoj normi jer je posljedica nepoštivanja iste ništavost (nedopuštenost) otkaza sukladno odredbi članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), u vezi sa odredbom članka 6. stavak 4. ZR koja propisuje da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređe­no ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

 

- da je prema kazivanju zz. tuženika tužiteljici otkaz usmeno priopćen dana 30. srpnja 2010. te da je ista pozvana da dana 2. kolovoza 2010. dođe po pisani otpravak odluke pa je tužiteljica i došla ali kako je radnici tuženika U. M. umro otac i taj dan bila sahrana rečeno joj je da dođe sutradan što ista nije učinila već je 4. kolovoza 2010. otvorila bolovanje;

 

- da je isto potvrdio svjedok D. D. te i sama tužiteljica u svom stranačkom iskazu jer je iskazala da je koncem srpnja zz tuženika došao u skladište i rekao da joj daje otkaz (iako je tijekom postupka pokušala minorizirati svoje propuste glede prekluzije);

 

- da je svjedok A. M. potvrdila da je tužiteljica 2. kolovoza 2010. došla po svoje dokumente a svjedokinja T. G. da je došla tražiti da joj daju papire; te je i suprug tužiteljice potvrdio da je tužiteljica dobila otkaz u posljednjem tjednu srpnja 2010.;

 

- da iz preslika radne knjižice proizlazi da je tužiteljica radila od 1. 10. do 31. 12. 2010. u obrtu L.L.;

 

- da se u zapisniku Inspektora za područje radnih odnosa od 17. rujna 2010. navodi da je tužiteljica sama došla 2. kolovoza 2010. tražeći pisani otpravak odluke o otkazu (koji da joj je priopćen 31. srpnja 2010. zbog skrivljenog ponašanja) koji joj nisu mogli dati zbog sahrane punca pa su sve poslali 4. kolovoza 2010.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja donio odluku kao u izreci.

 

              Pisana odluka o otkazu datirana je sa 2. kolovoza 2010. te predstavlja očito, izvanredni otkaz ugovora o radu jer se kao povreda navodi neispunjavanje radnih obveza u skladištu tuženika po nalogu šefa skladišta D. D. i ne sadrži odredbe o otpremnini, otkaznom roku, godišnjem odmoru i dr. Glede pisanog otpravka odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu sa danom 2. kolovoza 2010. vodi se parnični postupak pod brojem IV P-682/10 te isti nije od značaja za ovaj postupak jer se u konkretnom slučaju radi o usmenom otkazu ugovora o radu od 30 srpnja 2010.

                           

U situaciji kada je poslodavac dao usmeni otkaz ugovora o radu, jasno je da je takav otkaz nedopušten jer je isto protivno odredbi članka 112. ZR. Međutim, i u toj situaciji tužiteljica je bila postupati dužna u rokovima i način propisan odredbom članka 129. ZR.

 

Stoga je za ocjenu pravovremenosti podnošenja tužbe bilo potrebno utvrditi je li tužiteljica, obzirom na dan saznanja za povredu prava protiv koje ista traži sudsku zaštitu, pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava.

 

U konkretnom slučaju ista je to učinila tek 20. kolovoza 2010. (putem preporučene pošiljke koju je tuženik zaprimio 26. kolovoza 2010.), a otkaz joj je priopćen 30. srpnja 2010. što podrazumijeva da je posljednji dan roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava bio 14. kolovoza 2010. koji dan je bila subota pa je tako posljednji dan roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava sukladno odredbi članka 112. i članka 113. stavak 8. ZPP ustvari bio ponedjeljak, 16. kolovoza 2010.; dok je samu tužbu podnijela 17. rujna 2010. pa je utoliko ista prekludirana u traženju sudske zaštite kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud ali je pri tome pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev umjesto da je odbacio tužbu.

 

Slijedom navedenog, a kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 13. ZPP, pobijanu je presudu valjalo ukinuti i tužbu odbaciti temeljem odredbe članka 369. stavak 2. ZPP.

 

Odluka o trošku je izostala jer prvostupanjski sud još nije donio dopunsku odluku na koju je upućen dopisom ovog suda od 30. siječnja 2012.

 

U Splitu, 22. rujna 2016.