Broj: Revr 1448/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika „S. s. Z.“ d.o.o., OIB: ..., sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u Z., radi sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-683/15-3 od 17. ožujka 2015., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13393/13-13 od 28. studenoga 2014., u sjednici održanoj 4. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja sudski je raskinut Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 1. listopada 2011., s danom 2. prosinca 2012. (točka I izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 98.809,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u izreci prvostupanjske odluke te naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 29.240,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2012. do isplate (točka II izreke). Nadalje, odbijen je dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 450,00 kn (točka III izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.025,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana te potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 98.809,12 kn s dosuđenim zateznim kamatama te u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke za iznos od 12.006,25 kn s dosuđenim zateznim kamatama na taj iznos (točka I izreke). Pod točkom II izreke preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 29.240,28 kn s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos te u dijelu pod točkom IV. izreke za iznos od 3.018,75 kn s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos te je suđeno:

 

              „1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. S. u dijelu kojim traži sudski raskid Ugovora na neodređeno vrijeme, zaključen dana 1. listopada 2011. godine, s danom 2. prosinca 2012. godine.

 

              2. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 29.240,28 kuna s dosuđenim zateznim kamatama na taj iznos, te u dijelu u kojem potražuje trošak parničnog postupka iznad iznosa od 12.006,25 kuna (za iznos od 3.018,75 kuna) s dosuđenim zateznim kamatama na taj iznos.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. i 3., podredno i članka 382. stavak 2. točka 1. i točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu presudu u pobijanom dijelu u cijelosti te dalje postupiti shodno zakonu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Ovaj sud je prije odluke o osnovanosti revizije ispitao dopuštenost revizije, imajući na umu da je tužitelj podnio i reviziju iz članka 382. stavak 1. i 2. ZPP-a.

 

Stranke mogu podnijeti reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP-a (izvanrednu reviziju) radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni samo u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a. U ovom sporu je protiv drugostupanjske presude dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP-a, slijedom čega je ovaj sud razmatrao podnesenu reviziju kao reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP-a.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme s danom 2. prosinca 2012., za isplatu bruto plaće u ukupnom iznosu od 98.809,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 29.240,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2012. do isplate.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu (zaključen 1. listopada 2011., radno mjesto direktor Odjela hrane i pića) Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. svibnja 2012.,

 

- navedena Odluka o otkazu je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2277/12 od 27. studenoga 2012. utvrđena kao nedopuštena i nezakonita te je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na posao u roku od 8 dana (presuda pravomoćna i ovršna 15. ožujka 2013.),

 

- da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu (zaključen 1. listopada 2011., radno mjesto direktor Odjela hrane i pića) Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 23. svibnja 2012.,

 

- navedena Odluka o otkazu je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2410/12 od 7. veljače 2013. utvrđena kao nedopuštena i nezakonita te je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na posao u roku od 8 dana (presuda pravomoćna i ovršna 8. ožujka 2013.),

 

- da je ugovorom o radu ugovorena mjesečna plaća tužitelja u iznosu od 15.829,93 kn, uz koju je tuženik tužitelju isplaćivao i fiksni dio u iznosu od 300,00 kn mjesečno te je zbroj ugovorenog iznosa i fiksnog iznosa činio bruto plaću,

 

- da je tužitelj kod novog poslodavca zasnovao radni odnos 3. prosinca 2013.,

 

- da je sukladno obračunskim listama tužitelju tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu isplaćena neto plaća u ukupnom iznosu od 29.240,28 kn te da je sukladno ugovoru o radu tužitelju za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 1. prosinca 2012. na ime bruto plaće trebao biti isplaćen iznos od 99.109,02 kn.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je, pozivajući se na odredbu članka 87. stavak 3. i članak 84. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR) tužitelju dosudio u razdoblju od svibnja do kraja studenoga 2012. zatraženi iznos s osnova isplate naknada plaće u ukupnom iznosu od 98.809,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje, na temelju članka 117. ZR-a sudski je raskinuo radni odnos kod tuženika s danom 2. prosinca 2012. te dosudio naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 29.690,28 kn, koji iznos predstavlja tri prosječne neto mjesečne plaće tužitelja ostvarene kod tuženika tri mjeseca od prestanka radnog odnosa.

 

Drugostupanjski sud ocjenjuje da je u dijelu tužbenog zahtjeva isplate bruto plaće materijalno pravo pravilno primijenjeno, no da je sud prvog stupnja, odlučujući o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Sud drugog stupnja, pozivajući se na članak 117. ZR-a, zaključuje da je sudski raskid ugovora o radu po zahtjevu radnika moguć pod uvjetom da je sud utvrdio nedopuštenim otkaz ugovora o radu i da je radnik zahtjev za sudskim raskidom zatražio u postupku u kojem se odlučivalo o dopuštenosti otkaza. Takav zahtjev radnik zbog njegove akcesorne prirode ne može naknadno postaviti u novom postupku kao samostalni zahtjev. Stoga posljedično i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida dijeli istu pravnu sudbinu.

 

Protivno navodima i tumačenju revidenta, sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

              Naime, odredbom članka 117. stavak 1. ZR-a propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Prema stavku 3. istoga članka radnik može takav zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

 

Prema tome, na temelju članka 117. stavak 3. ZR-a, institutom sudskog raskida ugovora o radu moguće se koristiti samo do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja i to u postupku u kojem se odlučuje o zakonitosti otkaza (tako i Rev-2830/99 od 3. svibnja 2000.).

 

Stoga u konkretnom slučaju tužitelj ne može zahtijevati sudski raskid ugovora o radu (pa slijedom toga niti naknadu štete zbog sudskog raskida) jer u ovoj parnici ne pobija odluku o otkazu ugovora o radu, budući predmet ovog spora nije utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu.

 

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, o reviziji tužitelja odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 4. listopada 2016.