Broj: Revr 1747/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. d.d. Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik R. Š., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1027/15-2 od 9. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4269/14-11 od 6. veljače 2015., u sjednici održanoj 4. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 9. travnja 2014. te zahtjev za vraćanje na rad. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, a podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

 

- da mu je tuženik dana 9. travnja 2014. otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga;

 

- da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz, jer je tužitelja mogao prekvalificirati i zaposliti na nekom drugom mjestu;

 

- da tuženik nije pravovremeno, prije donošenja sporne odluke sačinio program zbrinjavanja viška radnika uz suglasnost radničkog vijeća;

 

- da se tuženik nije pravilno savjetovao s radničkim vijećem jer vijeću nije dostavio nacrt namjeravane odluke o otkazu.

 

Tijekom postupka nedopuštenost otkaza temelji i na tvrdnji da nije došlo do prestanka potrebe za radom tužitelja, jer se tuženik prije donošenja pobijane odluke o otkazu pripojio društvu L. g. d.d., unutar koje grupe bi se svakako moglo zaposliti tužitelja.

 

Ne našavši dokazanim činjenice iznesene u tužbi, a na kojima tužitelj temelji tvrdnju o nedopuštenosti otkaza nižestupanjski sudovi otkaz su ocijenili dopuštenim, a tužbeni zahtjev neosnovanim. Pritom nižestupanjski sudovi, polazeći od utvrđenja da je tužitelj bio jedini izvršitelj na radnom mjestu ekonom-skladištar ekonomata, smatraju da nakon ukidanja tog radnog mjesta poslodavac nije imao s kim uspoređivati tužitelja te nije bio u obvezi u postupku otkazivanja voditi računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR).

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenim pred drugostupanjskim sudom.

 

U reviziji tužitelj ne navodi koja to odredba ZPP ne bi bila primijenjena, odnosno bi bila pogrešno primijenjena, a što je utjecalo ili moglo utjecati na donošenje pravilne i zakonite presude, dakle, uopće ne obrazlaže postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP paušalno obrazlaže citiranjem zakonskog teksta koji definira tu povredu, ne obrazlažući pritom u čemu bi se konkretno proturječnosti i nejasnoće obrazloženja presude očitovale.

 

Nedostatan sadržaj obrazloženja presude tužitelj obrazlaže tvrdnjom da drugostupanjski sudovi nisu dali razloge o tome je li se tužitelja moglo zaposliti unutar L. g. d.o.o.

 

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza Zakonom o radu traži se postojanje opravdanog razloga za otkaz, on mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz (čl. 131. st. 4. ZR).

 

Navedena iznimka od načelnog  pravila o teretu dokazivanja (čl. 131. st. 1. ZR),  u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odredbom čl. 131. st. 4. ZR, predviđena je samo za postojanje opravdanog razloga za otkaz, a ne i za druge činjenice koje mogu dovesti do nedopuštenosti odluke o otkazu, pa tako i o nepostupanju poslodavca sukladno odredbi čl. 107. st. 3. ZR.

 

Tužitelj tijekom postupka nije tvrdio, a ni pokušavao dokazati da je unutar L. g. d.o.o. postojalo konkretno slobodno radno mjesto na koje ga se moglo zaposliti, pa okolnost da nižestupanjski sudovi o paušalnoj tvrdnji tužitelja o mogućnosti zapošljavanja u L. g. d.o.o. nisu dali posebne razloge ne predstavlja nedostatak presude zbog koje se ona ne bi mogla ispitati.

 

Stoga, ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa pretežni revizijski navodi tužitelja kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu mogućnosti zapošljavanja tužitelja unutar L. g. d.o.o., s kojom je tuženik izvršio spajanje, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

Tvrdnjom da je nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelj postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava nije obrazložio na način propisan odredbom čl. 386. ZPP.

 

Stoga ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbi čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP, ovaj sud nije našao ni da je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 4. listopada 2016.