Broj: Gž-612/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca, Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici B.Š. i N.T., odvjetnici u P., protiv tuženika L.P.T. d.o.o. P., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & B. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-459/11 od 6. ožujka 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-459/11 od 6. ožujka 2014. godine.                             

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

              I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, na ime otpremnine, novčanu svotu od 132.878,04 kuna, sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5% poena, koje teku od 22. svibnja 2010. godine do isplate, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, a na ime premije po sklopljenom Ugovoru o životnom osiguranju, novčanu svotu od 131.741,72 kuna sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena, koje teku od 3. travnja 2011. godine do isplate, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."  

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

              Tužitelj je izjavio žalbu protiv dijela presude pod točkama II. i III. izreke zbog svih razloga predviđenim člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se prihvati njegov tužbeni zahtjev u cijelosti, ili podredno da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Tuženik je izjavio žalbu protiv dijela presude pod točkama I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, a podredno da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Žalbe su pravovremene i dopuštene.

              Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, dok tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

              Žalbe nisu osnovane.

              Tužitelj je bivši direktor tuženika, a radni odnos mu je prestao zbog odlaska u starosnu mirovinu.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naplatu novčanog potraživanja u svoti od 132.878,04 kn, s osnova otpremnine po ugovoru o radu što ga je tužitelj sklopio s tuženikom 1. srpnja 2007. godine, te zahtjev za naplatu novčanog potraživanja u svoti od 131.741,72 kn  po osnovi ugovora o životnom osiguranju što ga je tuženik sklopio sa osiguravateljem osiguranje, a položaj osiguranika po tom ugovoru je imao tužitelj.

Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su stranke sklopile ugovor o radu 1. rujna 2007. godine po kojemu ugovoru je tužitelj obavljao poslove direktora društva, a imenovan je odlukom Upravnog odbora poduzeća L.P. d.d. od 3. prosinca 1997. godine;

- da je tuženik ostvarivao pravo ma mjesečnu plaću u visini prosječne mjesečne neto plaće na nivou G.L.P. d.d. prije oporezivanja u prethodnoj godini pomnožen sa koeficijentom 3.5;

- da u slučaju raskida ugovora od strane društva, kao posljedice opoziva direktora od strane skupštine, direktoru (tužitelju) pripada otpremnina u visini 6 mjesečnih bruto plaća iz članka 4. Ugovora;

- da su odredbom članka 15. Ugovora stranke ugovorile da se društvo u slučaju otkaza ugovora o radu obvezuje direktoru društva ponuditi sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima;

- da je odlukom od 21. svibnja 2010. godine direktor društva opozvan;

- da je protiv te odluke tužitelj pokrenuo postupak pred Trgovačkim sudom u S., i da je u prvom stupnju odbijen njegov zahtjev za pružanje zaštite;

- da su ugovorne strane nakon opoziva sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme s danom početka rada 1. studenog 2010. godine, a kojim danom prestaje prethodni ugovor o radu od 1. srpnja 2007. godine;

- da je tužitelju prestao radni odnos 2. travnja 2011. godine jer je napunio 65 godina starosti, te više od 15 godina mirovinskog staža;

- da je tužitelj nakon opoziva jedno vrijeme proveo na bolovanju i tijekom tog razdoblja primao plaću u visini koju je primao prije opoziva umanjenu za onaj iznos koji je manji kada se radnik nalazi na bolovanju;

- da je tuženik sa osiguranjem sklopio ugovore o osiguranju svojih radnika, pa između njih i tužitelja, za slučaj smrti i doživljenja i dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja, po kojim ugovorima su radnici imali položaj osiguranika, a korisnik osiguranja za slučaj smrti i slučaj doživljenja bio je ugovaratelj, dakle, tuženik;

- da su tužitelj i tuženik 10. kolovoza 2005. godine sklopili Sporazum o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o  osiguranju života kojim su poslodavac i osiguranik utvrdili međusobna prava i obveze, te uvjete i načine korištenja prava iz ugovora o životnom osiguranju što ga je poslodavac sklopio s osiguranjem, a između ostalih tim ugovorom su regulirani uvjeti pod kojima dolazi do prijenosa police sa poslodavca na radnika, te je ugovorena obveza poslodavca da naknadi štetu radniku u slučaju neispunjavanja obveza iz stavka 1. članka 2. Sporazuma;

- da je tužitelj tražio da se prenese polica životnog osiguranja na njegovo ime, ali je tuženik taj njegov zahtjev odbio;

- da je Sporazum potpisao tužitelj u svoje ime i u ime poslodavca;

- da je tuženik u spis dostavio podatke o prosječnoj neto plaći prije oporezivanja za 2009. godinu iz kojih proizlazi da bi po članku 4. Ugovora o radu mjesečno bruto plaća iznosila 22.146,34 kn.

Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ugovor o radu što ga je tužitelj zaključio 1. srpnja 2007. godine, a po kojem je obavljao poslove direktora tuženika, nije prestao sporazumno već je taj ugovor o radu prestao upravo na način kako je to navedeno u članku 13. Ugovora o radu, kao posljedica opoziva direktora od strane skupštine društva, a u kojem slučaju tužitelju pripada otpremnina u visini 6 mjesečnih bruto plaća definiranih člankom 4. Ugovora o radu. Pri tome prvostupanjski sud smatra da okolnost što je tužitelj, nakon opoziva s mjesta direktora sklopio novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove savjetnika direktora, ne utječe na pravo tužitelja na otpremninu jer je i bila tuženikova obveza ponuditi tužitelju sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnostima u smislu članka 15. Ugovora o radu.

              Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanje novčane svote navedene u točki I. izreke na ime otpremnine.

              Glavne žalbene objekcije tuženika su da opoziv nije imao za posljedicu prestanak radnog odnosa, pa u tom slučaju nema radnik (tužitelj) pravo na otpremninu jer se samo u slučaju prestanka radnog odnosa plaća otpremnina, da je ugovor sporazumno promijenjen i da ugovor nije raskinut, pri tom ukazujući da je u članku 13. ugovora o radu utanačeno da se pravo na otpremninu ugovora u slučaju raskida ugovora.

              Ispravna je tvrdnja žalitelja da opoziv tužitelja s mjesta direktora nije imao za posljedicu prestanak radnog odnosa. Međutim, pravo na otpremninu ne ovisi o prestanku radnog odnosa tužitelja, iako je uobičajeno da se pravo na  otpremninu stječe kada dolazi do prestanka radnog odnosa jer je to svojevrsna pomoć radniku da se snađe u takvoj situaciji. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile da u slučaju raskida ugovora od strane društva, kao posljedice opoziva direktora od strane društva, direktoru društva pripada otpremnina  u visini 6 mjesečnih bruto plaća. Nema dvojbe da je tužitelj opozvan sa mjesta direktora i ugovor o radu po kojem je on obavljao poslove direktora, a to je bio ugovor od 1. srpnja 2007. godine, je time gubio svoju djelotvornost, jer tužitelj više ne može obavljati poslove direktora, pa nije potrebno da poslodavac (tuženik) i formalno traži da se raskine ugovor o radu.

              U konkretnom slučaju otpremnina je ugovorena za slučaj opoziva tužitelja od strane tuženika sa mjesta direktora, dakle, kada se "smijeni" s mjesta direktora tužitelju pripada pravo na otpremninu. Ne može se prihvatiti tvrdnja da je ugovor o radu od 1. srpnja 2007. godine sporazumno raskinut jer je do prestanka tog ugovora došlo zbog odluke tuženika o opozivu direktora.

              Prema tome, iz svega iznesenog proizlazi da žalba tuženika nema svog opravdanja jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, a na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a kako pri tom nisu počinjene bitne povrede odredbe parničnog postupka na koje se ukazuje u žalbi, a ni na one na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

              Zahtjev tužitelja za plaćanje novčane svote od 131.741,72 kn na ime ugovora o životnom osiguranju što ga je tuženik sklopio sa osiguranjem sud je odbio jer je ocijenio da je Sporazum o uvjetima i načinu korištenja prava iz ugovora o osiguranju života kojeg je tužitelj dana 10. kolovoza 2005. godine sklopio sa tuženikom ništetan pravni posao s obzirom da je tužitelj, kao direktor tuženika, sklopio ugovor i u ime tuženika, a budući za to nije imao posebnu ovlast, taj je ugovor protivan odredbama članaka 49. i 41. Zakona o trgovačkim društvima.

              Pravilan je stav prvostupanjskog suda da je Sporazum ništetan, pa da slijedom toga tužitelj ne može na osnovu takvog pravnog posla zahtijevati od tuženika plaćanje utužene svote. Tužitelju ne pripada pravo na naplatu navedene svote ni po osnovi ugovora o osiguranju jer je po tom ugovoru korisnik osiguranja upravo tuženik, a tužitelj je osiguranik. Po mišljenju ovog suda zastupnik koji po zakonu zastupa trgovačko društvo ne smije  bez posebne ovlasti društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun. Zato tužitelj kao direktor tuženika nije mogao sklopiti Sporazum sa tuženikom jer nije imao posebnu ovlast društva, dakle, postupao je suprotno članku 49. u vezi sa člankom 41. stavak 1. i 3. Zakona o trgovačkim društvima. Prvostupanjski sud je za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke dao jasne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe, pa se žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na te razloge.

Ocjenjujući važnije žalbene navode valja istaknuti slijedeće (članak 375. stavak 1. ZPP-a).

              Tužitelj u žalbi ističe da je Statutom tuženika predviđena mogućnost da direktor može sklapati pravne poslove do iznosa od 150.000,00 kn bez posebne ovlasti i u situaciji kada se on pojavljuje kao ugovorna strana. Navedena činjenica se prvi put spominje u žalbi, i kao takva ne može utjecati na zakonitost pobijane presude jer se u žalbi protiv presude ne mogu isticati nove činjenice, a pored toga valja navesti da su citirane odredbe Zakona o trgovačkim društvima po stajalištu ovog suda prisilni propisi, i da se ista materija ne može regulirati na drugačiji način statutom trgovačkog društva.

              Žalitelj dalje tvrdi da su ostali radnici preuzeli ugovor o osiguranju. Međutim, ta okolnost ne utječe na zakonitost pobijane presude jer je do toga došao voljom tuženika, a u konkretnom slučaju tuženik nije pristao na preuzimanje ugovora o osiguranju od strane tužitelja.

              Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da je tuženik odobrio sporazum jer je svake godine prihvaćao financijska izvješća o poslovanju. Da bi se sporazum odobrio trebalo je posebna ovlast izdati direktoru prije sklapanja Sporazuma, a to u konkretnom slučaju nije urađeno.

              Prema tome, žalba tužitelja protiv točke II. izreke pobijane presude nema svoga opravdanja jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

              I konačno, prvostupanjski sud je pravilno odredio da svaka stranka u ovom postupku snosi svoje parnične troškove na osnovi odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

U Dubrovniku, 9. studenog 2016. godine.