Broj: Gž-1005/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić  predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Helene Randić  članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. OIB ........., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., M. B., P. M. i H. Č. protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-264/12 od 26. studenoga 2014. godine, u sjednici vijeća 16. studenoga 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

I.Prihvaća se žalba tuženika te se djelomično  p r e i n a č a v a  presuda Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-264/12 od 26. studenoga 2014. godine u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 76.969,45 kn te u točki II. izreke za dosuđeni iznos od 16.900,00 kn s zateznim kamatama, i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 76.969,45 kn po osnovi povećanja plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad  subotom, nedjeljom, blagdanima i neradnim danima, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

-  6.018,71 Kn od 15.11.2009.g. do isplate,

-  5.044,31 Kn od 15.06.2010.g. do isplate,

- 11.382,27 Kn od 15.12.2010.g. do isplate,

- 5.067,88 Kn od 15.02.2011.g. do isplate,

- 11.570,27 Kn od 15.04.2011.g. do isplate,

- 17.429,10 Kn od 15.06.2011.g. do isplate,

- 18.229,42 Kn od 15.07.2011.g. do isplate,

- 2.227,51 Kn od 15.11.2011.g. do isplate,

te u točki II. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 16.900,00 kn s zakonskim zateznim kamatama.

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba tuženika se  u k i d a  citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I. izreke za dosuđeni iznos od 16.476,84 kn (preko iznosa od 76.969,45 kn do iznosa od 93.446,29 kn) sa zateznim kamatama na iznos od 6.351,25 kn od 15. veljače 2009. godine, 10.125,59 kn od 15. listopada 2009. godine do isplate, te u odluci o parničnom trošku u točki III. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju za razdoblje od 4. studenoga 2008. do 4. studenoga 2011. godine za neisplaćene dodatke na plaću po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom te blagdanima i neradnim danima ukupan bruto iznos od 93.446,29 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose po stopi i u tijeku kao u izreci presude.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju za razdoblje od 30. rujna 2010. do 31. listopada 2011. godine po osnovi razlike plaće za obavljanje poslova vođenje skladišta bruto iznos od 16.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od po 1.300,00 kn mjesečno, pobliže navedeno kao u izreci presude.

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 42.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude.

Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 93.446,29 kn za neisplaćene dodatke na plaću po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, subotama, nedjeljama, te blagdanima i neradnim danima, te daljnjeg iznosa od 16.900,00 kn bruto sa zateznim kamatama po osnovi razlike plaće za obavljanje poslova vođenja skladišta u razdoblju od 30. rujna 2010. do 31. listopada 2011. godine.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj djelatna vojna osoba u radnom odnosu kod Ministarstva obrane  Republike Hrvatske  s rasporedom od kolovoza 2009. godine pri stožernoj postrojbi GS OS RH, Bojna za specijalna djelovanja, Satnija za gradsku i antiterorističku borbu, Desetina službenih pasa, na dužnosti  vodiča službenih pasa, na temelju rješenja od 28. srpnja 2009. godine. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 93.446,29 kn, sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 4. studenoga 2008. do 4. studenoga 2011. godine, kao djelatna vojna osoba bio na terenu i obavljao stražarsku službu. Utvrdio je da je tužitelj bio angažiran obveznim prisustvom u objektima u kojima se obavljala služba po 24 sata, iako je tu službu obavljao u smjenama (stražarsku službu u smjenama od po 2sata, dežurstvo po 8 sati), te je zaključio da tužitelj ostvaruje pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad subotom i nedjeljom, te blagdanima i neradnim danima koju potražuje za 24 satno radno vrijeme. Utvrdio je da tužitelj taj zahtjev temelji na odredbama čl. 14. i 97. st. 5. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07; dalje ZSOS/02) odredbama čl. 84. i 86. Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09; dalje ZR) kao i odredbi čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ 93/08 i 12/09; dalje KU) kojim je propisano da se plaća službenika i namještenika uvećava za svaki sat rada i to za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanima i praznicima 150%, te da se ti dodaci međusobno ne isključuju.

              Na temelju provedenog vještačenja po vještaku financijske struke utvrdio je visinu tužiteljeva potraživanja po tom osnovu u ukupnom iznosu od 93.446,29 kn, pa je, primjenom citiranih odredbi, ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja prihvatio kao osnovan.

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.900,00 kn po osnovi razlike plaće za obavljanje poslova voditelja skladišta u razdoblju od 30. rujna 2010. do 31. listopada 2011. godine, u bitnom je utvrdio da je na temelju zapovijedi Glavnog stožera OS RH, Bojne za specijalna djelovanja od 25. listopada 2010. godine, zbog potrebe službe, naređeno izvršiti primopredaju skladišta između predavatelja A. K. i tužitelja kao primatelja, da je, tužitelj preuzeo vođenje skladišta, te faktično u navedenom razdoblju obavljao poslove vođenja skladišta. Sud je utvrdio da je tuženik osporio ovaj tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nesporno nije ishodio rješenje o rasporedu na radno mjesto voditelja skladišta, da je takvo rješenje upravni akt kojim se odlučuje o svim pravima i obvezama iz službe kao i da je takvo rješenje potrebno donijeti i u slučaju privremenog premještaja. Kako da tužitelj nije ishodio rješenje takvog sadržaja, smatra da tužitelj nema pravo na utuženu razliku plaće, pri čemu se tuženik pozvao na odluku Vrhovnog suda  Republike Hrvatske br. Rev-501/10 od 24. kolovoza 2010. godine.

Prvostupanjski sud je zaključio o neosnovanosti prigovora tuženika, te smatra da je tužitelj na radno mjesto voditelja skladišta raspoređen na temelju zapovijedi od 25. listopada 2010. godine, da je faktično u navedenom vremenskom razdoblju obavljao poslove voditelja skladišta i da mu pripada pravo na isplatu utužene razlike plaće. Kako da tuženik u spis nije dostavio podatke o visini pripadajuće razlike plaće prihvatio je da razlika plaće iznosi mjesečno 1.300,00 kn bruto, pa je pozivom na odredbu čl. 84. ZR-a prihvatio i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Tuženik u žalbi, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 93.446,29 kn, u bitnom navodi da su prava i obveze djelatnih vojnih obveza regulirane ZSOS/02, te podzakonskim aktima donesenim na temelju tog zakona. Tvrdi da je obavljanje stražarske službe i službe dežurstva poseban oblik rada te da tužitelj po toj osnovi ostvaruje pravo na korištenje slobodnih dana te isplatu odgovarajućeg dodatka. Uz to navodi da je u konkretnom slučaju došlo do preraspodjele radnog vremena slijedom čega smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu utužene naknade u periodu do 1. listopada 2009. godine, a svakako niti nakon toga pa nadalje te ukazuje da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaće i načinu isplate plaće („Narodne novine“ 118/09; dalje Pravilnik/09) te Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ 118/09;dalje Odluka/09) cjelovito uređeno pitanje dodataka i visine dodataka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba.

U odnosu na prihvaćanje zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 16.900,00 kn po osnovi razlike plaće za obavljanje poslova vođenja skladišta, tuženik u žalbi ustraje kod prigovora koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, te smatra da tužitelj budući da nije ishodio rješenje o rasporedu na radno mjesto voditelja skladišta, kojim je trebalo biti uređeno i pitanje isplate plaće, nema pravo na isplatu utužene razlike po tom osnovu.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama opisanih žalbenih navoda, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

Prema stajalištu ovog suda pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio novčani iznos na ime povećanja plaće po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom i praznicima primjenom odredbi KU za razdoblje nakon 1. listopada 2009. godine, kada su stupili na snagu Pravilnik/09 i Odluka/09 kao posebni propisi kojima je uređeno pitanje tih naknada za djelatne vojne osobe.

Naime, prema odredbi čl. 200. ZSOS/02 Ministarstvo obrane ovlašteno je za donošenje odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba službenika i namještenika iz čl. 96. st. 1. ZSOS/02 te Pravilnika/09 iz čl. 170. st. 4. ZSOS/02. Pravilnik /09 i Odluka/09 kojima je, za razdoblje nakon 1. listopada 2009. godine cjelovito uređeno pitanje dodataka i visine dodataka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba imaju značenje propisa donesenog na temelju ZSOS, te imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu, odnosno Kolektivni ugovor sklopljen u skladu s njima.

Pritom se prvostupanjski sud, prihvaćajući ovaj tužbeni zahtjev pogrešno pozvao na primjenu povoljnijeg prava iz odredbe čl. 7. ZR-a, jer do primjene za radnika najpovoljnijeg prava dolazi ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između Radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili zakonom, a to samo u slučaju ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drugačije određeno. U konkretnom slučaju drugim zakonom to pitanje je drugačije uređeno, te se navedena odredba ne primjenjuje na ovu pravnu situaciju. Stoga je iz navedenih razloga, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava zahtjev tužitelja za isplatu utužene naknade za razdoblje nakon 1. listopada 2009. godine u ukupnom iznosu od 76.969,45 kn trebalo odbiti kao neosnovan.

U odnosu na preostali dio tog zahtjeva, za razdoblje prije listopada 2009. godine, a radi se o iznosu od 16.476,84 kn treba reći da prema stajalištu ovoga suda tužitelj ne bi ostvarivao pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad. Naime, u to vrijeme bio je u primjeni ZSOS/02, koji je odredbom čl. 97. st. 6. i 7. propisivao da djelatne vojne osobe ne ostvaruju pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, da će se urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo urediti posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Uzimajući u obzir da se radi o specifičnoj djelatnosti te da je pitanje preraspodjele  i naknade izričito uređeno zakonom, na način da se dežurstvo (sadržajno to podrazumijeva i stražu) ne smatra prekovremenim radom, djelatne vojne osobe ne bi ostvarivale pravo na uvećanu plaću zbog prekovremenog rada temeljem odredbe čl. 44. KU. Stoga tužitelju, kroz primjenu odredbi čl. 97. st. 6. i 7. ZSOS/02 ne bi pripadala ni novčana naknada po osnovi prekovremenog rada za razdoblje prije 1. listopada 2009. godine.

Međutim, kako tužitelj tužbenim zahtjevom uz isplatu naknade za prekovremeni rad traži i isplatu razlike plaće za rad noću, subotom, nedjeljom i neradnim danima, a cijeneći da odredbama ZSOS/02 nisu posebno regulirana ta druga prava u smislu odredbe čl. 14. ZSOS, eventualno pravo na povećanje plaće po toj osnovi bilo bi pravilno utvrđeno primjenom propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu, odnosno kolektivnog ugovora.

Kako za sada na temelju stanja u spisu nije moguće utvrditi visinu dosuđenog iznosa na ime prekovremenog rada, odnosno rada noću, subotom, nedjeljom i neradnim danima za razdoblje do 1. listopada 2009. godine trebalo je u tom dijelu točke I. izreke pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. U ponovnom suđenju sud će, imajući u vidu činjenične navode tužbe kojima je vezan utvrditi da li tužitelj za razdoblje prije listopada 2009. godine ostvaruje pravo na razliku plaće za rad noću, subotom, nedjeljom i neradnim danima i u kojem iznosu te će, u ovisnosti o tim utvrđenjima, o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja donijeti novu zakonitu odluku.

Prema stajalištu ovog suda zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.900,00 kn po osnovi razlike plaće za obavljanje poslova voditelja skladišta, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je odbiti kao neosnovan.

Prema odredbi čl. 12. ZSOS/02, akti kojima se odlučuje o prijemu u službu, raspoređivanju, plaćama, pravima, obvezama i odgovornosti te prestanku službe upravni su akti, dok prema odredbi čl. 14. istog zakonskog propisa o svim pitanjima koja nisu uređena ovim zakonom ili propisima donesenim na temelju ovog zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

Prema odredbama čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08) državni službenik po potrebi službe može biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada pod uvjetima uređenim tim zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija, ali se o njegovim pravima mora odlučiti rješenjem.

Ovo zato što se pravo na isplatu plaće državnog službenika ne stječe po samom zakonu. To je osobno imovinsko pravo državnog službenika koje rješenjem utvrđuje nadležno tijelo, dospijeće nastupa donošenjem rješenja o pravu na plaću i visini plaće, a tim se rješenjem određuje i dan početka isplate plaće na temelju priznatog prava. Takvo rješenje ima karakter upravnog akta.

Zapovijed Glavnog stožera OS RH od 25. listopada 2010. godine (list 5) nije rješenje o premještaju tužitelja na drugo radno mjesto, a niti je, između ostalih pitanja istom utvrđena i plaća tužitelja u odnosnom vremenskom razdoblju.

U takvim okolnostima kada tužitelj nesporno nije ishodio posebno rješenje kojim se utvrđuje pravo na povoljniju plaću i iznose plaće, pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće do visine povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje je tužitelj stvarno privremeno obavljao, trebalo je odbiti kao neosnovan, na što, tužena osnovano u žalbi ukazuje.

Budući da je prvostupanjska presuda ukinuta u navedenom dijelu točke I. izreke, i predmet vraćen na ponovno suđenje, bilo je nužno zbog toga ukinuti pobijanu presudu i u točki III. izreke, kojom je odlučeno o naknadi troškova postupka.

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci, 16. studenoga 2016. godine.