Broj: Gž R-108/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz N. M., …, OIB …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., protiv tužene Republika Hrvatska, M. O., Z., …, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 27 Pr-8779/14-16 od 24. srpnja 2015. godine, dana 18. studenoga 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

1. Uvažavanjem žalbe tuženika  p r e i n a č a v a s e  presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 27 Pr-8779/14-16 od 24. srpnja 2015. godine i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: …, isplatiti tužitelju I. P., N. M., …, OIB: …, iznos od 25.935,79 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a od 01. srpnja 2011. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za  pet postotnih poena, koja kamata teče:

2. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 3.750,00 kn, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 25.935,79 kn s pripadajućim zateznim kamatama sa tijekom i po stopi pobliže  navedenim u toj točci izreke presude. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.937,50 kn sa zateznim kamatama od 24.srpnja 2015. godine do isplate, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 937,50 kn sa zateznim kamatama.

Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vratio na ponovni postupak.

U žalbi navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Nadalje, ističe da sud nije bio ovlašten odlučivati o pravu tužitelja na naknadu troškova prijevoza drugačije nego je to odlučeno konačnim rješenjem nadležnog tijela kao upravnim aktom donesenim povodom zahtjeva tužitelja podnesenom sukladno Pravilniku o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova odvojenog života od obitelji („Narodne novine“ broj 141/04 i 22/05, dalje: Pravilnik o naknadi) odnosno Pravilniku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ broj 131/13, dalje: Pravilnik o uvjetima). Stoga da u situaciji kada je upravnim aktom priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini najjeftinije mjesečne karte, da su nerazumljivi navodi presude kako u rješenju nije određena visina troškova prijevoza i da tužena nije dostavila dokaz o visini najjeftinije mjesečne karte. Također, ističe da rješenjem nije određen nominalni iznos priznatog prava s obzirom da ovisi o načinu konzumiranja prava pa u situaciji kada korisnik novčane naknade ne prilaže dokaz o kupljenoj mjesečnoj karti, tada da se obračun troškova prijevoza vrši na način propisan odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadi odnosno čl. 12. Pravilnika o uvjetima, dok da se naknada troškova prijevoza u visini pojedinačne dnevne karte priznaje samo u situaciji angažmana djelatne vojne osobe izvan radnog vremena. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe te potvrđivanje prvostupanjske presude. Potražuje naknadu troškova odgovora na žalbu.

Žalba je osnovana.

Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i nisu međusobno proturječni.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 6., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između isplaćene naknade troškova prijevoza i naknade troškova prijevoza u visini pojedinačnih dnevnih karti za svaki dan dolaska i odlaska na posao i s posla od mjesta stanovanja tužitelja do njegova radnog mjesta, za period od lipnja 2011. godine do svibnja 2014. godine.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza utvrđuje da  je tužitelj raspoređen na dužnost vojnog policajca sa mjestom službe u Zagrebu, da mu je rješenjem Središnjice za upravljanjem osobljem Ministarstva O RH od 14. svibnja 2012. godine priznato pravo na naknadu troškova za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji Remetinec-Zagreb i obratno u visini najjeftinije mjesečne karte prijevoznika A. promet d.d. V. od 23. veljače 2012. godine dok za to postoje uvjeti, a rješenjem od 04. veljače 2004. godine pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza autobusom na istoj relaciji.

Nadalje, sud utvrđuje da cijena jednosmjerne autobusne karte na relaciji Remetinec –Zagreb iznosi 70,00 kn, da je tužitelj u utuženom razdoblju putovao na posao određene dane, da je u istom razdoblju koristio godišnji odmor i plaćeni dopust, da tužitelj radi u turnusima 12-24,12-48, da je imao izvanrednih dolazaka radi vježbi gađanja koje dolaske nije pokrivao javni prijevoz, a koji nije mogao koristiti niti vikendima jer javni prijevoznik tada ne prometuje.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, posebice činjenicu da tužitelj nije u mogućnosti koristiti javni prijevoz zbog rada u turnusima u okviru kojeg radi i subotom, nedjeljom i blagdanima, prvostupanjski sud zaključuje da kupnja mjesečne karte tužitelju ne bi pokrila stvarne troškove prijevoza jer tu kartu ne može koristiti vikendom kada javni prijevoznik ne prometuje.

Stoga, prvostupanjski sud s obzirom na specifičnost radnog angažmana tužitelja koji zahtjeva rad u turnusima te vikendom i blagdanima, pozivom na odredbu čl. 59. st. 8. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08, dalje: KU/08) odnosno odredbu čl. 59. st. 5. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 89/12, dalje: KU/12) te odredbu čl. 3. st. 1. Pravilnika o naknadi, zaključuje da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza prema cijeni pojedinačne karte javnog prijevoza.

Pri tome prvostupanjski sud zauzima stav o irelevantnosti rješenja tuženika kojim su priznati troškovi prijevoza tužitelju jer da istim rješenjem nije određena visina troškova prijevoza, niti je tuženik doprinio dokaz o visini najjeftinije mjesečne karte, a da je tuženik obračunavajući naknadu tužitelju na način da je cijenu najjeftinije mjesečne karte podijelio s brojem dolazaka i isplaćivao naknadu prema iznosu fiktivne dnevne karte postupio protivno donesenom rješenju.

Cijeneći broj dolazaka tužitelja na posao u utuženom razdoblju prema evidenciji tuženika te utvrđenu cijenu pojedinačne karte, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada zatraženi iznos naknade troškova prijevoza, slijedom čega usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: Tarifa).

Neosnovano se tuženik žalbom poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, za koje utvrđenje je dao jasne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava budući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

Prema odredbi čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, 73/13, dalje: ZOSUOSRH) o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donijetima na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

Sukladno odredbi čl. 178. st.1. ZOSUOSRH-a, vojnoj osobi pripada naknada troškova u svezi s obavljanjem službe, s time da sukladno st. 2. istoga članka  ministar obrane propisuje uvjete i postupak za ostvarenje naknade troškova u svezi s obavljanjem službe.

Prema odredbi čl. 4. st. 1. Pravilnika o naknadi, djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen. Prema st. 2. istoga članka, ukoliko postoji više mogućnosti prijevoza zapovjednik odnosno čelnik ustrojstvene jedinice iz stavka 1. ovog članka dužan je za svaku djelatnu vojnu osobu odrediti odgovarajući prijevoz uzimajući u obzir vremenski najprihvatljiviji prijevoz te uvaža­vajući racionalnost troškova.

Dakle, sukladno navedenim odredbama, o pravu djelatne vojne osobe na naknadu troškova prijevoza odlučuje zapovjednik odnosno čelnik ustrojstvene jedinice povodom zahtjeva te osobe za naknadu troškova prijevoza, a koja odluka predstavlja upravni akt.

Stoga, s obzirom na utvrđenje da je rješenjima tuženika od 04. veljače 2004. godine i 14. svibnja 2012. godine tužitelju priznato pravo na naknadu troškova autobusnog međumjesnog prijevoza na posao i s posla od mjesta njegova stanovanja do mjesta rada, to je dakle upravnim aktima odlučeno o njegovom pravu na naknadu predmetnih troškova, pa se tuženik žalbom osnovano poziva da sud nije ovlašten drugačije odlučivati o tom pravu budući da je o istome pravomoćno odlučeno u upravnom postupku pred nadležnim upravnim tijelom, protiv kojih rješenja tužitelj nesporno nije pokrenuo upravni spor.

Sukladno donesenim rješenjima tuženika, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza u visini autobusne karte i to u utuženom razdoblju sukladno odredbi čl. 2. st. 2. Pravilnika o naknadi odnosno čl. 12. st. 2. Pravilnika o uvjetima, u visini najniže cijene mjesečne karte, a ne u visini pojedinačnih dnevnih karata kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud pozivom na odredbe KU-a i čl. 3. Pravilnika o naknadi. To iz razloga jer u situaciji kada je tužitelju konačnim rješenjima tuženika priznato pravo na naknadu troškova prijevoza autobusom odnosno u visini najjeftinije mjesečne autobusne karte, sud je pozivom na odredbu čl. 12. ZPP-a vezan takvim rješenjima kao upravnim aktima, slijedom čega tužitelju ne pripada pravo na isplatu naknade u nekoj drugoj visini pa tako niti u visini pojedinačne dnevne karte iz odredbe čl. 3. Pravilnika o naknadi, prema kojoj će se djelatnoj vojnoj osobi koja zbog potreba službe bude anga­žirana na poslu izvan svog redovnoga radnog vremena i pri tome ne može koristiti organizirani prijevoz iz članka 2. stavka 1. ovoga pravilnika, isplatit će se naknada troškova prijevoza na posao i s posla prema cijeni pojedinačne karte javnog prijevoza. To tim više što se rad u turnusima u smislu odredbe čl 42. st.1. i čl. 47. st. 1. Zakona o radu ( „Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR) smatra redovnim radnim vremenom neovisno što pojedini radni dani padaju u dane vikenda i blagdana, a ne angažmanom na poslu zbog potreba službe izvan redovnog radnog vremena u smislu odredbe čl. 3. Pravilnika o naknadi.

Pri tome, nije prihvatljiv stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada prvo na naknadu troškova prijevoza sukladno KU, to iz razloga jer Pravilnici kojima je cjelovito uređeno pitanje naknade troškova prijevoza imaju značenje propisa donesenog na temelju  odredbe čl. 200. ZOSUOSRH, a s obzirom na odredbu čl. 14. toga Zakona glede pitanja koja uređuju ti propisi imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu, odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima. Stoga, nakon donošenja Pravilnika djelatne vojne osobe imaju pravo na naknadu troškova prijevoza prema tim propisima, a ne na temelju kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima.

Isto tako, s obzirom na donesena rješenja o naknadi troškova prijevoza, niti isplaćena naknada tužitelju u utuženom razdoblju nije u skladu sa rješenjima u dijelu u kojem je tužitelju naknada obračunata samo za dane provedene na poslu za vrijeme rada u turnusima, jer za to nema zakonskog uporišta, budući da rad u turnusima ne predstavlja jedan od predviđenih slučajeva izostanka sa rada kada tužitelj ne putuje na posao i s posla u smislu odredbi čl.  2. st. 5. Pravilnika o naknadi odnosno čl. 12. st. 1. i 2. Pravilnika o uvjetima, jer tužitelj ne dolazi na posao uslijed bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana, udaljenja iz službe i drugih slučajeva privremene spriječenosti za rad, već zbog izvršene preraspodjele radnog vremena. Stoga bi tužitelju pripadalo pravo na razliku između isplaćene naknade troškova prijevoza i cijene najniže mjesečne karte sukladno donesenim rješenjima tuženika, međutim kako tužitelj tužbom takvu isplatu ne traži, niti dokazuje relevantne činjenice u tom pravcu, a sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe, nema osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja niti na temelju donesenih rješenja o ostvarivanju prava na naknadu troškova prijevoza.

Slijedom navedenog, valjalo je uvažiti žalbu tuženika i pobijanu presudu preinačiti temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a, kao u točci 1. izreke.

S obzirom na ishod žalbenog postupka, valjalo je pozivom na odredbu čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Tuženiku na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. i čl. 163. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova postupka i to sukladno Tarifi za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1.), sastav tri podneska u ukupnom iznosu od 1.500,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. i 3. Tarife), te trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) odnosno u ukupnom iznosu od 3.750,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka ukazuje neosnovanim, slijedom čega je odlučeno kao u točci 2. izreke.

U Rijeci, 18. studenoga 2016. godine.