Broj: Gž R-40/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković,  kao predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i  Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz O., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku iz Č., protiv tuženika HŽ–Cargo d.o.o. Z., ..., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-10/15-8 od 31. ožujka 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. studenoga 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tužitelja i tuženika   u k i d a   s e   presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-10/15-8 od 31. ožujka 2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. 1. izreke utvrđeno je da točka 3. tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu br. 1490-000/07 od dana 12. studenoga 2007. godine i Aneksa ugovora o radu broj 2319/09 od 25. studenoga 2009. godine, broj odluke 2120 od 3. studenoga 2014. godine nije dopuštena u dijelu "… a koji počinje teći od dana dostave Odluke radniku.".

 

              U toč. 2. izreke tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva

 

Točkom 3. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.

 

Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere kojom se nalaže tuženiku vratiti

tužitelja na rad za trajanja otkaznog roka po citiranoj Odluci o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, u roku od 8 dana, a koja privremena mjera bi ostala na snazi do donošenja pravomoćne odluke u ovom predmetu.

 

Protiv te presude žale se obje stranke u dijelu kojim nisu uspjele u sporu, dok tužitelj podnosi žalbu protiv navedenog rješenja.

 

Tužitelj presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U žalbi navodi da je nakon što je utvrđen tehnološkim viškom sve do dana primitka Odluke o otkazu uredno i redovito dolazio na posao i radio kao i dotada na istom radnom mjestu (8 mjeseci).  Navedeno da potvrđuje i Odluka br. UC-46-7/14 u kojoj se zahtjeva od tužitelja i ostalih radnika razduživanje osnovnih sredstava bez kojih radnici de facto ne smiju obavljati poslove radnog mjesta. Stoga da je neistinita tvrdnja kako je tužitelj "oslobođen" od rada nakon uručenja Odluke o otkazu ugovora o radu iz razloga što ga nije imao gdje rasporediti. Razlog radi kojeg je tuženik tako postupio tužitelj vidi u opravdavanju točke 1. Odluke o otkazu ugovora o radu, a ne objektivne nemogućnosti raspoređivanja tužitelja na rad. Navodi da je kod istog suda podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti točke 1. Odluke o otkazu. Iz istih razloga tužitelj pobija i rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere vraćanjem tužitelja na rad do okonačanja otkaznog roka.

 

Predlaže pobijanu presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno postupak.

 

Tuženik presudu pobija u toč. 1. i 3 izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik prvenstveno ističe da se pred istim sudom vodi postupak pod poslovnim brojem P-12/15 između tužitelja i tuženika u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje nedopuštenosti toč. 1. Odluke o otkazu Ugovora o radu tužitelja, koja točka se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu Ugovora o radu tužitelju, pa da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 194. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - u nastavku teksta ZPP), odnosno za odbacivanje tužbe u ovom predmetu. Navodi da ukoliko bi tužba u postupku radi utvrđenja nedopuštenosti toč. l. Odluke o otkazu bila utvrđena nedopuštenom u cijelosti, tada bi nastupila nedopuštenost i nezakonitost i točke 1. i 3. te Odluke. U tom slučaju bi pravomoćnost i pravni učinci odluke u jednom i drugom postupku nastupili u različito vrijeme, odnosno nastupila bi situacija dvostruko presuđene stvari.

 

              Nadalje, tuženik ističe kako prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice koje se odnose na sam pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe budući da u ovom postupku nije utužena točka 1. Odluke o otkazu ugovora o radu, pa može doći do situacije da egzistiraju različite točka odluke o otkazu  u  različito doba.  Nadalje, tuženik  u  žalbi  navodi kako tužitelj u ovom postupku ne osporava točku 1. Odluke o otkazu ugovora o radu, tada da za utvrđenje nedopuštenosti t. 3. odluke ne mogu biti relevantne odredbe čl. 90. i 93. Kolektivnog ugovora tuženika HŽ CARGO d.o.o. (u nastavku teksta Kolektivni ugovor), budući da se iste evidentno odnose na toč. 1. sporne Odluke. Za toč. 3. sporne odluke smatra jedino relevantnim odredbe čl. 121. st. 1. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje ZR) te čl. 83. st. 3. i čl. 92. st. 3. i 4. Kolektivnog ugovora.

 

              Navodi da je postupio sukladno navedenim odredbama, i da nema mjesta primjeni čl. 9. st. 3. ZR-a budući da  Zakon o radu i Kolektivni ugovor na jednak način uređuju početak tijeka otkaznog roka. Pri tome da niti tužitelj niti sud nisu obrazložili u čemu se sastoji primjena povoljnijeg prava. Pogrešnim smatra i stav sudu prvog stupnja vezano za tumačenje odredbe čl. 90. i 93. Kolektivnog ugovora, budući da je tuženik dostavio tumačenje navedenih odredbi, odnosno Zapisnik sa 3. Sjednice Povjerenstva za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora, na kojoj je navedeno Povjerenstvo protumačilo sporne odredbe, upravo na način kako je to tuženik i isticao tijekom postupka.

 

Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja u bitnom navodi da je smisao i svrha otkaznog roka u tome da kroz propisano vrijeme otkaznog roka bude omogućeno radniku koji će istekom otkaznog roka ostati bez zaposlenja da nađe novi postao, odnosno stupi u radni odnos kod druge organizacije, odnosno poslodavca. Ističe da obveza tuženika kao poslodavca za vrijeme trajanja roka nije bila u tome da osigura radniku obavljanje poslova, već u tom razdoblju osigura sva prava iz radnog odnosa, što je tuženik učinio.

 

Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u t. 2. te rješenje izreke potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

 

Žalbe su osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti t. 2., 3. i 4. tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj br. 1490-000/7 od 12. studenoga 2007. godine i Aneksa ugovora br. 2319/09 od 25. studenoga 2009. godine, broj odluke 2120 od 3. studenoga 2014. godine.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-          da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu transportnog radnika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 12. studenoga 2007. godine i Aneksa ugovora od 25. studenoga 2009. godine,

 

-          da je tuženik donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja od 3. studenoga 2014. godine,

 

-          da je tom odlukom u točki 1. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog toga što je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem tih poslova,

 

-          da je u točkom 2. iste odluke navedeno da sukladno čl. 122. st. 4. ZR-a radnik nije dužan tijekom otkaznog roka dolaziti na rad i zadržava pravo na naknadu plaće koja je bila utvrđena Aneksom ugovora o radu,

 

-          da je u točkom 3. iste odluke navedeno da se ugovor o radu otkazuje uz otkazni rok u trajanju od četiri mjeseca, a koji počinje teći od dana dostave te odluke radniku, s tim da ugovor o radu prestaje istekom zadnjeg dana otkaznog roka,

 

-          da je u točkom 4. iste odluke navedeno da obzirom da radnik nije u cijelosti iskoristio godišnji odmor, poslodavac će za neiskorišteni godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, isplatiti naknadu plaće i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nedopuštena u točkom 3. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da početak tijeka otkaznog roka nije u skladu s odredbom čl. 90. i 93. Kolektivnog ugovora tuženika, imajući u vidu da je odredbom čl. 90. Kolektivnog ugovora propisano da zahtjev za zaštitu prava zadržava izvršenje odluke, osim u slučajevima izvanrednog otkaza ugovora o radu, privremenog rasporeda, udaljenja i rješenja o plaći, kao i da je odredbom čl. 93. Kolektivnog ugovora propisano da odluka poslodavca koja se uručuje radniku treba sadržavati uputu o pravu na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava ili utvrđenje da je odluka konačna. Polazeći od utvrđenja kako odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu  sadrži uputu o pravu na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, a da podneseni zahtjev ne zadržava izvršenje, prvostupanjski sud smatra da takav sadržaj ne upućuje na zaključak da je odluka konačna u smislu odredbe čl. 93. Kolektivnog ugovora, jer u prvom dijelu odluke daje mogućnost za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, na koji način je došlo do primjene odredbe čl. 90. Kolektivnog ugovora koja propisuje da zahtjev za zaštitu prava zadržava izvršenje odluke, zbog čega smatra da otkazni rok u konkretnom slučaju ne može teći od dana dostave radniku, odnosno tužitelju.

 

Nadalje, sud prvog stupnja u odnosu na toč. 4. tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kojom je određeno da će tuženik za neiskorišteni godišnji odmor tužitelju isplatiti naknadu umjesto korištenja istog, a imajući u vidu da je odredbom čl. 121. st. 5. ZR-a određeno da otkazni rok teče i za vrijeme godišnjeg odmora, zaključuje da je ista u suglasnosti s odredbom  čl.  83. st. 4. Kolektivnog  ugovora kojom je propisano da  otkazni  rok teče i za vrijeme godišnjeg odmora. Po mišljenju suda prvog stupnja citirane odredbe KU i ZR-a na jednak način reguliraju tijek otkaznog roka za vrijeme godišnjeg odmora te utvrđuje neosnovanim zahtjev tužitelja da mu se radni odnos produži za vrijeme koje odgovora dužini trajanja pripadajućeg godišnjeg odmora, računajući od isteka otkaznog roka.

 

U odnosu na toč. 2. Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu  kojom je određeno da tužitelj nije dužan za vrijeme otkaznog roka dolaziti na rad i zadržavati sva prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, sud prvog stupnja utvrđuje da je radno mjesto tužitelja ukinuto, uz napomenu da je tuženik sukladno odredbi čl. 72. KU-a, tužitelja proglasio tehnološkim viškom, iz čega da proizlazi kako nije bio u mogućnosti omogućiti mu obavljanje dotadašnjih poslova. Stoga da navedeno ne može biti razlogom nedopuštenosti Odluke tuženika u tom dijelu, pa odbija zahtjev tužitelja.

 

Prije svega treba reći da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka, a što ponavlja i sada u žalbi isticao da se kod istog prvostupanjskog suda vodi postupak pod poslovnim brojem P-12/15 kojem je tužitelj protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja da Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 2120 od 3. studenoga 2014. godine nije dopuštena u točki I. izreke.

 

Sud prvog stupnja se u odnosu na taj prigovor nije očitovao niti isti obrazlagao, što je prema mišljenju ovoga suda relevantno. Naime, toč. 1. Odluke tuženika odlučeno je da se tužitelju otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog toga što je uslijed gospodarskih i organizacijskih razloga došlo do ukidanja radnog mjesta tužitelja.

 

Kako stranke potvrđuju da je tužitelj pokrenuo protiv tuženika postupak radi nedopuštenosti toč. 1. Odluke to će se u tom postupku odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja da li je sporna Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena u smislu radnopravnog statusa tužitelja. To će posljedično utjecati i na zakonitost i dopuštenost preostalih točaka sporne Odluke.

 

U tom smislu odluka suda u ovom predmetu bez daljnjeg ovisi o rješenju, odnosno o odluci o tužbenom zahtjevu u parnici koja se vodi pod posl.br. P-12/15, odnosno da li je odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu  dopuštena, a o tom pitanju nije odlučeno.

 

Međutim, kada u vrijeme suđenja postoji druga parnica u kojoj se ima raspraviti takvo pitanje, kao u ovom slučaju, tada je bilo mjesta za prekid postupka (čl. 12. ZPP-a) ili spajanje parnica radi zajedničkog raspravljanja (čl. 313. ZPP-a), ali ne donošenja odluke o tužbenom zahtjevu bez da je prvotno odlučeno o dopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu.

 

U vezi s ostalim žalbenim navodima stranaka treba reći da se tijekom otkaznog roka prava i obveze poslodavca i radnika mijenjaju. Tako radnik stječe pravo na dodatno odsustvo s posla radi traženja novog zaposlenja. Ako je pri ili tijekom otkaznog roka radnik ostvario pravo na godišnji odmor, poslodavac mu mora omogućiti korištenje godišnjeg odmora. Što se

tiče poslodavca, njegova prava i obveze iz radnog odnosa ne mijenjaju se tijekom otkaznog roka. Međutim, Zakon o radu izričito propisuje da tijekom otkaznog roka poslodavac može svoju obvezu davanja posla i isplate plaće zamijeniti obvezom isplate naknade. Naime, prema odredbi čl. 122. st. 4. ZR-a radniku koji je tijekom otkaznog roka oslobođen od obveze rada, poslodavac je dužan isplatiti naknadu plaće i priznati mu sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka. Zato razlozi koje sud prvog stupnja navodi u obrazloženju pobijane presude glede ispunjenosti pretpostavki za valjanost toč. 2., 3. i 4. odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu  u situaciji kad nije donesena odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u postupku posl.br. P-12/15 nisu pravno odlučni za ocjenu osnovanosti ovog tužbenog zahtjeva.

 

Ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva ovisi o sadržaju odluke koja će biti donesena u predmetu posl. br. P-12/15 zato što do donošenja pravomoćne odluke u tom predmetu nije moguće zaključiti da li su toč. 2., 3. i 4. odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zakonite.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je upozoreno ovim rješenjem i donijeti novu odluku.

 

Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja i tuženika presudu suda prvog stupnja ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 370. i 380. t. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 23. studenoga 2016. godine.