Broj: Gž R-377/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. L., OIB: ..., iz V., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. i p. j.t.d. Z., protiv tuženika HŽ-I. d.o.o., OIB: ..., Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-4177/13-22 od 22. ožujka 2016. godine, dana 07. prosinca 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

1.   Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se p o t v r đ u j e   presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-4177/13-22 od 22. ožujka 2016. godine u točci I. i II.  izreke.

2.   Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja p r e i n a č a v a  s e presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-4177/13-22 od 22. ožujka 2016. godine u točci III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku HŽ I. d.o.o. da tužitelju J. L. na ime razlike u plaći plati bruto iznos od 3.440,80 kn (slovima: tritisućečetiristočetrdesetkunaosamdesetlipa) zajedno sa kamatom koja teče na iznos od:

              - 299,20 kn od 15.veljače 2011. godine do isplate

              - 299,20 kn od 15.ožujka 2011. godine do isplate

              - 344,08 kn od 15. travnja 2011. godine do isplate

              - 299,20 kn od 15. svibnja 2011. godine do isplate

              - 329,12 kn od 15. lipnja 2011. godine do isplate

              - 299,20 kn od 15. srpnja 2011. godine do isplate

              - 299,20 kn od 15. kolovoza 2011. godine do isplate

              - 314,16 kn od 15. rujna 2011. godine do isplate

              - 329,12 kn od 15. listopada 2011. godine do isplate

              - 314,16 kn od 15. studenoga 2011. godine do isplate

              - 314,16 kn od 15. prosinca 2011. godine do isplate

i to do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

3. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 788,90 kn, u roku od osam dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda u točci I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 22.480,40 kn sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi i tijeku kako je pobliže navedeno u izreci te zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška. Točkom II. izreke odbijeni su eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi za isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 10.868,88 kn, a točkom III. izreke za isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 3.440,80 kn, sa zateznim kamatama po stopi i tijeku kako je pobliže navedeno u izreci, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, i 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP). Predlaže preinačenje pobijane presude i usvajanje tužbenog zahtjeva, odnosno jednog od eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva, uz naknadu parničnog troška tužitelju.

Tužitelj se žalbom poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je utvrđenje prvostupanjskog suda o sadržaju Sporazuma od 09. prosinca 2009. godine i V. Aneksa KU djelatnosti HŽ I. suprotno dokumentaciji priloženoj spisu. Nadalje, poziva se da je Aneks III. KU-a  ništetan bez obzira na presudu Vrhovnog suda jer da mu nije prethodilo bilo kakvo pregovaranje te je sklopljen protivno odredbi čl. 229. KU/07 budući da navedena odredba nije poštivana niti je bilo kojoj od ugovornih strana podnesen prijedlog za izmjenu i dopunu KU, niti se o takvom prijedlogu pregovaralo. Nadalje, ističe da Sporazum od 09. prosinca 2009. godine nije potpisao Sindikat pa da se taj Sporazum ne može odnositi na njegove članove. Također, ističe da taj Sporazum nema karakter Aneksa IV. s obzirom da nije potpisan i budući da za njegovu primjenu ne vrijede pravila kao za kolektivni ugovor odnosno da se ne može odnositi na sve sindikate koji su sudjelovali u kolektivnim pregovorima bez obzira da li su ga potpisali. Konačno, ističe da i ukoliko bi Aneks III. KU-a HŽ I. i Sporazum bili valjani, tada da bi tužitelju pripadalo pravo na povećanje plaće za 2011. godinu za razdoblje od 01. siječnja 2011. do 30. studenog 2011. u smislu odredbe čl. 5. st. 2. Sporazuma, a primjenom čl. 223. KU-a od 25. kolovoza 1997. godine budući da je nesporno da poslodavac tijekom rujna 2010. godine nije pokrenuo kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata za 2011. godinu, što da znači da tužitelju pripada pravo na povećanje cijene sata od 6%.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Neosnovano se tužitelj žalbom poziva na počinjenu bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju Sporazuma i Aneksa V. i samih tih isprava, već se radi o slobodnoj sudačkoj ocjeni provedenih dokaza iz odredbe čl. 8. ZPP-a.

Pazeći po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a nije utvrđeno da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena koja od tih procesnih povreda.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje da je čl. 223. st. 1. KU od 25. srpnja 2007. godine propisano povećanje cijene rada za svaku započetu godinu za 6%, koja odredba je čl. 2. Aneksa od 11. veljače 2009. godine izmijenjena na način d se cijene sata rada utvrđene prilogom II. Aneksa od 08. veljače 2008. godine neće povećavati u 2009. godini, a da će se najkasnije u rujnu 2009. godine otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu.

Nadalje, sud utvrđuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-408/12 potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1157/09 od 17.ožujka 2009. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. godine pa zaključuje da je taj Aneks valjan i proizvodi pravne učinke.

Također, sud utvrđuje da je 09. prosinca 2009. godine između sindikata s pravom na kolektivno pregovaranje u HŽ infrastrulturi i Uprave tuženika sklopljen sporazum koji po sadržaju predstavlja Aneks IV. KU, pri čemu je stava da okolnost da isti nije potpisan po Sindikatu nije od utjecaja na njegovu valjanost s obzirom da je dovoljno da ga potpišu najmanje jedan subjekt na strani poslodavca i jedan na strani sindikata, a u pregovorima su sudjelovali predstavnici Sindikata imenovani u pregovarački odbor sindikata odlukom od 21. listopada 2009. godine pa zaključuje da je sklapanju Sporazuma prethodila procedura kolektivnog pregovaranja.

Cijeneći čl. 3. Sporazuma o privremenom zamrzavanju plaća za 2010. godinu osim po osnovi radnog staža, zaključak je prvostupanjskog suda da je potraživanje razlike plaće za 2010. godinu neosnovano.

Imajući u vidu odredbu čl. 5. st. 2. Sporazuma i činjenicu da je tuženik dopisom od 03. studenoga 2010. godine pokrenuo kolektivno pregovaranje, prvostupanjski sud zaključuje da nema mjesta primjeni odredbe čl. 223. KU-a od 25. srpnja 2007. godine.

Nadalje, cijeneći činjenicu da su vođeni pregovori za povećanje cijene sata rada za pedeset radnih mjesta navedenih u bilješci od 24. studenoga 2010. godine rezultirali sklapanjem Aneksa V. KU-a od 26. studenoga 2010. godine kojim je povećana cijena sata rada za tih pedeset radnih mjesta, a da tužitelj ne tvrdi da radi na jednom od istih, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nema pravo na razliku plaće po osnovi povećanja cijene sata rada za 6%.

Neosnovano se tužitelj žalbom poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u visini povećanja cijene sata rada za 2009. i 2010. godinu jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

Žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva na ništetnost III. Aneksa KU-a nisu osnovani  jer utvrđenja iz III. Aneksa KU-a predstavljaju suglasnu volju ugovornih strana, a također presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-408/12 od 03. travnja 2013. godine utvrđeno je da predmetni III. Aneks KU-a od 11. veljače 2009. godine nije ništetan.

U odnosu na žalbeni navod tužitelja da se sporazum od 09. prosinca 2009. godine ne primjenjuje na tužitelja budući da nije potpisan od strane njegova sindikata, prvenstveno valja istaknuti da je taj sporazum suprotno žalbenim navodima  u bitnome IV. Aneks KU-a jer iz njegovog sadržaja i kasnijih izmjena nedvojbeno proizlazi da je to Aneks KU-a, a ne Sporazum te je i usvojen u zakonom predviđenom postupku za izmjenu KU-a. Osim toga, vrsta ugovora procjenjuje se po sadržaju, a ne po nazivu pa pogrešno smatra tužitelj da bi se radilo o Sporazumu koji bi ih obvezivao tek da ga je potpisao njegov sindikat.

Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima,  utvrdio da se Sporazum primjenjuje i na tužitelja neovisno o tome što ga njegov sindikat nije potpisao.

Odredbom čl. 195. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 82/12, dalje: ZR) propisano je da ako je na području za koje se sklapa Kolektivni ugovor zastupljeno više sindikata, odnosno udruga sindikata više razine, poslodavac ili više poslodavaca, udruga poslodavaca ili udruga poslodavaca više razine, može o sklapanju Kolektivnog ugovora pregovarati samo s pregovaračkim odborom koji je sastavljen od zastupnika sindikata. Prema st. 2. istog članka o broju članova i sastavu pregovaračkog odbora iz st. 1. ovog članka odlučuju sindikati sporazumno.

Sukladno navedenom, poslodavac ne može utjecati na sastav pregovaračkog odbora, jedino može pregovarati s pregovaračkim odborom koji je sastavljen u skladu s navedenom zakonskom odredbom. Ne postoji ni obveza sastavljanja novih pregovaračkih odbora u postupku koji prethodi sklapanju aneksa KU-a, kad je u sklapanju tog aneksa sudjelovao pregovarački odbor Sindikata koji je bio sastavljen za sklapanje KU-a.

Kolektivni ugovor ne moraju nužno sklopiti sve strane koje su sudjelovale u kolektivnom pregovaranju, već da bi isti mogao proizvesti valjane pravne učinke, dovoljno je da je potpisan bar od po jednog subjekta na strani poslodavaca i jednog na strani Sindikata.

              Sukladno tom utvrđenju, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za povećanjem plaće u 2009. i 2010. god, jer je Aneksom III. KU-a i Sporazumom koji se odnose na tužitelja, iz naprijed navedenih razloga, ugovoreno da se cijena sata rada neće mijenjati.

Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u visini povećane cijene sata rada, za razdoblje od siječnja 2011. godine do kraja studenoga 2011. godine, kako se to osnovano žalbom poziva tužitelj.

Naime, u konkretnom slučaju bile su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 223. KU-a za prethodno navedeno razdoblje u odnosu na tužitelja, odnosno uvećanje cijene sata rada za 6% .To iz razloga jer su V. Aneksom navedena radna mjesta kojima se povećava cijena sata rada za 6 %, te je nastavno utvrđeno da ostale odredbe KU-a ostaju neizmijenjene pa takvim sadržajem aneksa nije isključena primjena odredbe čl. 223. KU-a koja propisuje povećanje cijene sata rada za ostala radna mjesta koja nisu izričito navedena u V. Aneksu.

Budući da je KU-a bio u primjeni do konca studenog 2011. godine (razdoblju za koje tužitelj u 2011. godini potražuju isplatu razlike plaće) u smislu odredbe čl. 223. KU-a tužitelju pripada pravo na razliku plaće za 2011. godinu u zatraženom iznosu, budući da je visina te razlike među strankama nesporna.

Slijedom navedenog, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu u kojemu je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od siječnja do zaključno studenog mjeseca 2011. godine te dosuditi tužitelju zatraženi iznos od 3.440,80 kn, kako je utvrđeno točkom 2. izreke presude, sa zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje:ZOO) na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća, svakog petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec, do isplate.

S obzirom na ishod žalbenog postupka valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka. Tužitelju temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada pravo na naknadu parničnog troška razmjerno uspjehu u sporu i to pozivom na odredu čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: Tarifa) u visini odvjetničkog troška za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1.), sastav dva podneska u iznosu od 2.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1.) , zastupanje na tri ročišta u ukupnom iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. i 3. ), te trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. toč.1.), sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 1.687,50 kn (Tbr. 42.), dakle u sveukupnom iznosu od 8.437,50 kn. Kako je tužitelj u ovom sporu uspio sa 9,35 % istaknutog tužbenog zahtjeva, to mu temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 788,90 kn, dok se u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu troškova postupka ukazuje neosnovanim.

Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

U Rijeci 07. prosinca 2016. godine.