Broj: Pr-237/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Draženki Ilak u pravnoj stvari tužitelja             B. P. iz Z.,..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Đ. Đ. S. V. d.d. iz S. B., ..., OIB: ..., zastupanog po T. Z., dipl. pravniku,  radi poništenja odluke o otkazu, nakon javno održane glavne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2016. godine provedene u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja H. M., odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika,  dana 27. siječnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

O d b i j a   se   tužitelj B. P. iz Z. sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 239412/1 istekao dana  27. kolovoza 2015. godine.

Utvrđuje se da nije dopuštena odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 27. listopada  2015. godine kojim se tužitelju izvanredno otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.

Zbog nemogućnosti nastavka radnog odnosa i teško narušenih odnosa između tužitelja i tuženika sudski se raskida ugovor o radu sa danom donošenja prvostupanjske presude.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi bruto plaće i sva materijalna primanja koja bi tužitelj ostvario prema tako sklopljenom ugovoru o radu i kolektivnom ugovoru koji uređuje djelatnost  metaloprerađivačke industrije u društvu tuženika, kao da je cijelo vrijeme radio na svom radnom mjestu od dana vraćanja na posao zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog materijalnog prava i pojedine plaće, pa do dana isplate po zakonskoj propisanoj stopi zateznih kamata .

Nalaže se tuženiku sukladno članku 41 Kolektivnog ugovora tužitelju nadoknaditi iznos otpremnine i to u visini jedne polovine prosječne plaće isplaćene radniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku godinu rada kod poslodavca, odnosno iznos od  4.543,37 kuna.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka i troškove zahtjeva za zaštitu prava koji je tužitelj morao uputiti prije podizanja tužbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do dana isplate."

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke dana  27. kolovoza  2013. godine sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme broj  239412/1 za izvršavanje rada na poslovima radnog mjesta konstruktor – specijalista. U članku 2 ugovora o radu je izričito rečeno da se zasniva radni odnos na određeno vrijeme kod poslodavca zbog povećanja opsega posla i sukladno ugovoru o stipendiranju, a da se radi  o ugovoru o radu na određeno vrijeme  vidljivo je iz samog naslova tog ugovora, ali i iz činjenice da je kao osnovu prijave  Zavodu navedeno da se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme. Tužitelj navodi da prema odredbi članka 15 Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavca   za  2014. godinu od 30. rujna  2014. godine koji je sklopljen između podružnice Đ. Đ. S. V. d.d. , Sindikata i tuženika, ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenim tim ugovorom, te poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na kojima se radni odnos zasniva za neprekinuto razdoblje duže od dvije godine osim u slučaju zamjene privremeno nenazočnog radnika, najduže predviđeno trajanje samog ugovora o radu na određeno je bilo dvije godine.  Tužitelj smatra da je ugovor o radu broj 239412/1 prestao istekom roka na koji je sklopljen, dana 27. kolovoza 2015. godine.  Kako na strani tužitelja i tuženika nije postojala odluka o zasnivanju novog radnog odnosa, tužitelj se nije pojavio na poslu jer nije postojala pravna osnova za stupanje na rad. Kako tužitelj nije od dana 28. kolovoza  2015. godine pa nadalje dolazio u prostore tuženika, dana 27. listopada 2015. godine tuženik je donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme broj 239412/1 sklopljenog dana  27. kolovoza  2013. godine, a koja se odnosi na tužitelja.  Tužitelj je odluku primio  9. studenog 2015. godine, te je tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava  koji zahtjev je tuženik primio  18. studenog  2015. godine. Tužitelj smatra da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena i to prvenstveno iz razloga što nije postojao opravdani razlog za otkaz na koji se pozvao poslodavac.  Tužitelj ističe da, budući je ugovor o radu istekao, tužitelj se opravdano nije pojavljivao na poslu.  Tuženik mu niti u jednom trenutku nije dao na uvid prijedlog novog ugovora o radu.  Osim toga  tužitelj smatra da nije ispunjen uvjet iz članka  116 stavak 2 Zakona o radu koji propisuje da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredno otkaz temelji. Kako je temelj otkaza ugovora o radu teška povreda obveze iz radnog odnosa, odnosno nepojavljivanje tužitelja na radnom mjestu dana 28. kolovoza  2015. godine za tu činjenicu je tuženik saznao upravo dana 28. kolovoza 2015. godine. Rok od 15 dana za mogućnost izvanrednog otkazivanja je počeo teći tada i istekao je protekom 15 dana, pa i sama mogućnost izvanrednog otkaza nakon toga više nije bila moguća. Zbog navedenog tužitelj smatra da je odluka o otkazu nezakonita.  Tužbenim zahtjevom tužitelj traži da sud utvrdi da je ugovor o radu na određeno vrijeme  istekao dana  27. kolovoza  2015. godine, da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu  nedopuštena,  nadalje se traži poništenje odluke o izvanrednom otkazu i nalog  tuženiku da tužitelja vrati na posao. Zatražen je sudski raskid ugovora o radu, a tužitelj postavlja i zahtjev za naknadom bruto plaća, te otpremnine.

 

              Podneskom  koji je predan na ročištu dana 10. svibnja 2016. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev pa uređenim tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi da je ugovor o radu na određeno vrijeme broj 239412/1 istekao dana  27. kolovoza  2015. godine. Nadalje traži da sud utvrdi da nije dopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od  27. listopada 2015. godine kojim je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Zbog nemogućnosti nastavka radnog odnosa i teško narušenih odnosa između tužitelja i tuženika zatražen je sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude.  Tužitelj je zatražio da se tuženiku naloži da mu nadoknadi

 

bruto plaće i sva materijalna primanja koja bi tužitelj ostvario  da je cijelo vrijeme radio na tom radnom mjestu, a zatražio je i da mu tužitelj nadoknadi iznos otpremnine u visini ½ prosječne plaće isplaćene radniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku godinu rada kod poslodavca, odnosno zatražio je isplatu iznosa od  4.543,37 kuna.  Tužitelj traži i da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor prekluzije navodeći da je zahtjev za zaštitu prava zaprimio dana 18.  studenog 2015. godine, a da je tužitelj tužbu podnio sudu  21. prosinca  2015. godine, odnosno izvan roka iz članka 133 Zakona o radu. Dalje u odgovoru na tužbu tuženik navodi da su točni navodi da je sa tužiteljem dana 27. kolovoza  2013. godine sklopio ugovor o radu broj 239412/1 za izvršenje rada na poslovima radnog mjesta konstruktor-specijalist. Navedeni ugovor sklopljen je zbog povećanog opsega posla kod tuženika, te sukladno ugovoru o stipendiranju od dana 12. srpnja 2012. godine koji je tužitelj sklopio sa Đ. Đ. H. d.d. inače većinskim vlasnikom tuženika.  Tuženik ističe da su netočni navodi tužitelja da su parnične stranke sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme, iako u naslovu samog ugovora stoji da bi se radilo o takvoj vrsti ugovora.  Međutim, budući u samom ugovoru nije određeno vrijeme na koje je isti sklopljen  tuženik smatra da je predmetni ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme.  Tuženik nadalje ističe da se tužitelj nije pojavio na radnom mjestu od 27. kolovoza  2015. godine, što je osobito teška povreda iz radnog odnosa. Tuženik ističe da rok za otkaz ugovora o radu  nije niti počeo teći sve dok je radnik, u ovom slučaju tužitelj činio osobito tešku povredu radnog odnosa. Tuženik je  činio maksimalne napore da se spor riješi mirnim putem, odnosno dogovorom. Odluku o otkazu ugovora o radu donio je tek nakon niza bezuspješnih poziva tužitelja da se vrati na radno mjesto i nastavi obavljati poslove iz radnog odnosa. Tuženik smatra da nije trebao donositi nikakvu novu odluku o zasnivanju radnog odnosa, niti sklapati novi ugovor o radu, kada je ugovor o radu broj  239412/1 bio sklopljen na neodređeno vrijeme, te je isti bio na snazi.   Zbog naprijed navedenog tuženik predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovane. 

 

              U provedenom dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 239412/1 od 27. kolovoza  2013. godine, elektronički zapis Zavoda, Potvrdu poslodavca od 10. prosinca  2014. godine, Kolektivni ugovor o pravima i obvezama radnika i poslodavca od 30. rujna 2014. godine, Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od  27. listopada  2015. godine, zahtjev za zaštitu prava od  17. studenog  2015. godine, e-mail korespodenciju, ugovor o stipendiranju od 12. srpnja 2012. godine,  dopise Đ. H.. d.d. od 10. rujna 2015. godine,  25. rujna 2015. godine i 15. listopada  2015. godine, dopise tuženika od  3. rujna 2015. godine, 9. rujna 2015. godine, 14. listopada 2015. godine, 15. listopada 2015. godine, 18. studenog  2015. godine, 20. studenog  2015. godine, 14. prosinca  2015. godine, dopise tužitelja od 31. kolovoza  2015. godine, 7. rujna 2015. godine, 11. rujna 2015. godine, 18. rujna  2015. godine, 5. listopada  2015. godine, 17. listopada  2015. godine i 17. studenog 2015. godine, dopis upućen radničkom vijeću tuženika od  21. listopada  2015. godine, dopis radničkog vijeća od  26. listopada  2015. godine i  evidenciju prisutnosti na radu. Saslušan je svjedok P. Ć..

 

              Nesporno je među parničnim strankama da su tužitelj i tuženik dana 27. kolovoza  2013. godine  sklopili ugovor o radu za radno mjesto konstruktor – specijalista.  Iz ugovora o radu proizlazi da je tužitelj zasnovao radni odnos na određeno vrijeme zbog povećanja opsega poslova i sukladno ugovoru o stipendiranju. U ugovoru o radu nije naznačeno vrijeme na koje se ugovor sklapa.

 

              Nije sporno također da je tuženik dana 27. listopada  2015. godine donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme broj 239412/1 koji je sklopljen dana  27. kolovoza  2013. godine.

 

              Sporno je među parničnim strankama je li ugovor o radu broj 239412/1 koji je sklopljen dana 27. kolovoza  2013. godine sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme. Također je sporno je li odluka o izvanrednom otkazu  ugovora o radu od 27. listopada  2015. godine  dopuštena.

 

              Sporno je nadalje je li tužitelj tužbu podnio u roku iz članka 133 Zakona o radu (Narodne novine  93/14, dalje ZR).

 

              Prema odredbi članka 133 ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke  kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.  Ako poslodavaca u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1 ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

              Iz izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu primio dana 9. studenog 2015. godine.  Zahtjev za zaštitu prava  podnio je  tuženiku dana 17. studenog 2015. godine. Tuženik nije donio odluku povodom tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava, pa je  tužitelj  podnio tužbu sudu preporučenom pošiljkom od  17. prosinca  2015. godine. Iz naprijed navedenog proizlazi da je neosnovan prigovor prekluzije  koji je istaknuo tuženik u som odgovoru na tužbu, jer je tužba podnesena sudu u roku iz članka 133 ZR.

 

              Sporno je, kako je već naprijed naznačeno, je li ugovor o radu broj 239412/1 koji je sklopljen dana  27. kolovoza 2013. godine ugovor o radu na određeno vrijeme, odnosno je li isti istekao dana 27. kolovoza  2015. godine, kako to smatra tužitelj.

 

              Naime, tužitelj smatra da je ugovor o radu  istekao dana  27. kolovoza  2015. godine,  a uporište za svoju odluku  pronalazi u odredbi članka 15 Kolektivnog ugovora  o pravima i obvezama radnika i poslodavca od 30. rujna 2014. godine.  U stavku 4 članka 15 navedenog kolektivnog ugovora naznačeno je da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na kojima se radni odnos zasniva za  neprekinuto razdoblje duže od dvije godine, osim u slučaju zamjene privremeno nenazočnog radnika.

 

              Tuženik pak smatra da su parnične stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a uporište za svoju tvrdnju temelji također na članku 15 Kolektivnog ugovora u kojemu između ostalog stoji da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme kada se radi, između ostalog  privremenom povećanju opsega poslova. Ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom.  Ukoliko poslodavac propusti otkazati ugovor istekom roka smatra se da je radni odnos  zasnovan na neodređeno vrijeme.

 

Uvidom u ugovor o radu na određeno vrijeme broj 239412/1 utvrđeno je, a kako to proizlazi iz članka 2 ugovora, da je tužitelj zasnovao radni odnos na određeno vrijeme kod poslodavca  zbog povećanja opsega poslova i sukladno ugovoru o stipendiranju.

 

Uvidom u ugovor o stipendiranju utvrđeno je da je tužitelj sa Đ. Đ. H. d.d. (većinskim vlasnikom tuženika) dana  12. srpnja 2012. godine sklopio ugovor o stipendiranju iz kojeg proizlazi da se  Đ. Đ. H. d.d. obvezao stipendistu – tužitelju isplatiti  dio stipendije predviđen ugovorom o poslovnoj suradnji s tvrtkom K. D.&A. A. koji iznosi 10.000,00 NOK i to prije tužiteljeve odlaska u N., a za troškove boravišne dozvole, avionske karte, zdravstvenog osiguranja i smještaja za prvi mjesec boravka. Po dolasku stipendista u N. Đ.Đ. H. obvezao mu se  za troškove života isplatiti ostatak novca od ukupnog iznosa stipendije (50.000,00 NOK) i to 30.000,00 NOK odmah po otvaranju računa, te 5.000,00 NOK svakog  prvog u mjesecu zaključno sa 1. prosincem  2012. godine.  Također Đ. Đ. H. se obvezao stipendistu po povratku na fakultet isplatiti stipendiju u ukupnom iznosu od 19.000,00 kuna u tri dijela.  Prema članku  6 Ugovora o stipendiji stipendist – tužitelj se obvezao po završetku školovanja sa Đ. Đ. H. d.d. ili društvo, u njegovom vlasništvu zaključiti ugovor o radu uz obvezni radni odnos u trajanju od minimalno tri godine.

 

Uvažavajući naprijed navedeno sud smatra da se ugovor o radu zaključen između tužitelja i tuženika dana  27. kolovoza  2013. godine ne može promatrati samostalno ne imajući u vidu da su parnične stranke, odnosno da je Đ. Đ. H. d.d. kao većinski vlasnik tuženika sa tužiteljem zaključio ugovor o stipendiranju prema kojem se stipendist, odnosno tužitelj obvezao sa Đ. Đ. H. ili društvom u njegovom vlasništvu zaključiti ugovor o radu uz obvezni radni odnos u trajanju od minimalno tri godine. Naime i iz članka 2 Ugovora o radu na određeno vrijeme proizlazi da se radni odnos između parničnih stranaka zasniva na određeno vrijeme  zbog povećanja opsega poslova i sukladno ugovoru o stipendiranju.

 

I iz iskaza svjedoka P. Ć. koji je  autor ugovora na određeno vrijeme broj 239412/1 od 27. kolovoza  2013. godine proizlazi da je ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme, a u skladu sa ugovorom o stipendiranju ograničen  je na vrijeme od tri godine sa tendencijom da se sa tužiteljem zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Prema članku 12 stavak 1 ZR ugovor o radu  može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

 

Dakle, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da u ugovoru o radu na određeno vrijeme mora biti navedeno vrijeme sklapanja ugovora o radu i to na način da je isto određeno rokom, izvršenjem posla ili nastupom određenog događaja.

 

Iz ugovora o radu broj 239412/1 kojeg su parnične stranke zaključile dana  27. kolovoza  2013. godine proizlazi da se ugovor zasniva na određeno vrijeme sukladno ugovoru o stipendiranju, dok iz članka  6 Ugovora o stipendiranju od 12. srpnja 2012. godine proizlazi da je stipendist, odnosno tužitelj, dužan po završetku školovanja sa Đ. Đ. H. ili društvom u njegovom vlasništvu zaključiti ugovor o radu uz obvezni radni odnos u trajanju od minimalno tri godine.

 

Iz naprijed navedenog sud je utvrdio da je ugovor o radu kojeg su stranke sklopile dana  27. kolovoza  2013. godine ugovor o radu na određeno vrijeme, a da je prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme  reguliran ugovorom o stipendiranju, odnosno da je ugovor o radu između parničnih stranaka zaključen na vrijeme od tri godine.

 

Nije sporno među parničnim strankama da tužitelj od 28. kolovoza 2015. godine  više nije dolazio na posao. Sporno je,  je li Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dana u

 

roku od 15 dana od saznanja za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji, odnosno je li ista  dana u skladu sa odredbom članka  116 ZR.

 

Po ocjeni ovoga suda  tužiteljev izostanak s posla nakon 27. kolovoza  2015. godine  u dužem vremenskom razdoblju predstavlja osobito tešku povredu radne obveze koja u konkretnom slučaju onemogućava daljnji radni odnos, zbog čega sud smatra da su ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu  u smislu članka 116 stavak 1 ZR. Povreda obveze iz radnog odnosa i to neopravdani izostanak tužitelja sa posla trajala je sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu. Među strankama nije sporno da tužitelj nakon 27. kolovoza  2015. godine nije dolazi na posao. Između stranaka postojala je komunikacija i tužitelj je pozivan da se vrati na posao.  Tužitelj je obaviješten od strane tuženika, ali i Đ. Đ. H. vezano uz svoje obveze sukladno ugovoru o stipendiranju.  Nakon što se tužitelj  nije odazivao   pozivima tuženika, isti je donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Po ocjeni ovoga suda tuženik nije prekludiran u donošenju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, jer je odluku  mogao donijeti sve dok povreda radne obveze traje i u daljnjem roku od 15 dana od prestanka povrede obveze iz radnog odnosa (VS RH Revr-617/09-2 od 10. rujna 2009. godine i Revr-71/04-2 od 13. siječnja 2005. godine).

 

Uvažavajući sve naprijed navedeno sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer ugovor o radu na određeno vrijeme broj 239412/1 nije istekao dana 27. kolovoza  2015. godine, a Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. listopada 2015. godine zakonita je i dopuštena.  Zbog navedenog sud je tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan. 

 

Odluku o parničnom trošku sud nije donio, jer tuženik trošak nije tražio.

 

U Slavonskom Brodu, 27. siječnja 2017. godine.