Broj: Revr 2128/15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz V. G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. L., dipl. pravnica Hrvatskog sindikata ..., Z., protiv tuženika H.-H. p. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa generalni punomoćnik S. M., dipl. pravnik tuženika, radi nedopustivosti otkaza i činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2539/14-2 od 3. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3176/14-15 od 29. listopada 2014., u sjednici održanoj 7. veljače 2017.,
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopustivosti tuženikovog izvanrednog otkaza ugovora o radu od 27. ožujka 2014. i odluke od 13. svibnja 2014., te da radni odnos tužitelja nije prestao, uz obvezu tuženika da ga vrati na rad na poslove zanatlije ili druge odgovarajuće poslove sukladno njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, te isplatu plaće od 21.600,00 kn bruto sa zateznom kamatom tekućom kao u Posebnim rješenjem sadržanim u izreci te presude odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere osiguranja.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, s tim da dopunskim rješenjem istog suda poslovni broj Gžr-2539/14-3 od 8. rujna 2015., nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog svih revizijskih razloga iz članka 385. ZPP-a. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane odluke.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Revizija je podnesena zbog svih revizijskih razloga, međutim, u sadržaju revizije, osim što se revident općenito poziva na zakonsku odredbu, nigdje nije određeno naznačeno i obrazloženo o kojim bi se konkretno povredama radilo i u čemu bi se ostvarivale bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih je revizija podnesena. Zato te i takve razloge revizijski sud nije uzeo u obzir (članak 386. ZPP-a).
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, utvrđenje da radni odnos nije prestao, kao i zahtjev da ga tuženik vrati na posao uz isplatu naknade neisplaćene plaće.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nakon što je utvrdio da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa time što je tijekom obavljanja posla za tuženika (skidanje naljepnica i logotipa s oznakom poslodavca sa službenih vozila tuženika) zatečen u izvlačenju benzina iz navedenih vozila, odnosno u pokušaju otuđenja goriva.
Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj doista počinio povredu obveze iz radnog odnosa koju mu je tuženik u osporenoj odluci o otkazivanju ugovora o radu stavio na teret, odnosno da je tuženik, u smislu članka 131. stavak 3. ZR-a, dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz iz članka 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR), stoga su ocijenili da je odluka o otkazu pravilna i zakonita pa su odbili tužbeni zahtjev.
Pravilna je ocjena sudova da je poslodavac u konkretnom slučaju imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu budući je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se odlukom o otkazu osnovano stavlja na teret.
Revident niti u reviziji, jednako kao niti u svojoj žalbi, ne osporava činjeničnu osnovu na kojoj se temelji sporni otkaz već utvrđene činjenice drugačije prosuđuje, ponavljajući pritom da nije imao namjeru zlouporabe položaja i pribavljanja imovinske koristi, nego da je zapravo radio u korist tuženika pa da takvo stanje ne opravdava zaključak o nemogućnost nastavka radnog odnosa i ovu krajnju mjeru.
Međutim, takvim navodima revident bezuspješno osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude, odnosno dopuštenost otkaza jer je u postupku pred nižestupanjskim sudovima pravilno utvrđeno da je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć (članak 108. stavak 1. ZR-a).
Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.
Zagreb, 7. veljače 2017.
