Broj: Gž R-114/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M., … kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u O. društvu C. G. & E. d.o.o. iz Z., protiv tuženika  HŽ Cargo d.o.o., OIB 08720210702, Zagreb, Trg kralja Tomislava 11/I, kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u O. društvu S. i partneri d.o.o. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 11 Pr-9050/14-21 od 29. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 08. veljače 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 11 Pr-9050/14-21 od 29. studenog 2016. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.   

            

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tuženi zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten otkaz što ga je tuženik HŽ Cargo d.o.o. dao tužitelju Ž. M., Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj 568/12 od 26.09.2012. donesenom dana 19. kolovoza 2014. pod brojem 2515/2014, te da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (točka 1. I. izreke). Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku HŽ Cargo d.o.o., da u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti na rad tužitelja Ž. M. na radno mjesto Glavnog kontrolera za tehnologiju sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj 568/12 od 10. listopada 2012. (točka 1. II. izreke).

 

              Odlukom o troškovima postupka odbijen je zahtjev da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja 29.11.2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana (točka 1. III. izreke), dok je tužitelja dužan tuženiku na ime parničnog troška platiti iznos 2.500,00 kn, u roku od osam dana (točka 2. izreke).

 

              Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovor na žalbu tuženik se usprotivio svim žalbenim navodima kao neosnovanim, predlažući da se žalba kao takva odbije.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Osnovano tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

              Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten redoviti otkaz ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 19. kolovoza 2014. kojeg je tuženik dao tužitelju, zahtjev da radni odnos zasnovan ugovorom o radu od 10. listopada 2012. tužitelju kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao.

 

              U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom tuženika o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 19. kolovoza 2014. tužitelju otkazan ugovor o radu, da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke i da tuženik nije odgovorio na taj zahtjev, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu.

 

           Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je da je tužitelj dugogodišnji radnik tuženika, da je imao sklopljen ugovor o radu za radno mjesto Glavni kontroler za tehnologiju u jedinici Kabinet tehnologije, da je tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu 19. kolovoza 2014., da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, da je u odluci o otkazu navedeno da radnik ima pravo na otpremninu prema članku 151. KU-a u iznosu od 120.000,00 kn neto, da iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi kako je tuženik od 2008. bilježio bitno smanjenje opsega poslova i manjeg prijevoza u tonama u odnosu na 2007. od kada egzistira kao samostalno društvo, da nova organizacija ima manje organizacijskih jedinica, da je u primjeni od 01. ožujka 2014. novi Pravilnik o organizaciji, da je radno mjesto tužitelja ukinuto, da je prema članku 72. KU-a, tužitelj proglašen tehnološkim viškom, da je Program zbrinjavanja kolektivnog viška radnika odobren od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje 03. srpnja 2014. uz konstataciju da ne postoje razlozi za odgodu otkazivanja radnicima, da je 08. kolovoza 2014. priopćena radničkom vijeću Direkcije namjera otkazivanja ugovora, koje se očitovalo dopisom od 14. kolovoza 2014., da je tuženik donio Odluku UC-19-11/14 od 07. ožujka 2014. prema kojoj se direktori poslovnih područja ovlašćuju za sklapanje ugovora o radu za radnike unutar poslovnog područja i za donošenja odluka iz područja radnih odnosa, da prema članku 127. ZR-a, poslodavac može statutom, društvenim ugovorom, izjavom o osnivanju ili drugim pravilima pravne osobe ovlastiti drugu osobu ili organ da ga zastupa u ostvarivanju prava ili obveza iz radnog odnosa, da je u ovom slučaju tuženik kao poslodavac postupio u skladu s navedenom odredbom, da je Odluku potpisao D. N., kao direktor poslovnog područja Tehnologije, na temelju ovlasti za potpisivanje predmetne Odluke o otkazu, da iz iskaza svjedoka D. N. koji od studenog 2013. obavlja poslove direktora Tehnologije proizlazi kako je tužitelj jedini obavljao poslove Glavnog kontrolera, a da je došlo do spajanja nekih radnih mjesta, dok da je radno mjesto tužitelja ukinuto, da se prema njegovom mišljenju tužitelj nije mogao rasporediti na drugo radno mjesto, jer je bilo viška oko 1000 ljudi, da nitko izvana nije zaposlen, nego da se vršio raspored unutar djelatnika HŽ Carga, da iz iskaza svjedokinje Z. V. proizlazi kako je tužitelj mogao biti raspoređen na više radnih mjesta s obzirom na staž, a u smislu odredaba KU-a, kao što je iskazala i da je tužitelj jedini radio na svom radnom mjestu koje je ukinuto, da iz iskaza tužitelja proizlazi kako kod tuženika radi od 1982., da nisu utvrđeni kriteriji za tehnološki višak, da je on bio izvršni direktor, da je u trenutku otkaza je radio kao Glavni kontroler u Tehnologiji, da iz njegovog iskaza proizlazi i to kako su se novoformirana radna mjesta popunjavana s radnicima iz drugih jedinica i to s nižom stručnom spremom od njega i s manje staža, s time što je naveo i da nije bilo prigovora na njegov rad, a on da je bio jedini izvršitelj na radnom mjestu te da uzdržava dvoje djece, koja se školuju.

 

              S obzirom na navedena činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je smatrao da je odluka tuženika o otkazu ugovora o rad tužitelju dopuštena iz razloga što je tuženik dokazao da je u konkretnom slučaju proveo savjetovanje s radničkim vijećem u smislu odredbe članka 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14. – u daljnjem tekstu: ZR), jer da ta odredba   ne propisuje nužnost savjetovanja s Glavnim radničkim vijećem, već samo potrebu savjetovanja s radničkim vijećem, a Glavno radničko vijeće tuženika da je sastavljeno od članova radničkog vijeća Direkcija, odnosno organizacijskih jedinica te da su članovi radničkog vijeća Direkcija bili ujedno i članovi Glavnog radničkog vijeća, pa kako je autonomno pravo poslodavca urediti organizaciju rada, te kako je u ovom slučaju tuženik donio Pravilnik o organizaciji koji je u primjeni od 01. ožujka 2014. i kako je utvrdio da je radno mjesto tužitelja ukinuto i da je tužitelj bio jedini izvršitelj na svom radnom mjestu, dok je dio poslova tog radnog mjesta raspoređen na druga radna mjesta u svrhu racionalizacije poslovanja tuženika, to je taj sud zaključio da nisu povrijeđene odredbe članka 72 i članka 73 KU-a, pritom navodeći kako se nisu mogli iskazati socijalni kriteriji za druge radnike, nakon što je ukinuto radno mjesto tužitelja na kojem je on bio jedini izvršitelj.

 

              Pri tome je prvostupanjski sud prihvatio u iskaz svjedoka D. N. koji je kazao da se tužitelj nije mogao rasporediti na drugo radno mjesto, dok nije prihvatio iskaz svjedokinje Z. V., navodeći kako je ista dala subjektivno mišljenje da se tužitelj mogao rasporediti na neko drugo radno mjesto, a kojeg je mišljenja i tužitelj.

 

              Nadalje je prvostupanjski sud naveo kako je u ovom slučaju tuženik u odluci o poslovno (pogrešno navedeno "osobno" na stranici 5. presude, pasus drugi, redak četvrti) uvjetovanom otkazu utvrdio tužitelju i pravo na isplatu poticajne otpremnine te da je odluka tuženika u skladu s odredbama članka 115. ZR-a i članka 151. KU-a, te u vezi s odredbama članka 72. i članka 73. KU-a, zbog čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Navedena činjenična utvrđenja kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda glede dopuštenosti predmetnog otkaza ugovora o radu za sada ne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer nisu utemeljena na izvedenim dokazima, a i žalbenim navodima tužitelja su dovedena u sumnju.

 

              Naime, prema odredbi članka odredbi članka 115. stavka 1. točki 1. ZR-a, razlozi za poslovno uvjetovani otkaz postoje ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. U tom smislu prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla može proizići iz svake operativne potrebe poslodavca, gospodarskih, tehnoloških, strukturalnih ili drugih zahtjeva koji nisu povezani s ponašanjem ili sposobnošću zaposlenika.

 

              Međutim, u smislu odredbe članka 115. stavka 2. – 5. ZR-a, ukoliko poslodavac zapošljava više od dvadeset radnika (što je u konkretnom slučaju), poslovno uvjetovani otkaz dopušten je tek u okolnostima u kojima je potrebno da se ispune i ostale pretpostavke iz tog članka.

 

              Upravo na okolnosti postojanja tih pretpostavki prvostupanjski sud nije mogao nesporno zaključiti da je tuženik dokazao da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke zakonitog i dopuštenog poslovno uvjetovanog otkaz ugovora o radu tužitelju, jer tuženik tijekom postupka nije dokazao da je pri odlučivanju o predmetnom poslovno uvjetovanom otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete tužitelja kao radnika u smislu citiranih odredbi ZR-a.

 

              Isto tako, nije pravilno prvostupanjski sud ocijenio ni da je u ovom slučaju tuženik na pravilan način primijenio i kriterije iz odredbe 72. i članka 73. Kolektivnog ugovora HŽ Cargo d.o.o (u daljnjem tekstu: KU), a za koje u pobijanoj presudi taj sud tvrdi da su u cijelosti ispunjeni.

 

              Prema odredbi članka 72. KU-a, razlozi za poslovno-uvjetovani otkaz ugovora o radu mogu se pojaviti, ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do: 1. ukidanje radnog mjesta i 2. smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu – u tom slučaju primjenjuje se kriterij iz odredbe članka 73. ovog Ugovora.

 

              Činjenica je da je tužitelju otkazan ugovor o radu iz razloga što je njegovo radno mjesto ukinuto, znači, na temelju odredbe članka 72. KU-a, a što proizlazi i iz odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (list 11. i 12. spisa).

 

              Budući da je prvostupanjski sud smatrao da u ovom slučaju nije bilo moguće iskazati socijalne kriterije u odnosu na druge radnike iz razloga što je tužitelj bilo jedini izvršitelj na tom ukinutom radnom mjestu Glavnog kontrolera za tehnologiju u jedinici Kabinet tehnologije, a što tužitelj tijekom postupka, kao i žalbi osporava, pritom tvrdeći da nije prestala potreba za obavljanjem njegovog radnog mjesta i da su u okviru nove reorganizacije na novo-formirana radna mjesta raspoređeni radnici u odnosu na koje je tužitelj ispunjavao bolje uvjete, a čije radna mjesta su ukinuta. Pri tome je tužitelj ukazivao na radnike K. V., L. V. L., M. K. S., I. Š. i dostavljaju svu dokumentaciju za iste kao i za tužitelja. Nadalje je tužitelj tvrdio, kao što to tvrdi i u žalbi, da je tuženik raspolagao određenim većim brojem slobodnih radnih mjesta i u tužiteljevoj organizacijskoj jedinici na koja ga je mogao rasporediti kao dugogodišnjeg radnika s visokom stručnom spremom (u daljnjem tekstu: VSS), diplomiranog inženjera željezničkog prometa, sve kako je propisano i odredbom člankom 74. KU-a, jer je nakon proglašenja tehnološkog viška, poslodavac dužan popuniti slobodna radna mjesta unutar Društva radnicima tog Društva, što sve prvostupanjski sud nije cijenio kod donošenja pobijane presude, niti je o tome dao jasne razloge, a čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama.

 

              Upravo na okolnosti postojanja navedenih pretpostavki tuženik je trebao dokazati da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke zakonitog i dopuštenog poslovno uvjetovanog otkaz ugovora o radu tužitelju, kao što je trebao dokazati i da je pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika u smislu odredbe članka 115. stavka 2. ZR-a.

 

              Posebno se navodi kako se obveza poslodavca da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu vodi računa o tim kriterijima ima tumačiti tako da poslodavac prilikom otkazivanja ugovora o radu mora utvrditi tko čini usporednu skupinu radnika koji obavljaju iste poslove kod tuženika, a ne samo u organizacijskog jedinici, pa usporediti te radnike vodeći pri tome računa o kriterijima iz citiranih odredbi ZR-a i onih koje je eventualno sam poslodavac propisao svojim aktima, dakle, u konkretnom slučaju izbor se mora ograničiti na one radnike koji su u istom položaju, kao i tužitelj.

 

              Tuženik u ovom slučaju nije vršio nikakvu usporedbu već se samo o odluci o otkazu općenito pozvao na odredbu članka 115. stavka 1. i 2. ZR-a, a prvostupanjski sud je mišljenja da se nisu mogli iskazati socijalni kriteriji za druge radnike, nakon što je ukinuto radno mjesto tužitelja na kojem je on bio jedini izvršitelj, pritom ne utvrđujući jesu li ukinuti poslovi tog radnog mjesta, a imajući u vidu tvrdnje tužitelja da nije prestala potreba za obavljanjem poslova njegovog radnog mjesta i da su u okviru nove reorganizacije na novoformirana radna mjesta raspoređeni radnici u odnosu na koje je tužitelj ispunjavao bolje uvjete i koji obavljaju te poslove.

 

              Posebno je za istaći, kako iz spisa proizlazi da kod tuženika kao poslodavca ima više poslovnih jedinica, i da se tužitelj kao radnik ugovorom o radu i to člankom 5. "sadržaj poslova", obvezao da će iznimno po potrebi, privremeno najduže tri mjeseca tijekom kalendarske godine obavljati i druge poslove u okviru njegove stručne spreme (zamjena odsutnog radnika, ispomaganje i sl.) kod tuženika, dakle, to je time tuženik imao pravo tužitelja prema potrebama rasporediti na rad u bilo koju organizacijsku cjelinu jer njegov ugovor o radu nije vezan za rad u pojedinačnoj poslovnoj jedinici cijelo radno vrijeme tijekom kalendarske godine. U opisanim okolnostima mjerodavnu skupinu radnika čine svi radnici na nivou cijelog Društva, odnosno tuženika, a koji imaju VSS i radili su poslove glavnog kontrolera za tehnologiju te po potrebi i druge poslove u okviru njihove stručne spreme, pa se u ovom slučaju ne može uzeti u obzira samo jedinica Kabinet tehnologije u kojoj je tužitelj trenutno obavljao poslove, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud.

 

              S obzirom na izneseno, osnovano tužitelj ističe da činjenično stanje odlučno za rješenje ovoga spora nije potpuno ni pravilno utvrđeno, pa je valjalo na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a i 370. ZPP-a, uvažiti žalbu tužitelja kao osnovanu te ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

             

              U ponovnom postupku prvostupanjski sud otklonit će počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nakon čega će pravilno ocijeniti sve odgovarajuće dokaze radi utvrđenja gore navedenih odlučnih činjenica, pa će zatim ponovo odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja novom, pravilnom i zakonitom odlukom, a time i o ukupnim troškovima postupka na temelju odredbe članka 166.  stavka 3. ZPP-a.

 

U Splitu 08. veljače 2017.