Broj: Gž R-146/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. T. iz V. G., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Bolnica Z. OIB: ..., radi poništenja otkaza i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 25 Pr-2419/16-14 od 30. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 25 Pr-2419/16-14 od 30. studenog 2016.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi odluka tuženika o osobno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od dana 5. srpnja 2013., da se nalaži tuženiku da vrati tužiteljicu na radno mjesto na kojemu je radila prije nezakonitog prestanka radnog odnosa u roku od 15 dana pravomoćnosti presude, da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati naknadu za neisplaćenu plaću u razdoblju od 5. srpnja 2013. pa do dana povratka na radno mjesto kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos prema stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku od dana svakog pojedinog obroka neisplaćene plaće pa do isplate i da se nalaži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 350.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao što je odbijen i zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, a koje na iznos parničnog troška teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka I.1.,2.,3. i 4. izreke).

              Tom presudom naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku na ime parničnog troška, iznos od 1.925,00 kuna, u roku osam dana (točka II. izreke).

              Protiv te presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148 ‑ pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

              Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

              Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju upućuje tužiteljica jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

              Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužiteljice pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje odluke tuženika kojom joj je otkazan ugovor o radu (osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu), zahtjev tužiteljice da je tuženik vrati na radno mjesto na kojem je radila prije donošenja odluke o otkazu, zahtjev za naknadom plaće od dana donošenja odluke o otkazu pa do povratka na posao i zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.

              Prvostupanjski sud po provedenom postupku u bitnom je utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

              - da iz ugovora o radu od 13. veljače 2012. proizlazi da je tužiteljica izabrana odlukom ravnatelja od 2. prosinca 2010. za specijalizaciju iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja na temelju natječaja na koji se javila kao kandidat,

              - da je tužiteljica s tuženikom 17. ožujka 2011. sklopila ugovor o specijalizaciji na određeno vrijeme kojim Ugovorom je određeno da specijalizant započinje s obavljanjem programa specijalizacije s 21. ožujka 2011.,

              - da je člankom 3. ugovoreno da je tužiteljica dužna pristupiti specijalističkom ispitu nakon obavljenog programa specijalizacije, a najkasnije u roku 6 mjeseci od završetka specijalističkog usavršavanja, a ukoliko ne položi specijalistički ispit u rokovima predviđeni Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, prestaje joj radni odnos,

              - da iz odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 5. srpnja 2013. proizlazi da se tužiteljici otkazuje ugovor o radu od 13. veljače 2012. radi prestanka prava obavljanja specijalizacije iz anesteziologije, reanimatologije, te intenzivnog liječenja, temeljem rješenja Ministarstva zdravlja od 9. svibnja 2013.,

              - da iz obrazloženja te odluke proizlazi kako je između ostalog navedeno da je tuženik primio 10. lipnja 2013. rješenje Ministarstva zdravlja kojim tužiteljici prestaje pravo obavljanja specijalizacije anesteziologije, reanimatologije, te intenzivnog liječenja odobrene rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 15. veljače 2011.,

              - da je dalje, navedeno kako je ugovor o radu između tuženika Bolnica Z. i tužiteljice sklopljen 13. veljače 2012. temeljem članka 37. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju s ciljem da se tužiteljica, doktor medicine, kao specijalizant educira prema programu specijalizacije za poslove liječnika specijalista anesteziologije, reanimatologije, te intenzivnog liječenja, te da za takvo usavršavanje treba postojati odobrenje nadležnog Ministarstva, a koje je rješenjem Ministarstva zdravlja, Klasa: UP/I 131-02/10-01/563, Ur. broj: 534-07-1-2-2/3-13-4 ukinuto, pa kako je činjenice da je tuženik ustanova koja obavlja zdravstvenu djelatnost na tercijarnoj razini i zbog složenosti ne zapošljava doktore opće medicine, to je tužiteljici otkazan Ugovor o radu od 13. veljače 2012., a o čemu da je tuženik obavijestio Radničko vijeće bolnice, koje je 3. srpnja 2013. dostavilo odluku o suglasnosti o namjeri osobno uvjetovanog otkaza tužiteljici,

              - da tužiteljica protiv navedenog rješenja Ministarstva zdravlja, Klasa: UP/I 131-02/10-01/563, Ur. broj: 534-07-1-2-2/3-13-4 od 9. svibnja 2013., a kojim joj je prestalo pravo obavljanja navedene specijalizacije podnijela tužbu Upravnom sudu, a koja je presudom Upravnog suda u Zagrebu, broj Usl-2755/13 od 23. veljače 2013. odbijena, kao što je odbijena i njezina žalba podnesena protiv te presude, pa je potvrđena navedena presuda Upravnog suda u Zagrebu, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Usž-1972/15 od 9. prosinca 2015.,

              - da iz spisu priloženih navedenih presuda Upravnog suda u Zagrebu i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, u bitnome proizlazi kako tužiteljica kao specijalizantica nije izvršavala obveze iz programa specijalističkog usavršavanja, odnosno da nema sklonosti prema specijalizaciji za koju se usavršava, i to da se kao specijalizant educira prema programu specijalizacije za poslove liječnika specijalista anesteziologije, reanimatologije, te intenzivnog liječenja,

              - da navedeno proizlazi iz izvješća glavnog mentora tužiteljice i voditelja programa konkretnog specijalističkog usavršavanja, nakon čega je tuženik od nadležnog Ministarstva zatražio prestanak prava na specijalizaciju tužiteljici, koji je zahtjev prihvaćen, pa je rješenjem Ministarstva zdravlja, Klasa: UP/I 131-02/10-01/563, Ur. broj: 534-07-1-2-2/3-13-4 od 9. svibnja 2013., određeno da tužiteljici prestaje pravo obavljanja navedene specijalizacije.

              S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je smatrao da je tužiteljici osnovano otkazan ugovor o radu zbog osobno uvjetovanog razloga jer nije ispunila uvjet ugovoren člankom 3. ugovora o radu, a kojim je ugovoreno da ukoliko tužiteljica ne položi specijalistički ispit u rokovima predviđenim Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama, prestaje joj radni odnos, pa kako nije položila specijalistički ispis, to je taj sud zaključio kako je kod tužiteljice nastupio razlog za donošenje odluke o osobno uvjetovanom otkazu.

              Polazeći od odredbe članka 107. stavka 1. točke 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje u tekstu: ZR), pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice ocijenivši da je odluka o osobno uvjetovanom otkazu u okolnostima konkretnog slučaja zakonita, te da je otkaz dopušten.

              Naime, prema odredbi članka 107. stavka 1. točke 2. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz). 

              Tuženik se u pobijanoj odluci poziva na odredbu članka 106. ZR-a, kojom je propisano da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu, kao i na osobno uvjetovani otkaz iz odredbe članka 107. stavka 1. točke 3. ZR-a.

              Neosnovano tužiteljica osporava zakonitost pobijane prvostupanjske presude, iako se ne može prihvati stav prvostupanjskog suda da je tužiteljici otkazan ugovor o radu iz razloga što nije ispunila uvjet iz članka 3. ugovora o radu, tj. da nije položila specijalistički ispit, a kako to osnovano tvrdi i tužiteljica.

              Naime, iz pobijane presude, kao i iz odluke o otkazu te stanja spisa proizlazi da tužiteljica nije završila specijalističko usavršavanje utvrđeno po programu specijalizacije za poslove liječnika specijalista anesteziologije, reanimatologije, te intenzivnog liječenja, jer joj to pravo prestalo citiranim rješenjem Ministarstva zdravlja od 3. svibnja 2013., pa nije ni mogla ispuniti uvjeti iz članka 3. ugovora o radu, kojim je  ugovoreno da ukoliko tužiteljica ne položi specijalistički ispit u rokovima predviđenim Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama, prestaje joj radni odnos.

              Međutim, i pored navedenog pogrešnog stava prvostupanjskog suda o razlogu prestanka ugovora o radu tužiteljici kod tuženika (koji su razlozi navedeni u obrazloženju odluke o otkazu), iz izvedenih dokaza proizlazi da je pravilno postupio taj suda kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je isti neosnovan, i to iz razloga što je utvrđeno kako je ugovor o radu od 13. veljače 2012. sklopljen između tužiteljice kao specijalizantice i tuženika kao poslodavca za specijalizaciju iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, da joj je određen glavni mentor (prim. dr. sc. A. S.) koji je tijekom specijalizacije tužiteljice, povukao svoju suglasnost iz razloga kako je to naveo "što razina znanja i vještina specijalizantice zaostaje za razinom koja je potrebna za uspješno provođenje plana i programa navedene specijalizacije, pri čemu da su prisutne i poteškoće u komunikaciji", (što su potvrdili i drugi liječnici-mentori i na drugim odjelima), a nakon čega je zatražio od tuženika da se prekine postupak specijalizacije zbog nepostojanja tužiteljičinog adekvatnog napretka.

              Nadalje, iz spisu priloženih isprava proizlazi da su glavni mentor tužiteljice, kao i tuženik te nadležno Ministarstvo, postupili u skladu s kogentnim odredbama Pravilnika o usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj 100/11, 133/11, 54/12 i 49/13), a u vezi s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 12/12, 70/12 i 144/12) jer je potom rješenjem Ministarstva zdravlja, Klasa: UP/I 131-02/10-01/563, Ur. broj: 534-07-1-2-2/3-13-4 od 9. svibnja 2013. tužiteljici prestalo pravo obavljanja navedene specijalizacije, s time što je nesporno da je tužiteljica protiv toga rješenja podnijela tužbu Upravnom sudu u Zagrebu, koji je presudom Upravnog suda u Zagrebu, broj Usl-2755/13 od 23. veljače 2013. odbio njezin tužbeni zahtjev za poništenje navedenog rješenja, kao što je nesporno i da je odbijena njezina žalba i potvrđena je navedena presuda Upravnog suda u Zagrebu, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Usž-1972/15 od 9. prosinca 2015. (listovi od 45.-52. spisa).

              Budući da osobno uvjetovani otkaz poslodavac može dati radniku ako radnik ne može uredno obavljati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i nesposobnosti (riječ je o otkazu bez krivnje radnika), a što je u ovom slučaju utvrđeno citiranim rješenjima na koja se poziva tuženik u odluci o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, kao što je to utvrđeno i u navedenom pravomoćno okončanom upravnom postupku, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio prijedlog tužiteljice za izvođenjem daljnjih dokaza u ovom postupku, pritom je dao razloge odbijanja.

              Stoga je u ovom slučaju neosnovano pozivanje tužiteljice na Ustav Republike Hrvatske i Europsku Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer pobijanom presudom nisu tužiteljici povrijeđena prava zagarantirana tim pravnim aktima, zbog čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno postupio kada je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako zahtjev na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, tako i zahtjeve koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

              Inače, ni ostali žalbeni navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

              Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a koju ni tužiteljica posebnim žalbenim navodima ne pobija.

              S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 16. veljače 2017.