Broj: Gž R-1025/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr.sc. Dražana Penjaka kao predsjednika vijeća te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i Svjetlane Vidović kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz T. O. 76452668351, zastupane po odvjetnicima iz O. društva S. i R., odvjetnicima iz V., protiv  tuženika M. d.o.o. iz J., O. ……………, zastupane po punomoćnicima iz Z. odvjetničkog ureda D. B. i V. B., odvjetnika iz K., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke tuženika, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-33/13 od 14. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 23. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-33/13 od 14. lipnja 2016. u točki I., II., III., V. i VI. (pobijani dio).

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

"I/ Utvrđuje se da odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnice od 27. studenog 2012.g. kojom je tužiteljici S. M. tuženik M. d.o.o. J. otkazao ugovor o radu od 1. svibnja 2001.g. i odluka tuženika od 20. prosinca 2012.g. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od 4. prosinca 2012.g. nisu dopuštene.

              II/ Određuje se sudski raskid ugovora o radu između stranaka s danom – 15. srpnjem 2013.g.

              III/ Nalaže se tuženiku M. d.o.o. J. da isplati tužiteljici S. M. s osnova naknade štete iznos od 33.707,10 kn (slovima: tridesettritisućesedamstosedam kuna i deset lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. lipnja 2016.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana. 

              IV/ S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete iznad dosuđenog iznosa točkom III/ izreke odluke pa do utuženog iznosa od 67.414,20 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tužiteljica se odbija kao neosnovanim.

              V/ Nalaže se tuženiku M. d.o.o. J. da isplati tužiteljici S. M. s osnova naknade plaće bruto iznos od 32.583,52 kn (slovima. tridesetdvijetisućepetstoosamdesettri kune i pedesetdvije lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

-          na iznos od 1.685,35 kn od 16. veljače 2013.g.,

-          na iznos od 5.617,85 kn od 16. ožujka 2013.g.,

-          na iznos od 5.617,85 kn od 16. travnja 2013.g.,

-          na iznos od 5.617,85 kn od 16. svibnja 2013.g.,

-          na iznos od 5.617,85 kn od 16. lipnja 2013.g.,

-          na iznos od 5.617,85 kn od 16. srpnja 2013.g.,

-          na iznos od 2.808,92 kn od 16. kolovoza 2013.g.

pa do isplate i to po stopi od 12% godišnje za razdoblje do 31. srpnja 2015.g., a od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana. 

              VI/ Nalaže se tuženiku M. d.o.o. J. da isplati tužiteljici S. M. s osnova naknade parničnog troška iznos od 8.377,50 kn, u roku od 8 dana.

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se dio tužbe tužiteljice S. M. kojim zahtijeva utvrđenje da joj radni odnos zasnovan ugovorom o radu od 1. svibnja 2001.g. nije prestao. "

              Rješenjem suda prvog stupnja odbačen je dio tužbe tužiteljice kojim je zahtijevala utvrđenje da joj radni odnos zasnovan ugovorom o radu nije prestao.

              Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik, pobijajući odluku suda prvog stupnja u usvajajućem dijelu točke I., II., III., V i V. iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

              U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tuženika dostavio je na odgovor tužitelju.

              Tužitelj je porekao žalbene navode kao neosnovane i predložio da žalba bude odbijena.

              Žalba tuženika nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanjem sudske zaštite utvrđenjem da je odluka o redovnom otkazu ugovora o radu nedopuštena, utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu, te naknada štete, naknada plaće i naknada troškova parničnog postupka.

              Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud, te koja utvrđenja nisu dovedena u pitanje žalbenim navodima tuženika.

              Prvenstveno se ističe da tuženik paušalno u žalbi pobija odluku suda prvog stupnja, a pogotovo procjenjuju izvedene dokaze.

              Potrebno je naglasiti da je sud prvog stupnja valjano cijenio provedene dokaze sukladno članku 8. ZPP-a pa žalbeni navod tuženika u tom dijelu je neosnovan.

              Osim iznijetog, potrebno je naglasiti da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu knjigovođe zaključivši ugovor o radu 1. svibnja 2001. godine. Tužiteljici je donijeta odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice dana 27.studenog 2012. godine, i na teret su joj se stavili svi oni razlozi koje joj je tuženik dana 22.listopada 2012. godine pobrojao u upozorenju o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza koji prileži u spisu suda prvog stupnja u listu 23 (dokumentacija predana po punomoćniku tuženika na raspravi održanoj dana 15. travnja 2013. godine).

              Analizirajući ovakvo činjenično stanje uočava se da je tuženik tužiteljici dao redoviti otkaz ugovora o radu (pobijani ugovor) iz identičnih razloga iz kojih je dobila i upozorenje, što pravno nije moguće.

              Naime, za navedeno ponašanje tužiteljice tj. za povredu radne obveze tužiteljica je dobila pisano upozorenje (dakle, poslodavac se odlučio o vrsti sankcije u pogledu počinjene povrede) pa tuženik, stoga iz istih povreda nije mogao dati i otkaz ugovora o radu i pisano upozorenje. U takvoj situaciji kontradiktorno i zbunjujuće postupanje tuženika ima za tumačenje u korist radnika-tužiteljice a sve analogijom temeljnog načela radnog prava da pri tumačenju propisa o radu radnopravne propise uvijek valja tumačiti in favorem laboratores.

              Konkludira, tuženik nije imao zakonskog osnova niti je bio ovlašten tužiteljicu sankcionirati dva puta na temelju iste činjenične osnove (u tom smislu, analogno, i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto u presudama broj Rev-358/04 od 20. prosinca 2006.). Proizlazi da je upozorenje na kršenje obveze iz radnog odnosa tuženik iscrpio svoje pravo sankcioniranja povrede obveze iz ugovora o radu tužiteljice, pa budući da nakon upozorenja tužiteljica nije počinila neku novu povredu radne obveze koja bi sam za sebe ili u poveznosti s ranijom povrede obveze iz radnog odnosa na kojoj se temelji upozorenje, opravdala predmetni otkaz ugovora o radu.

              Radi toga ukazuje se da je sud prvog stupnja pravilno usvojio tućžbeni zahtjev tužiteljice kako je to odlučeno u odluci suda prvog stupnja.

              Radi iznijetog, ukazuje se da su žalbeni navodi tuženika neosnovani, pa je shodno tome odlučeno kao u izreci presude ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 23. veljače 2017.