Broj: Gž R-781/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića suca izvjestitelja i Helene Randić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz O., OIB ..., zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici iz R., protiv tuženika HŽ Cargo d.o.o. Z., , OIB..., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-538/15 od 21. listopada 2016. godine, u sjednici vijeća 1. ožujka 2017. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja te se   u k i d a   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-538/15 od 21. listopada 2016. godine u točki 1 izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

              Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je odluka tuženika od 13. siječnja 2015. godine kojom je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja nedopuštena, da radni odnos tužitelja nije prestao 16. ožujka 2015. godine, za vraćanje na rad – poslove pregledača vagona, te za isplatu naknade plaće, pobliže navedeno kao u izreci presude. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

 

Točkom 2. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da se dokazi koje je tuženik predao sudu 1. srpnja 2016. godine neće uzeti u obzir.

 

Protiv citirane presude u točki 1. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, te obveže tuženika na naknadu cjelokupnog troška postupka, tražeći i trošak žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika od 13. siječnja 2015. godine kojim je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, da radni odnos tužitelja nije prestao 16. ožujka 2015. godine, vraćanje tužitelja na poslove pregledača vagona, te za isplatu naknade plaće.

 

U ovom žalbenom postupku nije sporno da je odluka o otkazu tužitelju dostavljena 15. siječnja 2015. godine, da je tužitelj pravovremeno, 21. siječnja 2015. godine podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te da je tužitelj, pravovremeno 19. veljače 2015. godine podnio predmetnu tužbu sve u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR).

 

              Nadalje, nije sporno da je tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju omogućio iznošenje obrane, kao i to da je tuženik proveo savjetovanje sa radničkim vijećem, koje se, otkazu usprotivilo.

 

              Prema stanju spisa nije sporno da je tuženik odlukom od 29. prosinca 2014. godine, koja se primjenjuje od 24. prosinca 2014. godine tužitelja privremeno udaljio s posla zbog predmetne povrede obveze iz radnog odnosa, da je tužitelj protiv te odluke također podnio zahtjev za zaštitu prava, o kojem tuženik nije odlučio, a da tužitelj nakon toga, u sudskom postupku, tužbom nije osporavao dopuštenost ove odluke tuženika.

 

              Također nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme na poslovima pregledača vagona, te da je do otkazivanja ugovora o radu ostvario neprekidni radni staž kod tuženika u trajanju od 33 godine.

 

              Nije sporno niti to da je 26. studenog 2014. godine tuženik donio upozorenje zbog povrede obveze iz radnog odnosa, stoga što tužitelj 7./8. studenog 2014. godine nije došao na rad u noćnu smjenu, uz praćenje njegova rada u roku od 60 dana kao i to da se osporenom odlukom tužitelju stavlja na teret da je 24. prosinca 2014. godine počinio novu povredu radne obveze time što toga dana nije došao na rad u dnevnu smjenu u 7 sati, već s zakašnjenjem, u 7,25 sati s time da je G. T., nadređeni tužitelju neposrednim opažanjem utvrdio da je tužitelj toga dana bio u alkoholiziranom stanju zbog čega je tužitelj privremeno udaljen s posla.

 

              Sporno je da li je tužitelj počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret, te je li tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

 

              U provedenom postupku, ocjenom izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja u smislu odredbe čl. 115. st. 1. t. 3. ZR, pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

              Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključci prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj počinio predmetnu povredu obveze iz radnog odnosa, odnosno da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redovito otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, kao i da je osporavana odluka o otkazu donijeta u formalno zakonito provedenom postupku, prihvatljivi su i ovom drugostupanjskom sudu, pa utoliko, žalbeni navodi tužitelja o suprotnom ne bi bili osnovani.

 

              Međutim, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao 16. ožujka 2015. godine. Tužitelj u žalbi navodi da je odredbom čl. 83. st. 4. Kolektivnog ugovora tuženika od 5. veljače 2014. godine (dalje KU) regulirano da otkazni rok, između ostalog ne teče i za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad, navodi da se radi o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a  te ukazuje da njegov radni odnos svakako nije mogao prestati 16. ožujka 2015. godine. U vezi toga tužitelj navodi da je tijekom otkaznog roka otvorio bolovanje zbog privremene nesposobnosti za rad, zbog liječenja o ovisnosti o alkoholu, što da je bilo poznato i tuženiku.

 

Opisani žalbeni navodi za sada su osnovani pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj ove prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka o kojima sud nije raspravio pa utoliko pobijana presuda u odnosu na ove sporne činjenice ne sadrži odlučne razloge, zbog čega presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao 16. ožujka 2015. godine, kao i za isplatu naknade plaće za period od otkazivanja ugovora o radu do isteka otkaznog roka nije moguće ispitati, te je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti.

 

              Osporavanom odlukom u točki 2. izreke tuženik je odlučio da tužitelj sukladno čl. 122. st. 4. ZR nije dužan za vrijeme otkaznog roka dolaziti na rad i da zadržava sva prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, dok je st. 3. izreke odlučio da otkazni rok iznosi dva mjeseca a počinje teći od dana dostave odluke tužitelju, te prestaje istekom zadnjeg dana otkaznog roka.

 

              Odredbom čl. 121. st. 3. ZR propisano je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, dok st. 5. propisuje da otkazni rok teče za razdoblje privremene nesposobnosti za rad radnika kojeg je poslodavac u otkaznom roku oslobodio obveze rada, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.

 

              Odredbom čl. 83. st. 4. KU određeno je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad pri čemu se, tom odredbom KU ne pravi razlika da li je ili nije poslodavac oslobodio radnika obveze dolaska na rad za vrijeme otkaznog roka.

 

              Stoga, radi se o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR, na što tužitelj osnovano u žalbi ukazuje.

 

              U nastavku postupku prvostupanjski sud će sukladno ukazanim primjedbama raspraviti da li je tužitelj tijekom otkaznog roka bio na bolovanju zbog privremene nesposobnosti za rad, ako jest do kada je privremena nesposobnost tužitelja trajala o čemu ovisi zaključak kada je (kojeg dana) radni odnos tužitelja kod tuženika prestao. Pri tome treba ukazati da prema stanju u spisu ne bi bilo sporno da tužitelj ima pravo na otkazni rok u trajanju od dva mjeseca sukladno odredbama čl. 84. st. 1. i 4. KU. O ovom spornom pitanju ovisi i odluka o zahtjevu tužitelja za isplatu naknade plaće, jer prema odredbi čl. 122. st. 4. ZR tužitelj koji je oslobođen obveze rada tijekom otkaznog roka ima pravo na naknadu plaće i sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, a jednako je i tuženik o tome odlučio osporavanom odlukom u točki 2. izreke.

 

              Ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kao i onih koje predlože parnične stranke, prvostupanjski sud će donijeti novu zakonitu odluku kojom će odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

              Zbog tih razloga je uvaženjem žalbe tužitelja odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a.

 

U Rijeci 1. ožujka 2017. godine