Broj: Pr-198/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

Općinski sud u Slavonskom Brodu, OIB: 28673386029, po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. A. iz O. OIB:..., zastupanog po punomoćniku N. N. odvjetniku iz N. G., protiv tuženika I. A. iz R., OIB: ..., vlasnika obrta "O", proizvodnja proizvoda od drva i usluge iz R. (prije iz O.), zastupanog po punomoćniku D. U. odvjetniku iz N. G., radi nedopuštenosti otkaza i isplate, nadnevka 20. siječnja 2017., nakon održane glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja sa zamjenikom punomoćnika odvjetničkim vježbenikom H. P. kod odvjetnika K. P. iz S. B., te tuženika sa punomoćnikom, nadnevka 7. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Tužitelj M. A. iz O., OIB: ..., odbija se u cijelosti sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da su Odluka tuženika I. A. iz O., OIB: ... vl. obrta O. proizvodnja proizvoda od drva i usluge, O., od dana 20. svibnja 2016. god. o izvanrednom otkazu ugovora o radu (uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), kojom je tužitelju M. A. iz O.. OIB: ..., otkazan ugovor o radu zaključen s tuženikom dana 03. svibnja 2010. godine, te Odluka tuženika od 21. lipnja 2016. godine kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja, nedopuštene, tako da radni odnos tužitelja M. A. iz O., OIB: ..., kod tuženika I. A. iz O., OIB: ..., vl. obrta O., proizvodnja proizvoda od drva i usluge, O., nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku I. A. iz O., OIB: ..., vl. obrta O., proizvodnja proizvoda od drva i usluge, O., da tužitelja M. A. iz O.,  OIB: ..., vrati na rad na njegovo ranije radno mjesto te da ga prijavi nadležnim zavodima i osigura mu sva prava iz radnog odnosa u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, te da tužitelju M. A. iz O., OIB: ..., plati naknadu u visini izgubljene plaće od 3.723,45 kn brutto mjesečno i to svaki mjesec od dana uručivanja odluke o izvanrednom otkazu, tj. od dana 24. svibnja 2016. godine pa nadalje sve do vraćanja na posao, kao i da na naznačeni iznos plati zakonsku zateznu kamatu po stopi  zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos plaće počam od svakog 15.-og. u mjesecu za protekli mjesec pa sve do isplate, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.  

 

3. Tuženik je tužitelju dužan nadoknaditi parnični trošak ovog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Nalaže se tužitelju M. A. iz O., OIB: ..., da tuženiku I. A. ,OIB: ..., vlasniku obrta "O.", proizvodnja proizvoda od drva i usluge (prije iz O., ), naknadi troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja, tj. 7. ožujka 2017., pa do isplate, u roku od 8 dana.

 

Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je utužio tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, navodeći u tužbi da je temeljem ugovora o radu od 3. svibnja 2010., zaključenim sa tuženikom kao poslodavcem, bio zaposlen kod tuženika te raspoređen na poslovima poslovođe. Dana 24. svibnja 2016., putem poštanske pošiljke primio je tuženikovu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) od dana 20. svibnja 2016. , a kojom mu je tuženik, izvanredno otkazao ugovor o radu zaključen 3. svibnja 2010. i to zbog navodno počinjene osobito teške povrede radne obveze, nedolaska na rad sedam i više dana uzastopno. U Odluci je navedeno i da mu radni odnos prestaje danom primitka te odluke, te da nema pravo na otkazni rok i da mu ne pripada pravo na otpremninu, s obrazloženjem: " da je tužitelj počinio osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa-nedolaska na rad 7 i više dana uzastopno,... Da radnik M. A. već duže vrijeme neredovito dolazi na posao, odnosno ako je dolazio tada je kasnio ili odlazio s posla prije kraja radnog vremena., ... Prema evidenciji poslodavca za mjesec svibanj utvrđeno je da je radnik M. A. kontinuirano od 02.05.2016. godine do donošenja odluke ne dolazi na radno mjesto. U navedenom periodu radnik nije priložio dokaz o privremenoj nesposobnosti ili eventualnoj spriječenosti za rad zbog zdravstvenih razloga.,...", a što nikako ne odgovara istini.

Tužitelj je naveo da je protiv navedene Odluke o izvanrednom otkazu, pravovremeno, dana 7. lipnja 2016., podno zahtjev za zaštitu prava radnika koji zahtjev je tuženik primio dana 9. lipnja 2016., o kojem je odlučio na način da je isti odbio kao neosnovan Odlukom datiranom od 21. lipnja 2016., a tužitelj je tu odluku primio dan 27. lipnja 2016., te je naveo da niti ta Odluka nije na zakonu osnovana i dopuštena.         

Nadalje je tužitelj naveo da je Odluka o izvanrednom otkazu u potpunosti nezakonita te nedopuštena, obzirom da se on u cijelosti odgovorno ponašao i u skladu sa pravilima struke obavljao svoje radne zadatke, te bio prisutan na radu čitavo vrijeme, a sve u skladu sa pravilima struke, ugovoru o radu, te dogovoru sa poslodavcem kao i uputama i odobrenjima nadređenih, te da nije počinio povrede radne obveze opisane u spornoj odluci tuženika. Također je naveo i da se pobijana  odluka temelji na netočnom činjeničnom stanju te da tuženik prije otkazivanja nije poštivao proceduru otkazivanja ugovora i nije mu omogućio iznošenje obrane, te mu nije predočio nikakve dokaze o povredi koja mu se stavlja na teret, pa su mu na opisani način povrijeđena i uskraćena prava iz radnog odnosa. Naveo je i da spornu odluku tuženik kao poslodavac pokušava opravdati i obrazložiti jednostrano sačinjenom dokumentacijom, navodnom evidencijom o prisutnosti na radu.

Nadalje je tužitelj naveo da nije uopće jasno da li se u konkretnom slučaju radi o izvanrednom otkazu iz čl. 116. Zakona o radu ili o redovitom otkazu ugovora o radu (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) iz čl. 115. Zakona o radu.

Osim toga, tužitelj je napomenuo da je pobijana odluka u suprotnosti s odredbom čl. 116. Zakona o radu, te da je tuženik povrijedio odredbu čl. 119. Zakona o radu, tj. odredbu koja uređuje pitanje postupka prije otkazivanja, čime se pobijana Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu ukazuje u cijelosti nedopuštenom i nezakonitom. U tom pravcu tužitelj kao radnik, skrenuo je pažnju da nikada nije niti usmeno niti pismeno upozoren od strane tuženika kao poslodavca da navodno krši bilo koju radnu obvezu, te je ponovno naveo da mu nije omogućeno iznošenje obrane prije spornog otkazivanja. Pored navedenih odredbi, tuženik je kao poslodavac postupio i protivno odredbi čl. 117. Zakona o radu. Pod zaštitom naprijed navedenog, a da je kojim slučajem točno ono što tuženik kao poslodavac navodi u obrazloženju svoje sporne i pobijane odluke, kao što nije, tužitelj je naveo da je tada evidentno da je isti donošenjem pobijane odluke postupio i protivno odredbi čl. 116. st. 2. Zakona o radu. Naveo je i da je pobijana odluka nedopuštena i nezakonita u preostalim dijelovima i to kako glede prava na otkazni rok radog odnosa, otpremnine i dr.

Osim toga, tužitelj je naveo da niti Odluka od 21. lipnja 2016., kojom je tuženik odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu prava radnika, nije zakonita niti dopuštena.

Napose je tužitelj naveo da je u razdoblju prije nedopuštenog i nezakonitog odnosa kod tuženika ostvarivao mjesečnu plaću u bruto iznosu od 3.723,45 kn, s time da mu je plaća trebala biti isplaćivana najkasnije do 15-og u mjesecu za protekli mjesec, a kako su Odluka o izvanrednom otkazu i  Odluka tuženika od 21. lipnja 2016., nezakonite i nedopuštene, smatra da mu je tuženik  obvezi isplatiti i naknadu plaće.              

 

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da ovaj sud donese presudu pobliže opisanu u izreci.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornim da je sukladno čl. 116. Zakona o radu, tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu odlukom od 20. svibnja 2016. godine.

Naveo je da su netočni navodi tužbe da bi izvanredni otkaz ugovora o radu uslijedio zbog "navodno" počinjene osobito teške povrede radne obveze nedolaska na rad sedam i više dana uzastopno. Člankom 4. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. svibnja 2010., tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac, ugovorili su da će radnik, ovdje tužitelj raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno od ponedjeljka do petka. Radno vrijeme ugovoreno je od 7,00 do 15,00 sati. Tuženik je naveo da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze neopravdanim izostankom s rada, sedam i više dana uzastopno, te da je tužitelj prestao dolaziti na radno mjesto dana 2. svibnja 2016. godine, a pozvao se tuženik i na čl. 116. Zakona o radu.

Nadalje je tuženik učinio nespornim da je tužitelj nakon primitka Odluke o izvanrednom otkazu, podnio zahtjev za zaštitu prava radnika, o kojem zahtjevu je odlučeno dana 21. lipnja 2016., te da se sa sigurnošću može zaključiti da tužitelj uz zahtjev za zaštitu prava radnika nije priložio opravdanje za izostanak sedam dana uzastopce, niti je pokušao opravdati izostanak. Naveo je i da tužitelj pogrešno ukazuje da evidencija prisutnosti na radu koja se vodi za sve radnike, nema dokaznu snagu. Obveza i način vođenja evidencije prisutnosti na radu određeni su Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (N.N. 32/15), te se na osnovu evidencije prisutnosti na radu i rekapitulacije radnog vremena po radnicima, obračunava plaća radnika.

Osim toga, tuženik je naveo da je neupitno da neopravdani izostanak sedam dana uzastopno ima obilježje osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa, a time i obilježja razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu. Da je tužitelj iste povrede radne obveze činio i ranije, ukazano mu je u obrazloženju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kada ga se podsjeća da je 24. veljače 2016., primio pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa. Pisanim upozorenjem, radnik je upozoren na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka kršenja obveza iz radnog odnosa skrivljenim ponašanjem, a upozorenje se odnosilo na isti vid kršenja radne obveze-neopravdani izostanak.

Tuženik je naveo i da je iz uvoda pobijanih odluka, te obrazloženja istih, neupitno da se izvanredni otkaz ugovora o radu temelji na odredbama čl. 116. Zakona o radu. Prema čl. 37. Zakona o radu, tužitelj je u slučaju opravdanog izostanka  (bolesti, elementarna nepogoda, viša sila) morao izvijestiti poslodavca o razlozima izostanka s rada. Neupitno je da je nedolazak na rad sedam dana uzastopce bez opravdanja, skrivljeno ponašanje radnika, zbog koje se može izvanredno otkazati ugovor o radu. U konkretnom slučaju nakon pisanog upozorenja radniku da mu se u slučaju ponavljanja počinjenja osobito teške povrede radne obveze, može otkazati ugovor o radu, ponovnim kršenjem radne obveze neopravdanim izostankom sedam dana uzastopce, ispunjen je i drugi uvjet predviđen čl. 116., a u svezi s čl. 119. st. 2. Zakona o radu, koji utječe na mogućnost nastavka radnog odnosa. Ispunjenje  ovih uvjeta nije opravdano očekivati od poslodavca da dodatno omogućava radniku da iznese svoju obranu. Tuženik je naveo i da je neupitno da nema dokaza da bi tužitelj opravdao izostanak s rada za sedam i više dana uzastopce s početkom od 2. svibnja 2016., kao i da je neosnovan prijedlog da mu isplati naknadu plaće.          

 

              Slijedom navedenog, tuženik je naveo da se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti protivi, te je predložio da se tužitelj odbije sa tužbenim zahtjevom, te da mu naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

U postupku su provedeni dokazi uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2016., zahtjev za zaštitu prava od 6. lipnja 2016. sa preslikom potvrde o primitku preporučene pošiljke i povratnice, Odluku tuženika o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava radnika, Odluku tuženika od 21. lipnja 2016., izvadak iz obrtnog registra za tuženika, obračune plaća tužitelja, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka dana 3. svibnja 2010., evidenciju o radnom vremenu za mjesec svibanj 2016., rekapitulaciju radnog vremena za mjesec svibanj 2016., upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 23. veljače 2016. sa preslikom potvrde o  primitku preporučene pošiljke i povratnice, saslušani su svjedoci J. A., J. A. i G. A., te tužitelj M. A. i tuženik I. A.

 

Tužitelj je odbijen sa dokaznim prijedlogom da se od tuženika pribave sve evidencije o radnom vremenu odnosno prisutnosti tužitelja na radu u periodu od zasnivanja radnog odnosa, tj. od svibnja 2010. do otkaza, tj. do 20. svibnja 2016., tj. evidencije i rekapitulacije radnog vremena tužitelja za čitav period radnog odnosa, iz razloga što se u ovoj pravnoj stvari radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koja se očituje u nedolasku tužitelja na rad, sedam i više dana uzastopno, točnije počevši od 2. svibnja 2016., pa nadalje, do donošenja odluke o izvanrednom otkazu, pa za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nije od značaja da li je tužitelj bio prisutan na radu u ranijem periodu, tj. od svibnja 2010. do 2. svibnja 2016., jer tužitelj nije niti dobio otkaz ugovora o radu zbog nedolaska na rad u tome periodu, te bi se pribavljanjem navedene dokumentacije samo nepotrebno odugovlačio ovaj postupak. Nadalje je tužitelj odbijen i sa prijedlogom da se izvrši uvid u zapisnik iz spisa Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški br. P Ob-350/15, a na okolnost utvrđenja da je predmetni otkaz ugovora o radu dobio zbog narušenih obiteljskih odnosa između njega i tuženika jer činjenice koje su utvrđene u tome parničnom predmetu, ne mogu imati nikakav utjecaj na izvršavanje obveza tužitelja iz ugovora o radu koji je sklopio sa tuženikom, a osim toga, ako je tužitelj  baš htio da sud izvrši uvid u zapisnik iz toga parničnog predmeta, za koji nije naveo niti datum njegovog sastavljanja, mogao ga je i osobno dostaviti u predmetni spis, a napose iz obrazloženja pobijane odluke o otkazu, uopće niti ne proizlazi da bi tužitelj dobio otkaz zbog narušenih obiteljskih odnosa. Tužitelj je odbijen i sa dokaznim prijedlogom da se u ovoj pravnoj stvari provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja visine izgubljene zarade, odnosno naknade plaće, zbog izvanrednog otkaza ugovora o radu,  prvenstveno iz razloga što tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, pa predloženi dokaz nije potreban za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a podredno i iz razloga što je tuženik dostavio u spis obračune plaća za tužitelja koje su mu isplaćene za mjesec prosinac 2015., te za razdoblje od siječnja zaključno sa svibnjem 2016., iz kojih je razvidna visina plaće tužitelja koju je ostvarivao kod tuženika za vrijeme trajanja radnog odnosa, pa bi se u slučaju da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, visina izgubljene zarade, vrlo jednostavno matematičkom operacijom, mogla utvrditi i bez financijskog vještačenja. Navedeni dokazni prijedlozi, dakle nisu potrebni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te isti nisu usvojeni i iz razloga ekonomičnosti postupka.      

 

Nakon tako provedenog dokaznog postupka ovaj sud je utvrdio da tuženi zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

U ovoj pravnoj stvari sud je kao nesporno utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. svibnja 2010., počevši od 4. svibnja 2010., koji ugovor je zaključio za obavljanje poslova poslovođe-rukovoditelja, što proizlazi iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. svibnja 2010. (str. spisa 29), Odluke  o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2016., a sve to tuženik niti ne osporava.

 

Nadalje je kao nesporno utvrđeno da je dana 20. svibnja 2016., tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), kojom je izvanredno otkazao ugovor o radu od 3. svibnja 2010., radniku M. A. zbog počinjene osobito teške povrede radne obveze nedolaska na rad sedam i više dana uzastopno, a koji je tu odluku primio dana 24. svibnja 2016., što proizlazi iz te Odluke koja je priložena spisu (str. spisa 7-9).         

 

Nesporno je i da je tužitelj pravovremeno, sukladno odredbi čl. 133. st.1. Zakona o radu, nakon primitka Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava od 6. lipnja 2016., koji je predao na poštu preporučeno dana 7. lipnja 2016., što je razvidno iz priloženog zahtjeva za zaštitu prava i preslika potvrde o slanju preporučene pošiljke i povratnice-obavijesti o uručenju iste tuženiku (str. spisa 10-14).

 

Povodom tužiteljevog zahtjeva za zaštitu prava, tuženik je dana 21. lipnja 2016., donio Odluku kojom je zahtjev odbio kao neosnovan,  što je razvidno iz te Odluke priložene spisu (str. 15-17), a proizlazi i iz odgovora na tužbu.   

Sporno je da li je osnovana tužba tužitelja, te da li je tuženik prilikom donošenja spornih odluka, postupio sukladno odredbama čl. 116. st.1. i 2., čl. 117. st. 1., čl. 119. st. 1. i 2., čl. 121., te čl. 126. Zakona o radu (N.N. 93/14).    

 

Neosnovano tužitelj u tužbi navodi da iz predmetne Odluke o otkazu, nije jasno da li se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika prema čl. 116. Zakona o radu ili o redovitom otkazu ugovora o radu (otkazu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) prema čl. 115. Zakona o radu, obzirom da je iz priložene Odluke jasno vidljivo da se radi o odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu, što je navedeno i u uvodu i u obrazloženju iste, a koja odluka je donesena zbog skrivljenog ponašanja radnika.   

 

U svezi s time, napominje se i da tužitelj u tužbi neosnovano navodi da je tuženik prilikom donošenja pobijane odluke povrijedio odredbu čl. 119. st. 1. Zakona o radu, prema kojoj je poslodavac, prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze. Naime, kako je naprijed navedeno, ovdje se ne radi o redovitom otkazivanju ugovora o radu, već o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a prije kojeg otkaza, poslodavac nije dužan pisano upozoriti radnika na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze. Podredno se navodi da  bez obzira što tuženik po zakonu nije bio dužan prije donošenja sporne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tužitelju dostaviti pisano upozorenje, tuženik je ipak dana 23. veljače 2016., pisano upozorio tužitelja na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza ugovora o radu zbog nedolazaka na posao bez opravdanog razloga (str. spisa 32-33), a koje pisano upozorenje je tuženik primio dana 24. veljače 2016., što je razvidno iz preslika povratnice-obavijesti o uručenju pošiljke čiji preslik je priložen uz pisano upozorenje u predmetni spis. Iako tužitelj osporava da je primio to pisano upozorenje, tužitelj tu činjenicu tijekom postupka nije dokazao, pa njegovo osporavanje nije od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a posebno, nije od utjecaja iz razloga, što tuženik, a kako je već navedeno, uopće nije bio niti u obvezi, prije donošenja sporne odluke, tužitelja pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza.

 

Iz obrazloženja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2016., proizlazi da radnik M. A. već duže vrijeme neredovito dolazi na posao, odnosno ako je i dolazio tada je kasnio ili s posla odlazio prije kraja radnog vremena, zatim da ga je poslodavac upozoravao da takav pristup radu nije moguć, te da uskladi svoje ponašanje s preuzetim obvezama iz ugovora o radu, nadalje da poslodavac za svakog radnika vodi evidenciju o prisutnosti na radu, prema kojoj evidenciji za mjesec svibanj je utvrđeno da radnik M. A. kontinuirano od 2. svibnja 2016. do donošenja odluke, ne dolazi na radno mjesto, a u kojem periodu nije priložio dokaz o privremenoj nesposobnosti ili eventualnoj spriječenosti na rad zbog zdravstvenih razloga niti je izvijestio poslodavca o razlozima izostanka. Osim toga, navedeno je i da je zbog ustrajnosti u neizvršavanju obveze iz ugovora o radu, poslodavac preporučenom pošiljkom od 24. veljače 2016., radniku dostavio pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa kojim je radnik upozoren na mogućnost otkaza ugovora o radu, ali bez obzira na upozorenje, radnik M. A. ponavlja tešku povredu radne obveze, te u kontinuitetu ne dolazi na radno mjesto od 2. svibnja 2016. godine. Neopravdanim izostankom duže od sedam radnih dana uzastopno, radnik je počinio osobito tešku povredu radne obveze, zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć.        

 

Iz obrazloženja Odluke od 21. lipnja 2016., kojom je tuženik odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu prava tužitelja, proizlazi da je M. A. uručen izvanredni otkaz ugovora o radu zbog počinjene osobito teške povrede radne obveze, te da je neupitno da je nedolazak na rad kršenje ugovorne obveze iz ugovora o radu i da predstavlja skrivljeno ponašanje radnika. Navedeno je i da radnik uz zahtjev za zaštitu prava nije priložio dokaz da je bio prisutan na radu i da je obavljao ugovorene poslove u razdoblju od 2. svibnja 2016. do donošenja odluke o izvanrednom otkazu, te da nije dostavio opravdanje za izostanak sa radnog mjesta u navedenom periodu. I u ovoj Odluci je navedeno da je radnik pisano upozoren na obveze iz radnog odnosa preporučenom pošiljkom od 23. veljače 2016. godine. Nadalje je u obrazloženju napisano da poslodavac nije dužan omogućiti radniku iznošenje obrane u slučajevima kršenja radne obveze za koje nije realno očekivati da imaju opravdanje.  

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu, poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. 

 

Odredbom čl. 119. st. 2. Zakona o radu, propisano je da je prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Uvidom u evidenciju o prisutnosti na radu za mjesec svibanj 2016. (str. spisa 30), proizlazi da je tužitelj neopravdano izostao sa posla kontinuirano od 2. svibnja 2016., do donošenja sporne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a iz rekapitulacije radnog vremena za isti mjesec, proizlazi da je u tome periodu od ukupno 128 radnih sati, tužitelj bio odsutan svih 128 sati, te da u tome periodu nije bio niti na bolovanju niti na godišnjem odmoru.

 

Tužitelj je u tužbi, između ostaloga, naveo da tuženik spornu odluku o otkazu, neosnovano pokušava opravdati i obrazložiti jednostrano sačinjenom dokumentacijom, navodnom evidencijom o prisutnosti na radu, a koja je potpuno van konteksta bilo kakvog dokaznog sredstva,  te relevantnog činjeničnog stanja. 

 

Pogrešan je stav tužitelja da evidencija o radnom vremenu odnosno prisutnosti na radu nije dokazno sredstvo, odnosno da je potpuno van konteksta bilo kakvog dokaznog sredstva.

 

Naime, Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (N.N. 32/15), propisana je obveza, sadržaj i način vođenja evidencije o radnicima, a na osnovu koje se u konačnici, obračunava i isplaćuje plaća radnicima, te je ovaj sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir i evidenciju o radnom vremenu tužitelja i rekapitulaciju radnog vremena za mjesec svibanj 2016., kao isprave koje imaju dokaznu snagu u kojima su navedeni podaci, točni i vjerodostojni.

 

Iz suglasnih iskaza svjedoka J. A., snahe tužitelja i supruge tuženika, te J. i  G. A., sinova tužitelja i braće tuženika, a koji su svi zaposleni u obrtu tuženika, proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosu u obrtu O., u vlasništvu tuženika, počevši od 2010., a radni odnos je zasnovao za radno mjesto poslovođe. Tužitelju je otkazan ugovor o radu iz razloga što nije redovito dolazio na posao, odnosno počevši od 2. svibnja 2016., pa do otkazivanja ugovora o radu, nije niti jednom došao na posao, a za nedolazak nije imao opravdanih razloga, te nije bio bolestan. U ranijem periodu, tužitelj također nije redovito dolazio na posao, odnosno kasnio je na posao, te je s posla ranije odlazio, te nije izvršavao dobivene radne zadatke. Zbog takvog ponašanja, tužitelj je više puta usmeno upozoren od strane tuženika, što su osobno čuli svi navedeni svjedoci, a upućeno mu je i pisano upozorenje u kojem je navedeno da će dobiti otkaz ukoliko se tako nastavi ponašati, a koje upozorenje nije djelovalo na tužitelja. Nadalje, iz iskaza ovih svjedoka, proizlazi da je svjedokinja J. A. u obrtu tuženika zaposlena kao administrativni radnik, te je između ostaloga bila zadužena za vođenje evidencije o radnom vremenu za sve radnike tuženika, a podaci koji su za tužitelja uneseni u evidenciju o radnom vremenu za mjesec svibanj 2016., su točno navedeni. Osim toga, svjedoci su suglasno iskazali i da tužitelj nije u dobrim odnosima sa svojim sinovima i kćerkom, te cijelom obitelji, te da otkaz nije dobio zbog narušenih obiteljskih odnosa, već izričito zbog neopravdanog nedolaska na posao. Napose, svjedoci su iskazali i da je Z. V. zaposlen kod tuženika kao pomoćni radnik (dakle ne kao poslovođa).

 

Svjedokinja J. A. dodatno je iskazivala o priloženoj evidenciji o radnom vremenu za mjesec svibanj 2016. (str. spisa 30). Iskazala je da je istu evidenciju ona popunila i da je iz nje vidljivo da tužitelj nije dolazio na radno mjesto u mjesecu svibnju 2016. godine. Nadalje je iskazala da je ona osobno popunjavala i ranije evidencije počevši od svibnja 2010., da je na njima također bilo navedeno i ime tužitelja, a iste je popunjavala na način kao da je tužitelj redovno dolazio na radno mjesto, iako, više nije dolazio, nego što je dolazio. Evidencije je tako popunjavala iz razloga što je tuženik išao na to da će se tužitelj s vremenom popraviti, kao i iz razloga da se tužitelju može isplatiti plaća, međutim tužitelj se s vremenom nije popravio. Tuženik je sve to tolerirao jer mu je tužitelj otac. Svjedokinja je iskazala i da nije postojao nikakav međusobni dogovor između tužitelja i tuženika da tužitelj ne dolazi na posao, jer kako može netko dobivati plaću, a da uopće ne  dolazi na posao. Činjenica što se tužitelj razveo od svoje supruge, nema nikakve veze sa predmetnim otkazom. Evidencije o radnom vremenu radnika, svaki mjesec prosljeđuje knjigovođi tuženika Z. V., te on na temelju istih sačinjava obračun plaća za radnike tuženika.         

 

Tužitelj M. A. je iskazao da je dana 3. svibnja 2010., potpisao ugovor o radu na neodređeno vrijeme prema kojem otpočinje sa radom dana 4. svibnja 2010. i prema kojem će obavljati poslove poslovođe u obrtu O., u vlasništvu tuženika. Iskazao je i da on nikada nije obavljao poslove poslovođe za koje je potpisao ugovor o radu, niti druge poslove, a tuženik mu je redovno davao plaću jer je bio takav dogovor između njega i tuženika. Tužitelj je iskazao da je on prije bio vlasnik obrta I. i to od 24. srpnja 2000. do 3. travnja 2010. koji obrt je zatvorio, a onda je tuženik otvorio obrt O. Dana 24. svibnja 2016., dobio je Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2016. godine. Od 4. svibnja 2010. do 31. prosinca 2015., sve je išlo normalno, a pri tome misli da je normalno dobivao plaću iako nije radio. Poslije navedenog, točnije 27. studenog 2015., razveo se od svoje žene, te je od tada započelo njegovo šikaniranje. U braku je imao tri sina i jednu kćerku. Sinovima je bilo krivo što se razveo od njihove majke, pa je zbog toga došlo do otkaza kojeg mu je tuženik  namjerno dao. Na posao nije dolazio, te nije niti mogao dolaziti jer nema radnog mjesta kod tuženika, a plaću je redovno i normalno primao. Tužitelj je iskazao i da administrativne poslove kod tuženika obavlja J. A., a da je glavni knjigovođa tuženika  Z. V. Prije nego li mu je dan otkaz nije dobio nikakvo pisano niti usmeno upozorenje, a sa tuženikom ne govori već tri godine, a ne govori niti sa jednim od svojih sinova, a tuženik mu nije omogućio niti da iznese obranu. Nadalje je iskazao da ga je tuženik pokušao poslati kod liječnika radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti kako bi obavljao pomoćne poslove slaganja paleta, te da je to za njega bilo poniženje. Poslovođa u obrtu O. od 4. svibnja 2010. i do dan danas je Z. V. Poznato mu je da evidencije o radnom vremenu vodi i popunjava J. A. od prvog dana, tj. od 4. svibnja 2010. godine .

Tužitelj je iskazao i da je od 23. veljače 2016., prema njemu krenula osveta od strane njegovih sinova i snahe Janje, a taj dan pamti jer je tada poštom na kućnu adresu sa povratnicom dobio zahtjev da ide na liječnički pregled.

              Na posebno pitanje da li je u periodu od 2. svibnja do 24. svibnja 2016., bio na bolovanju, tužitelj je iskazao da nije, da ne može biti na bolovanju, a zatim da nije smio ići na bolovanje jer je bio u strahu i pod stresom za svoj život. Kod liječnika nije bio, bolovanje nije niti tražio i nikakve doznake nije dostavio tuženiku.

              Na pitanje da li je od 2. svibnja do 24. svibnja 2016., dolazio na posao kod tuženika, iskazao je da nije dolazio na posao jer nije smio od Z. V.  

 

Tuženik I. A., sin tužitelja, iskazivao je suglasno iskazima svjedoka J., J. i G. Agatić, te je dodao da tužitelj netočno govori da je između njega i tužitelja postojao nekakav dogovor da tužitelj samo formalno bude u radnom odnosu, a da uopće ne dolazi raditi. S tužiteljem se ništa u tome smislu nije dogovorio, niti je tužitelju dozvolio da ne dolazi na svoje radno mjesto. Zaduženje tužitelja kao poslovođe je bilo da pazi na radnike tuženika u tome smislu kada im on-tuženik da radno zaduženje, da tužitelj pazi da radnici izvrše svoje radne zadatke. Međutim, tužitelj nije na vrijeme dolazio na posao, dolazio je kada je htio i odlazio je kada je htio, a radnike je uznemiravao kada se nalazio na poslu, npr. govoreći im da će dobiti otkaz. Kada je tuženik upitan tko je Z. V. iskazao je da je on pomoćni djelatnik u njegovoj firmi i da nikada nije imao funkciju poslovođe u njegovom obrtu, kako to tvrdi tužitelj. Posao Z. V. je da slaže drva, reže, cijepa drva, kupi piljevinu i slično. Tuženik je iskazao da je njegova supruga J. A. u njegovom obrtu zaposlena na radnom mjestu administrativnog radnika, te je između ostaloga zadužena da vodi evidenciju o prisutnosti radnika na radu, a koju popunjava na temelju njegovih podataka, tj. on joj javi kada je koji radnik na poslu ili kada nije. Tužitelju je pet godina tolerirao njegovo neodgovorno ponašanje, kašnjenje na posao, ranije odlaske ili nedolaske, te mu je unatoč tome redovno isplaćivao ugovorenu plaću, ali protekom vremena više nije mogao tolerirati takvo tužiteljevo ponašanje. Više puta tijekom više godina rekao je tužitelju da se mora popraviti i da mora redovno dolaziti na posao, te mu je rekao da će u protivnom dobiti otkaz. Njegove usmene opomene nisu imale nikakvog utjecaja na tužitelja, a njega je zanimalo samo kada će biti plaća. Upozorenje koje se nalazi u spisu (str. 32), poslano je tužitelju, a poslala ga je njegova supruga J., poštom preporučeno. Uz upozorenje poslana je tužitelju i uputnica za liječnički pregled na koji tužitelj nije otišao.  Iskazao je da je točno da je tužitelj imao svoj obrt pod nazivom I. koji je radio od 2000. do 2010., a 2008. su započeli problemi u obrtu zbog duga, zatim da je bio zaposlen u tome obrtu u kojem je radio od 6,00 do 18,00 sati i to do 15,00 sati sa radnicima, a poslije toga je tovario kamione. Na pitanje da li je tužitelju zbog usluge što je bio zaposlen u njegovom obrtu I., omogućio da tužitelj ne dolazi na posao u obrt O., iskazao je da tužitelju isto nije omogućio. Iskazao je da je tužitelj dobio izvanredni otkaz ugovora o radu zbog nedolaska na rad sedam dana uzastopno te je točno sve što piše u toj odluci da je tužitelj neredovito dolazio, da je kasnio na posao i da je odlazio ranije sa posla. U periodu zbog kojeg je tužitelj dobio otkaz zbog nedolaska na posao, tužitelj nije bio na bolovanju. Tužitelju nije omogućio da iznese svoju obranu prije donošenja odluke o otkazu jer ga u firmi nije vidio niti toga dana, niti ranije. Tuženik je napose iskazao da je tužitelj netočno iskazivao da je otkaz dobio zbog poremećenih obiteljskih odnosa, te da predmetni otkaz nema nikakve veze niti sa njegovom majkom niti sa braćom. Obrt O. nema sindikalnog povjerenika.

Na posebno pitanje, tuženik je pojasnio da je tužitelj u periodu od pet godina dolazio na posao, ali ne redovito. Tjedno je dolazio raditi dva do tri dana, pa onda ne, pa dođe u 9,00 sati, umjesto u 7,00 sati, pa npr. ode sa posla u 12,00 sati, nikome se ne javi, a trebao je raditi do 15,00 sati. Sve to je tolerirao samo zato što mu je tužitelj otac.           

 

Ovaj sud u cijelosti je poklonio vjeru opisanim iskazima navedenih svjedoka i tuženika, jer su isti o činjenicama bitnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, iskazivali suglasno, obrazloženo i uvjerljivo, a iskazu tužitelja nije poklonjena vjera i to u bitnom dijelu njegovog iskaza koji je u suprotnosti sa iskazima saslušanih svjedoka i tuženika i to u dijelu iz kojeg proizlazi da on nikada nije obavljao poslove poslovođe za koji je potpisao ugovor o radu, da uopće nije imao radnog mjesta kod tuženika, da je postojao dogovor između njega i tuženika da ne dolazi na posao, a da ipak prima plaću, da je pravi razlog što je dobio otkaz, činjenica što se razveo od svoje supruge, tuženikove majke, što je bilo krivo svim njegovim sinovima, pa tako i tuženiku, te mu je tuženik namjerno zbog toga dao otkaz, da ga tuženik nikada nije upozoravao da mora dolaziti redovno na posao, da je Z. V. od 4. svibnja 2010., poslovođa u obrtu tuženika, te da u spornom periodu od 2. svibnja 2016. do 24. svibnja 2016., nije smio ići na bolovanje jer je bio u strahu za svoj život, a na posao u tome periodu nije dolazio jer mu to nije dozvoljavao Z. V. Osim što se u navedenome, iskaz tužitelja razlikuje od suglasnih iskaza saslušanih svjedoka i tuženika, tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojima bi potvrdio istinitost svog iskaza, pa je o istome zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno odredbi čl. 221.a ZPP-a.      

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. Zakona o radu, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

U ovoj pravnoj stvari tuženik kao poslodavac, dokazao je postojanje opravdanih razloga zbog kojih je Olukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2016.,  tužitelju otkazao ugovor o radu na poslovima poslovođe, tj. dokazao je da je tužitelj počinio osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika, više nije moguć.  

 

Stoga je neosnovan prigovor tužitelja da je tuženik prilikom donošenja Odluka od 20. svibnja 2016. i 21. lipnja 2016., postupio protivno odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu.     

 

Naime, iz provedenih dokaza, a posebno materijalnih dokaza priloženih spisu i to evidencije o radnom vremenu odnosno prisutnosti tužitelja na radu u mjesecu svibnju 2016., te rekapitulacije radnog vremena tužitelja za isti mjesec, utvrđeno je da je tužitelj kontinuirano u razdoblju od 2. svibnja 2016., pa do donošenja pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2016., neopravdano izostao sa posla, što ukazuje na to da je u izreci pobijane odluke točno navedeno da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze nedolaska na rad sedam i više dana uzastopno. Isto proizlazi i iz suglasnih iskaza svjedoka J. A., J. A. i G. A., kao i iz iskaza tuženika. Tužitelj nije dobio otkaz zbog poremećenih obiteljskih odnosa, niti zbog toga što se razveo od svoje supruge, majke tuženika. To niti jednom riječi nije spomenuto u pobijanoj odluci o otkazu, a isto su osporili kako tuženik, tako i navedeni svjedoci. U periodu od 2. svibnja pa do 24. svibnja 2016., kada je tužitelj primio spornu odluku o otkazu, tužitelj nije došao na posao niti jedan dan, te u tome vremenu nije bio na bolovanju, a što je i sam iskazao.

Prema čl. 37. st. 1. Zakona o radu, tužitelj je u slučaju opravdanog izostanka s rada, tj. privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, bio dužan obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana bio je dužan dostaviti mu liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju, a što nesporno nije učinio jer u navedenom periodu nije bio niti privremeno nesposoban za rad zbog bolesti, te nisu postojali opravdani razlozi za njegov izostanak sa rada.

 

Stoga je neosnovan i navod tužitelja da je tuženik kao poslodavac postupio protivno odredbi čl. 117. Zakona o radu.

 

Neživotno je i nelogično da netko ne dolazi na posao, da ne obavlja svoje radne zadatke, a zauzvrat prima plaću, a životno je i za razumjeti, da je tuženik tolerirao  kašnjenje tužitelja na posao, njegove ranije odlaske sa posla i povremene nedolaske na posao, nadajući se da će se takvo ponašanje tužitelja s vremenom promijeniti, a sve to iz razloga što je tužitelj njegov otac.

 

Neopravdani izostanak sa posla više dana uzastopno predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa.     

 

Kada radnik odbija promijeniti svoj negativan odnos prema radu i nakon upozorenja poslodavca, čini osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, te poslodavac ima opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu (odluka VSRH br. Revr 63/12-2 od 8. siječnja 2013.). 

 

Kada radniku nije bilo odobreno da ne dolazi na posao u određenom razdoblju, pa je stoga neopravdano izostao sa posla u tome razdoblju, takva povreda radne obveze izražava radnikovu samovolju na radnom mjestu, što daje dodatnu težinu takvom postupku radnika (odluka VSRH br. Revr 1505/13 od 30. rujna 2014.)

 

Neosnovan je i prigovor tužitelja da je tuženik postupio protivno odredbi čl. 116. st. 2. Zakona o radu.

 

Navedenom odredbom je propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Kod povrede koja se vrši u dužem neprekidnom trajanju kao što je neopravdani izostanak s posla u dužem razdoblju, što je ovdje slučaj, rok za izvanredni otkaz ne počinje teći sve dok traje takvo ponašanje radnika, odnosno sve do eventualnog prekida takvog stanja i povratka na rad, jer upravo kontinuitet takvog postupanja u kršenju obveza iz rada opravdava mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu kroz čitavo vrijeme postojanja takve povrede.

 

Stoga neosnovano tužitelj ističe da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2016., nije donesena u prekluzivnom roku iz čl. 116. st. 2. Zakona o radu, jer je tuženik spornu odluku mogao donijeti sve dok povreda radne obveze traje, kao i u daljnjem roku od petnaest dana od prestanka povrede obveze iz radnog odnosa (presuda VSRH br.  Revr-617/09-2 od 10. rujna 2009.).     

 

Neosnovan je i daljnji prigovor tužitelja da su pobijane odluke nedopuštene i nezakonite, jer tuženik prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem tužitelja, istome nije omogućio da iznese svoju obranu, te da je time postupio protivno odredbi čl. 119. st. 2. Zakona o radu.

 

Naime, nesporno je da tuženik tužitelju prije izvanrednog otkazivanja nije omogućio iznošenje obrane. Međutim, postojale su okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da to učini. Naime, tužitelju je moralo biti poznato da je temeljem potpisanog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. svibnja 2010., dužan redovito dolaziti na posao, a što nije činio. Uskrata mogućnosti iznošenja obrane važna je samo ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu jer bi radnik svoje ponašanje opravdao, a što u ovoj pravnoj stvari, nije slučaj.  

 

Sukladno odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu, kada nastupe okolnosti za izvanredni otkaz ugovora o radu, poslodavac nije dužan poštivati propisani ili ugovoreni otkazni rok pa je u spornoj odluci ispravno navedeno da tužitelj nema pravo na otkazni rok.

 

Uvažavajući činjenicu da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu, tužitelju ne pripada pravo na otpremninu predviđeno odredbom čl. 126. Zakona o radu. 

 

Poslodavac koji izvanredno otkazuje radniku, nije dužan savjetovati se o otkazu, ako kod njega nije izabrano radničko vijeće, niti je imenovan, odnosno izabran sindikalni povjerenik, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

 

Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, valjalo je tužbu tužitelja u cijelosti odbiti.             

 

Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP-a, u svezi s čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak po tbr. 7/2 OT u iznosu od 2.000,00 kn, PDV u iznosu od 500,00 kn, a što sveukupno iznosi 2.500,00 kn, koji trošak je osnovan i u skladu sa OT, pa ga je tuženiku valjalo dosuditi.

 

Visina stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

             

Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku, temeljem čl. 16. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (N.N. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13). 

 

U Slavonskom Brodu, 7. ožujak 2017.