Broj: Gž R-712/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Randić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. N. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćnici N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika P. d.o.o., V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. P. odvjetniku u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i aneksa ugovora, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima, poslovni broj Pr-148/16-27 od 3. listopada 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 22. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, poslovni broj Pr-148/16-27 od 3. listopada 2016. godine             p o t v r đ u j e.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio utvrđenje da izvanredni otkaz ugovora o radu tuženika Ur.broj:1225/14 od 23. listopada 2014. godine, kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2005. godine i aneks ugovora od 1. veljače 2011. godine nije dopušten, te da radni odnos tužitelja nije prestao, pa se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto vozača autobusa, kao i da mu naknadi parnični trošak, pobliže navedeno citiranom točkom izreke.

 

              Točkom II izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn. U preostalim je dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan, što proizlazi iz obrazloženja citirane presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke presude.

 

              Protiv te presude žale se obje stranke.

 

Tužitelj pobija presudu u točki I izreke i dosuđujućem dijelu točke II izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, odnosno ukine, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

 

              Tuženik pobija odluku o parničnom trošku u odbijajućem dijelu točke II izreke, ne konkretizirajući žalbene razloge, a iz sadržaja žalbe razvidno je da istu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

 

              Tuženik je podnio i odgovor na žalbu tužitelja u kojem negira sve žalbene navode, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl.354. st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane sud postupio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

 

              Isto tako, pazeći u smislu odredbe čl.365. st.2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

 

              Među strankama nije prijeporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2005. godine i aneksa tog ugovora od 1. veljače 2011. godine, da je tuženik dana 23. listopada 2014. godine donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, koju odluku je tužitelj primio dana 17. studenoga 2014. godine, te u zakonom propisanom roku od 15 dana iz odredbe čl.133. st.1. Zakona o radu ("NN" 93/14 – dalje ZR), dana 24. studenoga 2014. godine podnio zahtjev za zaštitu prava, na koji se tuženik nije očitovao, te zatim u zakonom propisanom roku (čl.133. st.2. ZR-a) podnio predmetnu tužbu dana 15. prosinca 2014. godine.

 

              Provedenim dokazima, uvidom u odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu utvrđeno je da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu iz razloga što je tužitelj u razdoblju od 01. siječnja 2010. do 09. listopada 2014. godine povremeno umjesto računa koji je putna isprava i koji se kao takva evidentira u Buscard sustavu i duži vozača za cijenu navedenu na računu, izdavao karte koje su potvrda o kupljenoj vozanoj ispravi na autobusnom kolodvoru i koja financijski ne duži vozača, da je u navedenom periodu tužitelj izdao ovih potvrda u iznosu od 18.534,00 kuna i novac zadržao za sebe, te da je dana 09. listopada 2014. godine u 14.30 sati izvršena kontrola u autobusu kojim uprava tužitelj na relaciji Š. – V. u mjestu V. pri čemu je kontrolor kod dva putnika zatekao karte broj: …/…. i broj: …/…. izdane u I. na relaciji I. – V. koje služe samo kao ovjera za putnu ispravu kupljenu na autobusnom kolodvoru i ne duže vozača financijski. Kako ove potvrde nije moguće izdati za karte izdane u autobusu već se iste izdaju kao potvrde karte izdane na kolodvoru, a iste se ne izdaju za konkretnu relaciju, provedena je kontrola svih izdanih potvrda za tužitelja te je utvrđeno da je u razdoblju od 01. siječnja 2010. godine do 09. listopada 2014. godine tužitelj izdao ovih potvrda u iznosu od 18.534,00 kuna i novac zadržao za sebe, čime je počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa.

 

S obzirom na izloženo, imajući u vidu vrijeme donošenja sporne odluke 23. listopada 2014. godine, te da se narečena odluka temelji i na povredi utvrđenoj 9. listopada 2014. godine, koja s obzirom na vrstu i težinu već sama za sebe predstavlja dostatan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbi čl.116. st.1. i 2. ZR-a, evidentno je da nije nastupila prekluzija prava za donošenje sporne odluke, o čemu je ovaj sud izrazio svoj stav u rješenju poslovni broj Gž R-112/2015-2 od 9. ožujka 2016. godine. S tim u svezi nije prijeporno i da je radničko vijeće tuženika odlukom od 22. listopada 2014. godine dalo suglasnost za donošenje predmetne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja.

 

Odlučujući o osnovanosti navedene odluke sud prvog stupnja iskazom svjedoka K. Č., koji je 9. listopada 2014. godine vršio kontrolu valjanosti karata u autobusu kojim je upravljao tužitelj, utvrđuje da je kod dvoje putnika zatekao potvrdu o tome da je kupljena karta na nekom drugom kolodvoru, te da je o tome sastavio izvješće. Svjedoci Ž. K., J. K., S. Š., J. G., Ž. K. i N. M. objasnili su da vozač u autobusu može izdati potvrdu koja služi kao dokaz da je putnik kupio kartu na drugom kolodvoru i za drugog prijevoznika te da ovako izdana potvrda financijski ne tereti vozača; da je za izdavanje ove potvrde na uređaju koji se nalazi u autobusu (buscon) potrebno pritisnuti tipku F2, dok je za izdavanje redovitih putnih karata potrebno pritisnuti tipku F1; da im se nikada nije dogodilo da umjesto tipke F1 pritisnu tipku F2; da postoje određeni problemi u funkcioniranju Buscard sustava, ali da se isti odnose na pogrešan obračun iznosa koji je vozač dužan predati na blagajni, a nikada se nije dogodila situacija da uređaj izda pogrešnu kartu.

 

Nadalje je utvrđeno da se u evidenciji tuženika izdane karte vode po tipovima, pa je tako tip karte broj 1 vrijednosna karta, tip karte broj 3 učenička mjesečna karta, tip karte broj 6 je opća mjesečna karta, tip karte 24 označava da je izdana potvrda za ranije kupljenu kartu na nekom drugom kolodvoru za drugog prijevoznika, a tip karte broj 28 je karta kupljena u autobusu, da vozač duži novac samo za karte tipa 28, budući jedino za te karte od putnika prima novac; karta tipa 24 da se izdaje na način da se na uređaju koji se nalazi u autobusu stisne tipka F2.

 

                Uvidom u analizu prometa za 09. listopada 2014. godine na liniji Š. –  I. – V. utvrđeno je da je evidentirana jedna karta tip 28, jedna karta tip 3, jedna karta tip 1, jedna karta tip 6, te dvije karte tip 24. Karte tip 24 da su izdane u I. u 14.21 sati, brojeva … i …, koji odgovaraju brojevima navedenim u izvješću kontrolora, iz čega proizlazi da je tužitelj navedenog dana izdao dvije potvrde, za koje ga Buscon sustav ne duži za novčani iznos i za koje nije bio u obvezi predati novac na blagajni tuženika.

 

Iz narečene analize prometa za relaciju Š. – I. – V. na dan 09. listopada 2010. godine utvrđeno je da je tužitelj bio dužen za novčani iznos od 19,00 kuna za izdavanje karte tip 28 u I., a iz razduženja vozača za isti dan i za istu relaciju utvrđeno je da je tužitelj zaista predao tako zaduženi iznos na blagajni tuženika.

 

Međutim, kako je utvrđeno da je tužitelj u I. izdao i dvije potvrde, odnosno karte tip 24 za koje ga Buscon sustav ne duži za novčani iznos, budući se ove potvrde izdaju za već ranije kupljenu kartu za drugog prijevoznika i putnik kod izdavanja ovih karata nije dužan predati novac vozaču, da putnik na ovoj liniji nije niti mogao kupiti kartu za drugog prijevoznika budući na toj liniji putnik može kupiti kartu samo u autobusu, dakle da nedvojbeno proizlazi kako na liniji Š. – I. – V. putnici nisu mogli imati kartu kupljenu za drugog prijevoznika i da im radi toga tužitelj nije ni trebao izdati kartu tip 24, iz čega se zaključuje da je tužitelj ove karte izdao znajući da ga za iste sustav ne duži za novčani iznos i da radi toga može primljeni iznos zadržati za sebe, što je i učinio jer je tužitelj na predmetnoj liniji od putnika primio novac za kartu tip 28 u iznosu od 19,00 kuna i za dvije karte tip 24 u ukupnom iznosu od 38,00 kuna, odnosno primio ukupno 57,00 kuna, dok je na blagajni tuženika za navedenu liniju predao iznos od 19,00 kuna, a za sebe zadržao iznos od 38,00 kuna, sud nalazi opravdanom odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, te donosi pobijanu presudu.

 

Tužitelj žalbenim navodima ističe da je sud donio pobijanu presudu prihvaćajući u cijelosti sve dokaze koje je predložio tuženik, dok je odbio provesti dokaze koje je predložio on – tužitelj, te da je sud pažljivo cijenio sve dokaze, utvrdio bi da su međusobno proturječni. Naime, u izvješću kontrole od 10. listopada 2014. godine da se navodi kako se prilikom kontrole u autobusu nalazilo sedam putnika: jedna dnevna karta, dvije kolodvorske povratne karte, jedna mjesečna – đaci i jedna mjesečna – radnici, te dvije neispravne karte koje služe samo kao ovjera za karte izdane na drugim kolodvorima, dok iz analize prometa od 9. listopada 2014. godine proizlazi da je na relaciji Š. – V. putovalo šest putnika i to: jedan putnik s kartom tip 6, jedan putnik s kartom tip 1, jedan putnik s kartom tip 3, jedan putnik s kartom tip 28 i dva putnika s kartom tip 24, da je prema tome na predmetnoj relaciji putovalo šest putnika, a ne sedam putnika kako se neistinito navodi u izvješću kontrole, te je utvrđenje suda s tim u svezi primjer nesavjesne ocjene provedenih dokaza, te je nejasno temeljem čega sud izvodi zaključak da broj putnika ne mora odgovarati analizi prometa. Povrh toga, da je zaključak suda osnovan, tada bi u analizi prometa bilo dva putnika manje u odnosu na utvrđenje kontrolora, a ne jedan, jer sud navodi da su "dva putnika imali kupljene povratne kolodvorske karte…pa slijedom toga putnici s ovim kartama nisu evidentirani u analizi prometa". Naime, ističe da Buscon sustav evidentira sve putnike i broj putnika iz evidencije Buscon sustava mora odgovarati broju putnika u izvješću kontrolora ukoliko je ono istinito. Međutim, naglašava da tome nije tako, pa je tako iz analize prometa od 9. listopada 2014. godine razvidno da je navedenog dana prevezao ukupno 46 putnika, od kojih su dva putnika vožena na liniji L. – Đ. – V., a 44 putnika na liniji V. – I. – Š., te povratno Š. – I. – V. do 14,21 sat. U evidenciji o prometu koju je pak tuženik dostavio uz podnesak od 15 lipnja 2016. godine da uopće nije navedeno da je vozio na liniji L. – Đ. – V.. No, ukupan broj putnika koji je naveden u evidenciji o prometu koju je tuženik dostavio uz narečeni podnesak nije podudaran, jer je u ovoj evidenciji navedeno da je tužitelj samo na liniji V. – I. – Š. i Š. – I. – V. prevezao ukupno 58 putnika. Nadalje, tvrdi da jedina činjenica koju je sud utvrdio na nedvojbeni način jeste da Buscon sustav koji bilježi i obračunava putnički promet u autobusu nije ispravan, te dodaje da taj sustav nije ni održavan, iz kojih razloga drži upitnim kojim je valjanim dokazom tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz. tužitelj posebno ističe, da iako teret dokaza nije na njemu, da je dokazao kako izvješće kontrolora nije istinito, jer isto proturječi ostalim dokazima – analizi prometa, posebno u pogledu broja zatečenih putnika, isto tako, da tuženik nije dokazao da bi putnicima prodao kartu i zadržao novac, jer to nije naveo ni jedan svjedok, ne postoji ni jedan očevidac ovog događaja, a ne postoje niti navodne karte koje bi prodao, a kontrolor evidentirao. Stoga drži da se očigledno radi o izmišljotini kontrolora te pokušaju tuženika da na ovakav način smanji broj radnika, kao što je to u brojnim drugim slučajevima, već tuženik u suradnji s tim istim kontrolorom pokušao, a što je on – tužitelj i dokazao. Tome u prilog poziva se na pravomoćne presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-2501/03 od 26. listopada 2004. godine, poslovni broj P-553/05-29 od 6. veljače 2006. godine i poslovni broj P-1368/05 od 28. veljače 2007. godine. Nadalje, tužitelj drži nejasnim na temelju čega je sud utvrdio da je on – tužitelj od 1. siječnja 2010. godine pa do 9. listopada 2014. godine izdavao neispravne karte i zadržao novac, i to ukupno 18.534,00 kn, jer da na tu okolnost nije proveden ni jedan dokaz, da je u tom razdoblju kontroliran od kontrolora najmanje 185 puta, a od blagajnika najmanje 1385 puta, te da nikada nije utvrđena bilo kakva nepravilnost u njegovom radu, iz čega proizlazi da tuženik nije dokazao, a prvostupanjski sud na nedvojbeni način utvrdio da je počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.

 

Suprotno opisanim žalbenim navodima, sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

Naime, s obzirom na sadržaj pobijane odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, a za donošenje koje je odlučno da li je tužitelj izdavao karte koje su potvrda o kupljenoj voznoj ispravi na autobusnom kolodvoru i koja financijski ne duži vozača, pa da bi tako prema analizi prometa tužitelj dana 9. listopada 2014. godine vozeći na relaciji Š. – V., izdao dvije karte u I. za relaciju I. – V., koje služe samo kao ovjera za putnu ispravu kupljenu za autobusnom kolodvoru i ne duže vozača financijski, počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

S tim u svezi, sud prvog stunja je provedenim dokazima na nedvojbeni način utvrdio da je dana 9. listopada 2014. godine u 14,30 sati izvršena kontrola u autobusu kojim je upravljao tužitelj na relaciji Š. – V., u mjestu V., pri čemu je kontrolor kod dva putnika zatekao dvije karte broj: …/… i broj: …/… izdane u I. za relaciju I. – V. koje služe samo kao ovjera za putnu ispravu kupljenu na autobusnom kolodvoru, da se radi o karti tip 24, da brojevi tih karata odgovaraju brojevima karata navedenih u izvješću kontrolora i analizi prometa, pa kako navedeni tip karte uopće novčano ne duži vozača, o čemu su suglasno iskazivali svi svjedoci saslušani u ovom postupku, vozači i kolege tužitelja, da za navedeni tip karte vozač ne uzima novac od putnika, jer se takva karta izdaje kao potvrda da putnik ima važeću prijevoznu ispravu koju je ranije kupio na kolodvoru, nadalje, da je nedvojbenim utvrđeno i kako na liniji Š. – I. – V. putnici uopće nisu mogli imati takav tip karte jer u tim mjestima nema kolodvora na kojem bi takvu kartu mogli kupiti, pravilno je utvrđenje suda da je tužitelj ove karte izdao znajući da ga za iste sustav ne duži za novčani iznos i da radi toga može primljeni iznos zadržati za sebe, što je i učinio, zadržavši novčani iznos od ukupno 38,00 kn.

 

Stoga nisu prihvatljivi žalbeni navodi kojima se ističe da je tužitelj dokazao kako izvješće kontrolora u odnosu na predmetne karte nije istinito, te da isto proturječi ostalim dokazima – analizi prometa, posebno u pogledu broja zatečenih putnika. Nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi kojima se ističe da je nejasno na temelju čega je sud utvrdio da je tužitelj od 1. siječnja 2010. pa do 9. listopada 2014. godine izdavao neispravne karte i zadržao novac u ukupnom iznosu od 18.534,00 kn, jer se obzirom na nedvojbeno utvrđenu činjenicu da je tužitelj dana 9. listopada 2014. godine počinio prethodno opisanu povredu koja je po ocjeni ovoga suda takve vrte i težine da je već sama za sebe dostatan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl.116. st.1. i 2. ZR-a jer je takvim ponašanjem, neovisno o visini novčanog iznosa koji je tužitelj zadržao za sebe, evidentno došlo do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja kao svog djelatnika, a na što opravdano tuženik upućuje u odgovoru na žalbu, ističući da i s obzirom na prirodu radnog mjesta vozača, gdje mora postojati između poslodavca i radnika koji u izvršavanju svoje radne obveze treba čuvati imovinu poslodavca, pa tako i novac dobiven prodajom voznih karata, povjerenje, koje je tuženik u odnosu na tužitelja izgubio. Stoga je pobijana odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju na zakonu osnovana.

 

Tuženik žalbenim navodima ističe da je u ovoj pravnoj stvari dva puta vođen prvostupanjski postupak, i to pod poslovnim brojem Pr-139/15 (ranije broj P-1108/14), budući da je Županijski sud u Rijeci dana 9. ožujka 2016. godine rješenjem poslovni broj Gž R-112/2015-2 ukinuo prvostupanjsku presudu poslovni broj Pr-139/15-15 od 17. kolovoza 2015. godine, nakon čega je predmet vođen pod poslovnim brojem Pr-148/16, iz kojih razloga da tuženiku pripada jednokratna nagrada za svaki od tih prvostupanjskih postupaka u iznosu od po 2.500,00 kn sa PDV-om i trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 kn, ukupno 5.200,00 kn, a ne kako je to pogrešno odmjerio sud prvog stupnja u dosuđenom iznosu od 2.700,00 kn.

 

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, Tbr. 7. t. 2. Tarife propisuje da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u slijedećim postupcima, koji se taksativno navode, a među kojima je i postupak iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje Tbr. 7. t. 1. Tarife. Pri tome je ocjena ovoga suda da se riječi "za svaki prvostupanjski postupak" odnose na svaki od taksativno nabrojenih prvostupanjskih postupaka na koje se primjenjuje ovaj tarifni broj, a ne na okolnost kada je postupak u istoj pravnoj stvari ponovno vođen nakon ukidanja prvostupanjske odluke, pa da bi stranka u takvom slučaju imala pravo na više od jedne jednokratne nagrade. Da je tome tako proizlazi i iz sadržaja Tbr. 7. t. 2. Tarife u kojoj se nadalje navodi da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, a ne navodi se da bi odvjetniku pripadala posebna jednokratna nagrada za ponovljeni prvostupanjski postupak. Stoga tvrdnje tuženika o suprotnom nisu prihvatljive.

 

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl.368. st.1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 22. ožujka 2017. godine