Broj: Gž R-125/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Ranka Orozovića kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz N., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku iz K., protiv tuženika H. n. d.d. za graditeljstvo iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. S., dipl. iur., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2795/15-32 od 27. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 27. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba se uvažava, preinačava se pobijana presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2795/15-32 od 27. veljače 2017. te se sudi:

 

„I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od20.07.2015. te se nalaže tuženiku H.-n. d.d., Z., da tužitelja vrati na rad na radno mjesto građevinski radnik - miner, kao i da mu nadoknadi troškove postupka sve u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.“

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev koji je prihvaćen ovom drugostupanjskom presudom te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je iz svih žalbenih razloga.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Tužitelj svoju tvrdnju o nedopuštenosti otkaza zasniva na više činjeničnih tvrdnji. Tvrdi da poslovno uvjetovani otkaz nije mogao dobiti zbog privremene nesposobnosti za rad uslijed profesionalne bolesti, da otkazni rok nije mogao teći za vrijeme profesionalne nezaposlenosti za rad, kao i da se pri donošenju odluke kojim će od usporednih radnika na radnom mjestu građevinski radnik – miner otkazati ugovor o radu, tuženik nije pridržavao propisanih kriterija u smislu čl. 115. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, br: 93/14 – dalje: ZR).

 

U odnosu na prigovor nepridržavanja propisanih kriterija pri davanju prednosti pojedinom od usporednih radnika, prvostupanjski sud cijeni da je teret dokazivanja bio na tužitelju, da je tužitelj trebao navesti kojim od usporednih radnika je protivno propisanim kriterijima, tj. neopravdano tuženik dao prednost u odnosu na tužitelja, da tužitelj takvih konkretnih činjeničnih tvrdnji nije iznio, pa da stoga nije dokazao da se tuženik nije pridržavao propisanih kriterija.

 

U odnosu na ovakve razloge prvostupanjske presude koji se odnose na ispunjenje obveze poslodavca iz čl. 15. st. 2. ZR-a, osnovana je žalbena tvrdnja da je tužitelj predlagao određene dokaze na okolnost kojim je sve usporednim radnicima ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom (pribava podataka od HZMO i HZZO), koje dokaze sud nije proveo. Navedenim dokazima se je, doduše, moglo utvrditi samo tko je sve dobio otkaz, a ne i odlučne činjenice kome sve od usporednih ranika nije otkazan ugovor o radu te koji je konkretan postupka uspoređivanja prethodio odluci kojim radnicima se ima otkazati ugovor o radu.

 

Pri tome u odnosu na daljnji dokazni prijedlog vještačenja po vještaku organizacije rada, koji prijedlog je na navedenu okolnost stavljen na ročištu od 13. travnja 2016., treba reći da iz ovakvog dokaznog prijedloga nije razumljivo koje konkretne činjenice bi se imale utvrditi izvođenjem ovoga dokaza.

 

Međutim, u ovome radnom sporu povodom tužbe radnika radi utvrđenja nedopuštenim poslovno uvjetovanog otkaza, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz (čl. 135. st. 3. ZOR-a). Ovo podrazumijeva ne samo teret dokazivanja na okolnost potrebe smanjenja broja radnika, već i na okolnost da su pravilno primijenjeni važeći kriteriji pri uspoređivanju (bodovanju) zatečenih radnika na konkretnom radnom mjestu, u svrhu donošenja odluke o tome kojim od usporednih radnika se ima otkazati ugovor o radu. Teret dokazivanja na strani poslodavca na ovu okolnost proizlazi i iz obveze poslodavca da dokaže da se je prije donošenja odluke o otkazu savjetovao sa radničkim vijećem te da je radničkom vijeću dostavio podatke važne za donošenje odluke (čl. 150. ZOR-a) što podrazumijeva i konkretne podatke o kriterijima uspoređivanja radnika, a u konkretnom postupku i iz obveze poslodavca na provođenje postupka za slučaj kolektivnog viška radnika (čl. 127. ZR-a) u kojem postupku poslodavac ove podatke ima dostaviti i Zavodu za zapošljavanje. Konačno, ukoliko poslodavac ove podatke ne bi dovoljno određeno iznio u postupku savjetovanja sa radničkim vijećem, a niti u postupku radi zaštite prava radnika koji prethodi radnom sporu, radnik kao tužitelj niti ne bi bio u mogućnosti iznositi činjenice odlučne za utvrđivanje nedopuštenosti otkaza. Stoga se niti ne ukazuje opravdanim stavljati radniku teret dokaza na ovu okolnost.

 

U pismenoj odluci o otkazu tuženik ne navodi na temelju kojih usporednih kriterija te u konkurenciji sa kojim radnicima je tuženik utvrđen viškom, dok se povodom zahtjeva za zaštitu prava koji je tužitelj podnio povodom otkaza tuženik nije očitovao. Tijekom ovoga parničnog postupka tuženik navodi da je kriterije za utvrđivanje kolektivnog viška radnika on propisao svojom Odlukom o racionalizaciji i reorganizaciji poslovanja društva te prilaže ovu Odluku kojom je kao najznačajniji kriterij pripisan kriterij odnosa prema radu (mogućih 17 bodova), a nakon toga kriterij starosti (moguća 4 boda), kriterij trajanja radnog odnosa kod tuženika (0,2 boda po godini) te kriterij obveza uzdržavanja (do 5 bodova). Međutim, tuženik niti tijekom ovoga postupka ne navodi koji su to radnici bili usporedni u odnosu na tužitelja te koliko je koji od radnika, uključujući i tužitelja, ostvario bodova na temelju ovako propisanih kriterija. Iako tuženik u spis prilaže i novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, Odluku o potrebnom broju izvršitelja sistematizacije radnih mjesta, zapisnike sačinjene povodom savjetovanja sa sindikalnim povjerenicima u funkciji radničkog vijeća te obavijest Hrvatskom zavodu za zapošljavanje o Kolektivnom višku radnika, niti jedna od priloženih isprava ne sadrži podatke o izvršenom bodovanju usporednih radnika, pa čak niti podatak iz kojeg bi bilo vidljivo koliki broj radnih mjesta je smanjen na poslovima koje je obavljao tužitelj.

 

Iz navedenih razloga osnovani su žalbeni navodi koji se u bitnome svode na tvrdnje da tuženik tijekom cijelog postupka nije naveo konkretne činjenice o rezultatima bodovanja usporednih radnika, kao i da tužitelj nije mogao provjeriti prema kojim kriterijima je postao višak.

 

Pogrešno ocijenivši na kojoj stranci je teret dokazivanja na odlučnu okolnost pravilne primjene kriterija pri donošenju odluke koji od usporednih radnika se ima utvrditi viškom, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje na navedenu spornu okolnost. Stoga je temeljem čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13 – dalje: ZPP) žalba uvažena te je prvostupanjska presuda preinačena usvajanjem tužbenog zahtjeva.

 

Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 134. st. 1. te čl. 166. st. 2. ZPP-a, s tim da je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku u vidu nagrade za cijeli postupak u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Bjelovar, 27. travnja 2017.