Broj: Gž R-20/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Helene Randić, sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić,  članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. društva K. i K. j.t.d. K., protiv tužene Republike Hrvatske (za Ministarstvo), OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7456/10 od 20. studenoga 2015. godine, u sjednici vijeća 3. svibnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužene i djelomično p r e i n a č a v a  presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7456/10 od 20. studenoga 2015. u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 47.130,66 kn sa zateznim kamatama, i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 47.130,66 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

-     na iznos od   4.462,53 kuna od 16.studenog 2009.g. do isplate,

-     na iznos od      994,83 kuna od 16.prosinca 2009.g. do isplate,

-     na iznos od   4.519,83 kuna od 16.siječnja 2010.g. do isplate,

-     na iznos od   8.085,14 kuna od 16.veljače 2010.g. do isplate,

-     na iznos od   2.693,15 kuna od 16.ožujka 2010.g. do isplate,

-     na iznos od      111,70 kuna od 16.travnja 2010.g. do isplate,

-     na iznos od   5.883,72 kuna od 16.svibnja 2010.g. do isplate,

-     na iznos od   6.141,06 kuna od 16.lipnja 2010.g. do isplate,

-     na iznos od   9.640,04 kuna od 16.srpnja 2010.g. do isplate,

-     na iznos od   4.598,66 kuna od 16.kolovoza 2010.g. do isplate.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaćaju se žalbe stranaka te se  u k i d a  citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I. izreke za dosuđeni iznos od 173.874,75 kn (preko iznosa od 47.130,66 kn do iznosa od 221.005,41 kn) sa zateznim kamatama na iznose od 4.060,34 kn od 16.rujna 2007., 18.963,31 kn od 16.listopada 2007., 5.075,42 kuna od 16.studenog 2007., 10.612,25 kuna od 16.prosinca 2007.,  11.051,15 kuna od 16.siječnja 2008., 5.892,32 kuna od 16.ožujka 2008., 11.784,62 kuna od 16.travnja 2008., 5.089,57 kuna od 16.svibnja 2008., 10.132,88 kuna od 16.lipnja 2008., 3.400,19 kuna od 16.srpnja 2008., 12.445,13 kuna od 16.kolovoza 2008., 11.793,25 kuna od 16.rujna 2008., 10.352,09 kuna od 16.listopada 2008., 3.544,16 kuna od 16.studenog 2008., 17.073,17 kuna od 16.prosinca 2008., 11.213,06 kuna od 16.siječnja 2009., 10.005,16 kuna od 16.rujna 2009., 11.412,13 kuna od 16.listopada 2009., sve do isplate, te u odluci o parničnom trošku u točki II. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju za razdoblje od 16. rujna 2007. do 16. kolovoza  2010. ukupan bruto iznos od 221.005,41 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose po stopi i u tijeku kao u izreci presude.

             

Točkom II. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.375,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude.

 

Protiv te presude žalbu podnose obje stranke, pozivom na žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1.i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 - 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP),

 

Tužitelj žalbom pobija točku II. izreke u dijelu u kojem je odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, uz prijedlog da se tužitelju dosudi razlika troškova zastupanja sukladno žalbenim navodima, kao i  trošak sastava žalbe.

 

Tužena  žalbom pobija presudu u dosuđujućem dijelu, u toč. I. i II. izreke, predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tužene, osporava  žalbene navode kao neosnovane, predlaže odbiće iste uz naknadu troška sastava žalbe.

 

Žalbe su osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 221.005,41 kn za neisplaćene dodatke na plaću po osnovi prekovremenog rada, rada u smjenama, noću, subotama, nedjeljama, te blagdanima i neradnim danima, za razdoblje od  kolovoza 2007. do  srpnja  2012. godine.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj bio djelatna vojna osoba u radnom odnosu kod Ministarstva Republike Hrvatske, do travnja 2008. godine na dužnosti poslužitelja 3. D., 2. H. voda, 1. H. bitnice, T.-raketne bojne, 1. G. brigade s činom vojnika, a potom na dužnosti poslužitelja 2. D., 1. H. voda, 1. H. bitnice, T.-raketne bojne, G. motorizirane brigade s činom vojnika.

 

U odnosu na zahtjev za isplatu utuženog iznosa, sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od kolovoza 2007. do  srpnja  2012. godine, kao djelatna vojna osoba bio na terenu i obavljao stražarsku službu. Utvrdio je da je tužitelj bio angažiran obveznim prisustvom u objektima u kojima se obavljala služba po 24 sata, iako je tu službu obavljao u smjenama (stražarsku službu u smjenama od po 24 sata, dežurstvo po 8 sati), te je zaključio da tužitelj ostvaruje pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, smjenski rad, noćni rad, rad subotom i nedjeljom, te blagdanima i neradnim danima koju potražuje za 24 satno radno vrijeme. Utvrdio je da tužitelj taj zahtjev temelji na odredbama čl. 3., čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07; dalje ZSOS), odredbama čl. 42. i 297. Zakona o radu (NN 149/09; dalje ZR), kao i odredbama čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 3/02 -150/04, dalje KU/02) i čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 93/08 i 12/09; dalje KU/08), kojima je propisano da se plaća službenika i namještenika uvećava za svaki sat rada i to za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanima i praznicima 150%, te da se ti dodaci međusobno ne isključuju. Institut dežurstva i straže da je reguliran Službovnikom OS RH, pri čemu se tuženik poziva na čl. 128. istog.

 

              Na temelju provedenog vještačenja po vještaku financijske struke sud je utvrdio  visinu tužiteljeva potraživanja po tom osnovu u ukupnom iznosu od 221.005,41 kn, pa je, primjenom citiranih odredbi, tužbeni zahtjeva tužitelja prihvatio kao osnovan. O trošku postupka odlučio je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Tužena u žalbi, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude u odnosu na zahtjev za isplatu utuženog iznosa, u bitnom navodi da su prava i obveze djelatnih vojnih obveza regulirane ZSOS/02, te podzakonskim aktima donesenim na temelju tog zakona. Tvrdi da je obavljanje stražarske službe i službe dežurstva poseban oblik rada te da tužitelj po toj osnovi ostvaruje pravo na korištenje slobodnih dana te isplatu odgovarajućeg dodatka. Uz to navodi da je u konkretnom slučaju došlo do preraspodjele radnog vremena slijedom čega smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu utužene naknade za razdoblje do 1. listopada  2009., a  niti nakon toga pa nadalje s obzirom da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaće i načinu isplate plaće (NN 118/09; dalje Pravilnik/09) te Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 118/09; dalje Odluka/09) cjelovito uređeno pitanje dodataka i visine dodataka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba.

             

Ispitujući pobijanu presudu u granicama opisanih žalbenih navoda, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

 

Prema stajalištu ovog suda pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio novčani iznos na ime povećanja plaće po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom i praznicima primjenom odredbi KU za razdoblje nakon 1. listopada 2009., kada su stupili na snagu Pravilnik/09 i Odluka/09 kao posebni propisi kojima je uređeno pitanje tih naknada za djelatne vojne osobe.

 

Naime, prema odredbi čl.14. ZSOS, o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donijetima na temelju njega, primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Ovlast za donošenje propisa na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar obrane (čl.198. – 200.). Između inih propisa navedenih u odredbi čl. 200. ZSOS, Ministarstvo obrane ovlašteno je za donošenje odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (čl.96. st.1.) i pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (čl.170. st.4.). Stoga, Pravilnik/09 i Odluka/09, kojima je cjelovito uređeno pitanje dodatka i visine dodatka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba imaju značenje propisa donesenog na temelju ZSOS, a s obzirom na odredbu čl.114. tog Zakona glede pitanja koja uređuju ti propisi imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima. Nema niti pozivanja na primjenu za radnika najpovoljnijeg prava iz odredbe čl.12. ZR (NN 137/04 – pročišćeni tekst) odnosno odredbe čl.7. st.3. ZR/09 jer prema tim odredbama do primjene za radnika najpovoljnijeg prava dolazi ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, a samo u slučaju ako ZR-om ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Dakle, navedene odredbe se ne primjenjuju u slučaju kad je neko pravo iz radnog odnosa drugačije uređeno ZR-om u odnosu na neki drugi zakon, a o takvom slučaju je riječ u ovom sporu. Stoga, nakon donošenja Pravilnika i Odluke, djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak na plaću na osnovi prekovremenog rada prema tim propisima, a ne na temelju kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1902/12 od 4. lipnja 2014. godine).

 

Stoga je iz navedenih razloga te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utužene naknade za razdoblje nakon 1. listopada 2009. u ukupnom iznosu 47.130,66 kn trebalo odbiti kao neosnovan.

 

U odnosu na preostali dio tog zahtjeva, za razdoblje prije 1.listopada 2009. , a radi se o iznosu od 173.874,75 kn treba reći da prema stajalištu ovoga suda tužitelj ne bi ostvarivao pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad. Naime, u to vrijeme bio je u primjeni ZSOS, koji je odredbom čl. 97. st. 6. i 7. propisivao da djelatne vojne osobe ne ostvaruju pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, da će se urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo urediti posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

 

Uzimajući u obzir da se radi o specifičnoj djelatnosti te da je pitanje preraspodjele  i naknade izričito uređeno zakonom, na način da se dežurstvo (sadržajno to podrazumijeva i stražu) ne smatra prekovremenim radom, djelatne vojne osobe ne bi ostvarivale pravo na uvećanu plaću zbog prekovremenog rada temeljem odredbe čl. 39. KU/04 te čl. 44. KU/08. Stoga tužitelju, kroz primjenu odredbi čl. 97. st. 6. i 7. ZSOS ne bi pripadala ni novčana naknada po osnovi prekovremenog rada za razdoblje prije 1. listopada 2009.

 

Međutim, kako tužitelj tužbenim zahtjevom uz isplatu naknade za prekovremeni rad traži i isplatu razlike plaće za rad noću, subotom, nedjeljom i neradnim danima, a cijeneći da odredbama ZSOS nisu posebno regulirana ta druga prava u smislu odredbe čl. 14. ZSOS, eventualno pravo na povećanje plaće po toj osnovi bilo bi pravilno utvrđeno primjenom propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu, odnosno kolektivnog ugovora.

 

Kako za sada na temelju stanja u spisu nije moguće utvrditi visinu dosuđenog iznosa na ime prekovremenog rada, odnosno rada noću, subotom, nedjeljom i neradnim danima za razdoblje do 1. listopada 2009. trebalo je u tom dijelu točke I. izreke pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

U ponovnom suđenju sud će, imajući u vidu činjenične navode tužbe kojima je vezan utvrditi ostvaruje li tužitelj za razdoblje prije listopada 2009. godine pravo na razliku plaće za rad noću, subotom, nedjeljom i neradnim danima i u kojem iznosu te će, u ovisnosti o tim utvrđenjima, o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja donijeti novu zakonitu odluku.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka, vodeći računa da je prvostupanjska presuda u odnosu na odbiće tužbenog zahtjeva za ukupan iznos od 47.130,66 kn postala pravomoćna, a prilikom ponovnog odlučivanja o naknadi parničnog troška potrebno je voditi računa i o žalbenim navodima tužitelja u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 370. ZPP-a.

 

Sukladno odredbi čl.166. st.3. ZPP-a ostavljeno je o žalbenom trošku odlučiti u konačnoj odluci.

 

U Rijeci, 3. svibnja 2017. godine.