Broj: Revr 428/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz O., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika V. d.d. sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku Z. H., dipl. iur. zaposlenom kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-2211/2012-3 od 13. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6881/10-31 od 16. ožujka 2012., u sjednici održanoj 9. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove darova iznos od 1.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je naznačeno u točki I/izreke, s osnove jednokratnih naknada na plaće iznos od 5.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je naznačeno u točki II/izreke te naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće i dodataka na plaće bruto u iznosu od 78.296,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je naznačeno u točki IV/izreke.

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda i prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, podredno ukidanje nižestupansjkih odluka i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Reviziju podnosi i u dijelu protiv odluke o trošku.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na temelju stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora u revizijskom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu prekovremenih sati rada, za koje tvrdi da mu tuženik nije obračunao i platio.

 

U konkretnom slučaju tužitelj postavlja pitanje:

 

„Da li u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavak 1. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11) na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu?“

 

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja revident navodi da o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova imajući u vidu da su prvostupanjski i drugostupanjski sud u konkretnom slučaju zauzeli stav da teret dokazivanja u pogledu radnog vremena uvijek leži na tužitelju u parničnom postupku a da je suprotno tome Županijski sud u Zagrebu u predmetu broj Gžr-856/13 zauzeo stav da u tom slučaju teret dokazivanja leži na poslodavcu.

 

Polazeći od utvrđenja da je tuženik vodio evidenciju radnog vremena i prema toj evidenciji isplaćivao plaću, kao i da je tužitelj sam vodio evidenciju prvostupanjski sud je ocijenio da dostavljenu evidenciju tužitelja ne može uzeti kao vjerodostojnu jer da iz iste proizlazi da je tužitelj tijekom utuženog razdoblja uz redovno radno vrijeme radio i prekovremeno u vrijeme dok se nalazio na bolovanju i godišnjem odmoru, što je dovelo u sumnju stvarni rad prekovremeno prema evidenciji tužitelja i upisanim satima. Sud navodi da iz iskaza saslušanih svjedoka, kojima je sud poklonio vjeru, proizlazi da su radnici umjesto plaćenih prekovremenih, koristili slobodne dane, koje je koristio i tužitelj, a koji nisu navedeni u njegovoj evidenciji.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja smatrajući ispravnom ocjenu prvostupanjskog suda da ručno pisana evidencija radnih sati koju je dostavio tužitelj sama za sebe ne može biti dostatan i vjerodostojan dokaz u pravcu dokazivanja prekovremenih radnih sati osobito što je evidencija u dijelu i proturječna, a ostali u postupku izvedeni dokazi nisu nedvojbeno ukazivali na točnost te evidencije sastavljene po tužitelju.

 

Odredbom članka 131. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR) propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovog Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

 

Prema tome, odgovor na konkretno postavljeno pitanje daje sam zakon. Ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ZR-a na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. U konkretnom slučaju poslodavac je vodio evidenciju radnog vremena i prema toj evidenciji isplaćivao plaću. To što je tužitelj vodio svoju evidenciju radnog vremena, za koju je prvostupanjski sud ocijenio da nije vjerodostojna, nema utjecaja na primjenu pravila o teretu dokazivanja (u konkretnom slučaju).

 

Stoga pitanje kako je naznačeno u reviziji nije važno za odluku o konkretnom sporu (od odgovora na postavljeno pitanje ne ovisi odluka o sporu) te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa podnesena revizija ne ispunjava postupovnopravne pretpostavke (kumulativno) propisane člankom 382. stavak 2. i 3. ZPP-a o kojima ovisi dopustivost izvanredne revizije.

 

U skladu s navedenim, na temelju članka 392.b stavak 3. ZPP-a, valjalo je odbaciti reviziju tužitelja i riješiti kao u izreci.

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija, a na sjednici istog Odjela pod brojem Su-IV-168/16-2 od 30. svibnja 2016. zauzeto je pravno shvaćanje da revizija nije dopuštena ni protiv odluke o troškovima postupka u izvanparničnim postupcima.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392.b stavak 1. i članka 400. stavak 3. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. svibnja 2017.