Broj: Gž-3764/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Katice Lučić kao predsjednice vijeća, te Nediljka Bobana i Sanje Zoričić Tabaković, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Marcele Soljačić Prester u svojstvu više sudske savjetnice, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika T. d.o.o. i V.D., zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 34. i stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14), rješavajući o žalbi okrivljenika T. d.o.o. i V.D., podnijetoj putem branitelja D.S., odvjetnika u Odvjetničkom društvu A. i P., iz Z., protiv presude Prekršajnog suda u Zagrebu, broj: 18. Pp G-206/16 od dana 8. rujna 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 17. svibnja 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika T. d.o.o. i V.D. i potvrđuje se pobijana presuda.

 

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, prvookrivljenik T. d.o.o. i drugookrivljenica V.D., svaki pojedinačno, obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog postupka u iznosu od 400,00 kn (četristokuna), u roku od 3 (tri) mjeseca računajući od dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od 8.000,00 kn (osamtisućakuna), prvookrivljenik i u iznosu od 900,00 kn (devetstokuna) drugookrivljenik, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 34. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u izreci.

 

Istom presudom okrivljenici su dužni naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kn (tristokuna), svaki.

 

Protiv navedene presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbu iz svih razloga predviđenih člankom 194. Prekršajnog zakona u dijelu kojim su proglašeni krivima za počinjenje prekršaja te zbog odluke o kazni i troškovima postupka.

 

U žalbi žalitelji navode da je prvostupanjska presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 194. točka 3. Prekršajnog zakona u vezi s odredbama članka 197. Prekršajnog zakona, te da je posljedično došlo do povrede materijalnog prekršajnog prava (članka 93. stavka 2. i 4. Zakona o radu kažnjivog po članku 229. stavku 1. točki 34. i stavku 2. Zakona o radu) budući da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju krivnju odnosno isključuju prekršajni progon (članka 194. točka 2. Prekršajnog zakona u vezi s odredbama članka 196. točke 2. i 3. Prekršajnog zakona). Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje da se ogleda prvenstveno u činjenici da sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir da je okrivljena pravna osoba u svojim poslovnim knjigama obvezu isplate otpremnine knjižila u mjesecu ožujku 2015. godine s datumom 31. ožujka 2015. godine, što znači da je upravo u tom mjesecu  (ožujku) 2015. godine otpremninu bila spremna platiti. Kako je radni odnos N.R. prestao na dan 16. veljače 2016. godine to proizlazi da je navedeni radnik kod prvookrivljene  pravne osobe radio više od jedne polovine mjeseca veljače 2015. godine, pa je prema tome i plaću za vrijeme trajanja otkaznog roka do 16. veljače 2015. godine prvookrivljena pravna osoba bila obvezna platiti najkasnije do 15. ožujka 2016. godine kao 15-tog dana sljedećeg mjeseca sukladno odredbama članka 92. stavka 3. Zakona o radu kojim je propisano da ukoliko kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do 15-tog dana u idućem mjesecu. Zakon o radu ne propisuje obvezu poslodavca da otpremninu isplati prije plaće, a jednako tako da ne propisuje obvezu poslodavca da istovremeno (isti dan) kada plaća plaću (posljednju plaću iz radnog odnosa) isplati i otpremninu, već da je člankom 93. stavkom 1. Zakona o radu propisano da je poslodavac dužan najkasnije petnaest dana od dana  isplate plaće, naknade plaće i otpremnine radniku dostaviti obračun iz kojeg je vidljivo kako su ti iznosi utvrđeni, dakle ali ne i isplatiti otpremninu u istom roku. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi okrivljenici su u konkretnom slučaju i postupili jer su u svojim poslovnim knjigama obvezu isplate otpremnine knjižili upravo s 31. ožujkom 2015. godine što je točno unutar roka od 15 dana od dana  (15. ožujka 2015) kada je dospjela obveza isplate plaće za posljednjih pola mjeseca rada u veljači 2015. godine (radni odnos između prvookrivljene pravne osobe i radnika N.R. trajao je do 16. veljače 2015. godine). Kako je prvookrivljena pravna osoba i drugookrivljena fizička osoba kao odgovorna osoba u pravnoj osobi obračun otpremnine dostavila radniku N.R. još 19. veljače 2015. godine, dakle punih 40 dana prije nego je zakonom to bila u obvezi učiniti (najkasnije do 31. ožujka 2015. godine) s time da Zakon o radu ne određuje dospijeće otpremnine već da je postalo uobičajeno u praksi da poslodavci otpremninu radnicima isplaćuju zajedno s plaćom za posljednji mjesec rada kod tog poslodavca) ili još kasnije, nakon što je isplata zadnje plaće već bila izvršena. Obzirom na navedeno da nije postojalo nikakvo protupravno postupanje na strani okrivljenika, niti bilo kakve namjere da se ošteti navedeni radnik, pa nije postojala niti namjera za počinjenjem bilo kakvog prekršaja. Isto tako, upravo  da se navedeni radnik oglušio na postignuti dogovor i da se nije javljao poslodavcu, niti da je došao u poslovne prostorije poslodavca da bi mu se isplatila otpremnima, a nije se odazivao niti na pozive suda. Napominju da okrivljenici nisu stručni u obavljanju financijsko knjigovodstvenih poslova i upravo su iz tog razloga obavljanje tih poslova povjerili vanjskom knjigovodstvenom servisu u skladu s Ugovorom o obavljanju računovodstvenih poslova od 1. siječnja 2012. godine s društvom A. d.o.o. te da s punim pravom nisu imali razloga sumnjati i provjeravati da li je A. d.o.o. dostavila radniku obračun isplaćene otpremnine sukladno zakonskim odredbama. Sud da je trebao uzeti u obzir i činjenicu da je otpremnina isplaćena radniku još prije samog dovršetka inspekcijskog nadzora koji je prethodio pokretanju prekršajnog postupka. S obzirom na sve navedeno mišljenja su da je sud mogao primijeniti opomenu ili uvjetnu osudu kao mjere upozorenja, a podredno još blaže novčano kazniti okrivljenike.

 

Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati.

 

Žalba nije osnovana.

 

Rješavajući u okviru žalbenih navoda, te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15), ovaj sud je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Naime, na temelju same obrane okrivljenika koji su priznali krivnju, kao i provedenog dokaznog postupka, nesporno je da je radniku N.R. koji je u prvookrivljenoj pravnoj osobi radio na poslovima komercijaliste prestao radni odnos dana 16. veljače 2015. godine, te da istom nisu uručili obračun dospjele, a neisplaćene otpremnine, koja je dospjela 16. veljače 2015. godine kada nije bila isplaćena, a koji bi obračun imao propisani sadržaj sukladno Pravilniku o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine („Narodne novine“, broj: 120/12), već da su istom obračun dostavili preporučenom pošiljkom dana 23. srpnja 2015. godine, koji nije sadržavao podatak o datumu dospjelosti za isplatu otpremnine.

 

Odredbom članka 93. stavka 2. Zakona o radu izričito je propisasno da poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu ili ih ne isplati u cijelosti, dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, naknada plaće ili otpremnine, radniku dostaviti obračun iznosa koje je bio dužan isplatiti, dok je stavkom 4. cit. članka propisano da ministar pravilnikom propisuje sadržaj obračuna iz stavaka 1. i 2. ovoga članka.

 

Naime, kako potraživanje radnika za isplatu otpremnine dospijeva danom kada je nastupio pravni učinak prestanka radnog odnosa (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr 132/07 od 18. travnja 2007), a to je u konkretnom slučaju dan 16. veljače 2015. godine, što je u postupku nesporno, to je na strani okrivljenika dana 28. veljače 2016. godine sukladno cit. zakonskoj odredbi nastala obveza da radniku N.R. uruče obračun dugovane, a neisplaćene otpremnine, a kako je isti imenovanom radniku uručen tek dana 23. srpnja 2015. godine dakle, nakon propisanog roka, to su se u ponašanju okrivljenika u potpunosti ostvarila obilježja bića djela iz članka 229. stavka 1. točke 34. i stavka 2. Zakona o radu, s time da je N.R. dana 23. srpnja podnio zahtjev Fini za isplatom otpremnine kako to proizlazi iz stanja spisa.

 

Dana 28. ožujka 2015. godine stupio je na snagu novi Pravilnik o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine („Narodne novine“, broj: 32/15), kojim je također propisano da ako poslodavac na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće odnosno otpremninu obračun iznosa koji je bio dužan isplatiti također mora sadržavati podatak o danu dospjelosti plaće, naknade plaće odnosno otpremnine.

 

Okolnost da je pravna osoba u ožujku mjesecu 2015. godine knjižila obvezu isplate otpremnine sa datumom 31. ožujka 2015. godine što znači da je upravo u tome periodu bila spremna otpremninu platiti nije od nikakvog utjecaja na zakonitost pobijane odluke, jer bit nije u tome kada su okrivljenici bili spremni platiti otpremninu, već kada su je doista i platili, a ista je plaćena znatno nakon propisanog roka, što je u postupku nesporno.

 

Isto tako, okolnost da su okrivljenici radniku uručili obračun otpremnine još dana 12. veljače 2015. godine ne može ih ekskulpirati za počinjeni prekršaj jer je nesporno da ista nije imala propisani sadržaj.

 

Naime, u svezi navoda žalbe da nije postojala namjera da se ošteti navedeni radnik, valja navesti da je za postojanje prekršajne odgovornosti okrivljenika dovoljan i nehaj kao oblik krivnje (članak 25. stavak 1. Prekršajnog zakona).

 

Isto tako, okolnost da su obavljanje predmetnih poslova povjerili knjigovodstvenom servisu ne može okrivljenike osloboditi od odgovornosti, s obzirom da isti kao poslodavci odgovaraju za zakonitost rada, a što je izričito propisano gore citiranom odredbom članka 93. stavka 2. Zakona o radu.

 

Za odluku o krivnji prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, te            kako žalbenim razlozima nije objektivno i argumentirano osporena pravilnost odlučnih činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja, neosnovanom se ukazuje žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, ispitujući odluku o kazni, ovaj sud je utvrdio da je njezino izricanje prvostupanjski sud odgovarajuće obrazložio, koji je sve odlučne okolnosti za odmjeru kazne, u dovoljnoj mjeri cijenio u korist okrivljenika.

 

S obzirom na zakonski okvir novčane kazne za predmetni prekršaj od 61.000,00 do 100.000,00 kuna za pravnu osobu i od 7.000,00 do 10.000,00 kuna za odgovornu osobu pravne osobe za navedeno djelo, izrečene kazne se ne ukazuju prestrogima. Međutim Zakonom o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 39/13), koji je stupio na snagu dana 1. lipnja 2013. godine, promijenjen je članak 37. na način da je sada člankom 37. stavkom 3. točkom 2. Prekršajnog zakona propisano da, ako je za prekršaj propisan minimum iznad 10.000,00 kuna ili u točno određenom iznosu novčane kazne iznad 40.000,00 kuna, kazna se može ublažiti do četverostrukog iznosa općeg zakonskog minimuma kazne propisanog ovim Zakonom, za odgovarajuću vrstu okrivljenika, a člankom 33. stavkom 1. cit. Zakona propisano je da za počinitelja prekršaja pravnu osobu ne može biti izrečena novčana kazna u iznosu manjem od 2.000,00 kuna, što znači da je sukladno navedenim ograničenjima pravnoj osobi novčana kazna izrečena u minimalnom iznosu, pa stoga nije bilo osnove za daljnje ublažavanje kazne pravnoj osobi, dok je drugookrivljeniku imajući u vidu propisani minimum za odgovornu osobu, novčana kazna primjenom članka 37. Prekršajnog zakona znatno ublažena ispod propisanog minimuma.

 

U svezi žalbenog prijedloga žalitelja da im se primjeni opomena ili uvjetna osuda, valja navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu niti jedne od navedenih mjera upozorenja. Naime, sukladno članku 43. stavku 1. Prekršajnog zakona, opomena se može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna, dok je u smislu članka 44. cit. Zakona uvjetna osuda prekršajnopravna sankcija koja se kao mjera upozorenja sastoji od izrečene kazne zatvora i roka u kojem se ta kazna ne izvršava pod uvjetima određenim cit. Zakonom.

 

 

Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka također je na zakonu osnovana i odgovarajuće obrazložena, a njihova visina od 300,00 kuna svakom okrivljeniku, ukazuje se primjerenom, s obzirom na Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), propisani raspon troškova u paušalnom iznosu od 100,00 do 5.000,00 kuna.

 

S obzirom na prijelazne i završne odredbe članka 58. stavka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona, valjalo je u konkretnom slučaju primijeniti odredbu članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, te temeljem članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona, obvezati svakog okrivljenika pojedinačno na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

              Zbog izloženih razloga trebalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, dana 17. svibnja 2017. godine