Broj: Gž R-281/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća,  Dubravke Butković Brljačić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Randić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. V., B., OIB: …, zastupane po S. L., dipl. iur., predstavnici sindikata, protiv tuženika HP-Hrvatska pošta d.d., Z., OIB: …, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2821/14-16 od 30. listopada 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. svibnja 2017. godine, 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2821/14-16 od 30. listopada 2015. godine  p o t v r đ u j e.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice broj HP-02/2-000011/14 od 14. ožujka 2014. godine, koju je donio tuženik, nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice nije prestao (točka I. izreke), te je tuženik obvezan vratiti tužiteljicu na rad na poslove radnog mjesta "operater I" ili drugo odgovarajuće radno mjesto, prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP)

predlažući da se presuda preinači, na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije, uz obvezu iste na naknadu parničnog troška.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi sud u cijelosti izostavio ocjenu izvedenih dokaza i time pogrešno primijenio odredbu čl.8. ZPP-a, što je bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl.354. st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane sud postupio na temelju brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

 

              Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl.354. st.2. t.11.    ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

              Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl.365. st.2. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. godine i vraćanje tužiteljice na rad.

 

              U provedenom je postupku utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. studenoga 2009. godine na radnom mjestu "operater I", Divizija mreža, Sektor upravljanja mrežom poštanskih ureda grupe područja 3, županije;

 

- da je tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj:HP-02/2-000011/14 od 14. ožujka 2014. godine na temelju programa zbrinjavanja viška radnika zbog gospodarskih okolnosti koje da su se pogoršale, pa tuženik posluje s gubitkom, te je time ugrožena njegova likvidnost, da osim opće gospodarske krize, tržište poštanskih usluga se kontinuirano smanjuje već nekoliko godina, a pozicija poslodavca je dodatno otežana od 1. siječnja 2013. godine od kada je stupila na snagu potpuna liberalizacija tržišta poštanskih usluga;

 

-da je u 2012. godini ostvaren gubitak od 24,7 milijuna kuna neto, a za razdoblje od siječnja do studenoga 2013. godine, rezultat je gubitak od 74,5 milijuna kuna, te je pad prihoda od poštanskih usluga u 2012. godini u odnosu na 2011. godinu iznosio više od 77 milijuna kuna, a u prvoj polovici 2013. godine zabilježen je pad od 31,7 milijuna kuna u odnosu na isto razdoblje 2012. godine, koji pad prihoda iz osnovne djelatnosti, nije moguće nadoknaditi u slijedećem razdoblju;

 

-prihodi od financijskih usluga da također pokazuju trend pada od oko 2% godišnje, a troškovi poslovanja svake godine su u blagom porastu s osnove općeg rasta troškova uslijed inflacije, koja je u 2012. godini, iznosila oko 5%, porasta troška naknada u međunarodnom prometu, usklađivanja sa zakonskim regulativama, te rasta cijena energenata;

 

-tehnološko unapređenje poslovanja uvođenjem novih aplikativnih rješenja, e-arhiviranja, e-okružnica, e-zahtjevnica i e-naljepnica, da je dovelo do smanjenja opsega poslova radnog mjesta operater I, te postojeći izvršitelji nemaju dovoljno posla za puno radno vrijeme; nadalje, da sve navedene tehnološke promjene i smanjenje opsega poslova operater I, dovode u Diviziji mreža do potrebe za promjenama u organizaciji rada poštanskih ureda, tako da u poštanskom uredu sa 8-15 radnika, postoji potreba za jednim izvršiteljem, a u poštanskom uredu sa 16 i više radnika, za dva izvršitelja, na radnom mjestu operater I;

-da je iz navedenih razloga tuženik utvrdio prestanak potrebe za radom tužiteljice prema programu zbrinjavanja viška radnika kojeg je usvojila uprava tuženika dana 31. prosinca 2013. godine;

 

-da je tuženik navedeni program zbrinjavanja viška radnika dostavio zavodu;

 

-da je navedeni program zbrinjavanja viška radnika dostavljen radničkom vijeću tuženika koje se programu protivilo.

 

Utvrđeno je da je u programu zbrinjavanja viška radnika, na strani 16 programa (list 232 spisa), naznačeno da na radnom mjestu operater I, u Sektoru upravljanja mrežom poštanskih ureda grupe područja 3, županije, postoji višak od 23 izvršitelja, od ukupno 30 izvršitelja, da na području županije, u Diviziji mreža postoji potreba za ukupno pet operatera, i to u poštanskim uredima PU S. s 14 radnika ostaje potreba za jednim operaterom I, PU S. s 9 radnika ostaje potreba za jednim operaterom I, PU S. s 8 radnika ostaje potreba za jednim operaterom I, PU S. s 9 radnika ostaje potreba za jednim operaterom I i PU S. s 8 radnika ostaje potreba za jednim operaterom I, dok svi ostali poštanski uredi u predmetnoj županiji imaju manje od 8 radnika, te stoga nemaju niti potrebe za radnim mjestom operatera I. Nadalje, u privitku programa zbrinjavanja viška radnika, da se nalazi i lista radnika za čijim će radom prestati potreba, između kojih se nalazi ime i prezime tužiteljice (list 262 spisa), na radnom mjestu operater I, u Diviziji mreža, Sektor upravljanja mrežom poštanskih ureda grupe područja 3, županije. Utvrđeno je neprijepornim da tuženik od tehnološkog viška radnika koji su bili zaposleni na radnom mjestu operatera I, u županiji, nije otkazao ugovor o radu četvorici radnika, da bodovanje operatera I nije provedeno u odnosu na radnike iz drugih organizacijskih jedinica, već je kao usporedive radnike, tuženik promatrao one koji su imali sklopljene ugovore o radu za obavljanje poslova u istoj organizacijskoj jedinici s istim mjestom rada, te da tužiteljica ima viši broj bodova u odnosu na ostale radnike iz iste organizacijske jedinice, a kojima tuženik nije otkazao ugovore o radu.

 

Prihvaćajući istinitima iskaze saslušanih svjedoka i tužiteljice, sud utvrđuje i da tuženik nije radničkom vijeću dostavio podatke o dodatnim socijalnim kriterijima koji su naknadno primijenjeni na određene radnike, a na ostale nisu, čime je tuženik postupio protivno odredbi čl.149. Zakona o radu ("NN" 149/09, 61/11 i 73/13; dalje ZR).

 

Naime, sud utvrđuje da među strankama nije sporno da je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu temeljem odredbe čl.107. st.1. ZR-a – poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, te da je sukladno doredbi čl.131. ZR-a teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu, ako je poslodavac otkazao ugovor o radu.

 

S tim u svezi, utvrđuje da iz iskaza svjedokinje A. K. proizlazi, a što i sam tuženik čini nespornim, da su radnice L. D. i M. S. S. imale manji broj bodova u odnosu na tužiteljicu, pa kako je tuženik iz programa zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013. godine izuzeo četiri radnice, i to M. B., L. D., M. J. i M. S. S., utvrđuje da je time primijenio i dodatne socijalne kriterije, koji nisu definirani programom, pri čemu je preostale radnike, a time i tužiteljicu stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnice, povrh toga, tužiteljica da je imala veći broj bodova u odnosu na radnicu L. D. i M. S. S., nadalje, da je tužiteljica u vrijeme donošenja osporavane odluke o otkazu ugovora o radu, imala i obvezu uzdržavanja, budući je roditelj dva maloljetna djeteta te otplaćuje dugoročni hipotekarni kredit za jedinu nekretninu u kojoj živi s obitelji. Utvrđuje i da je tuženik prilikom donošenja pobijane odluke osim zakonskih kriterija uzeo u obzir i dodatne kriterije u vidu učinkovitosti, stručnosti, kvalitete obavljenog rada i statusa branitelja Domovinskog rata, a koji dodatni kriteriji, učinkovitost i stručnost te kvaliteta obavljenog rada, bili su odlučna ocjena neposrednih rukovoditelja radnika, u odnosu na koje sud drži da se radi o subjektivnoj procjeni rada radnika od strane nadređenih osoba, što dovodi do sumnje u objektivnost takvog ocjenjivanja. Da je tome tako, upućuje na iskaz svjedoka D. K., koji je naveo da su bili upitni kriteriji kojima je tuženik došao do odabira radnika koji su uvršteni u program i da kriteriji Glavnom radničkom vijeću nisu bili konkretno prezentirani; radničkom vijeću da nije bilo jasno kako su do tada kvalitetniji radnici dobili nepovoljne ocjene, a zakonski kriteriji su bili na margini, te je prevladavala ocjena radnika temeljem koje su bili uvršteni u program, na koju okolnost da je suglasno iskazao i svjedok Ž. M., tada predsjednik Glavnog radničkog vijeća.

 

Stoga sud utvrđuje da tuženik nije dokazao da je u odnosu na radnike bilo primijenjeno objektivno ocjenjivanje, te i u konkretnom slučaju ostaje nejasnim kako je tužiteljici, koja je imala veći broj bodova u odnosu na ostale radnike iz iste organizacijske jedinice, otkazan ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga, a drugim radnicima s manje bodova, ugovor o radu nije otkazan iz istih razloga, niti se tuženik s tim u svezi na pravilan način savjetovao sa radničkim vijećem kojemu nije objašnjen način ocjenjivanja rada radnika, čime je tuženik postupio protivno odredbi čl. 149. ZR-a.

 

Iz navedenih razloga utvrđuje da je osporavana odluka donesena protivno odredbama ZR-a, nedopuštena.

 

Tuženik žalbenim navodima ustraje da je prilikom izrade programa zbrinjavanja viška radnika ispunio obvezu savjetovanja s radničkim vijećem u smislu odredbe čl.149. st.1. i 4. ZR-a, te kako je radničkom vijeću u pisanom obliku dostavio odgovarajuće podatke o razlozima za namjeravane otkaze, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, dobi, spolu, zvanju i radnom mjestu radnika koji bi mogli biti višak, odnosno koji bi bili obuhvaćeni otkazivanjem, roku u kojem namjerava otkazati ugovore o radu, dodatnim kriterijima, te o iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja. Ističe da je međusobno usporedive radnike promatrao prema organizacijskim razinama u kojima radnici obavljaju poslove svog radnog mjesta i to sukladno Pravilniku o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta HP – Hrvatske pošte d.d. te zaključenim ugovorima o radu na neodređeno vrijeme, da je uzeo u obzir mjesto rada na način da je kao međusobno usporedive radnike uzeo one radnike koji imaju zaključen ugovor o radu za istu županiju. Drži da nije bilo potrebe provoditi uspoređivanje na nivou cijele Republike Hrvatske, jer je tužiteljica imala ugovorom o radu ugovoreno radno mjesto u Diviziji mreže na području županije. Dakle, da je izvršena komparacija svih zaposlenika na radnom mjestu operater I u županiji te je izvršeno bodovanje svih zaposlenika i po zakonskim i dodatnim kriterijima na način kako je to utvrđeno u programu zbrinjavanja viška radnika. Navodi da je Pravilnikom o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta za radnike Hrvatske pošte, a koji Pravilnik je prošao savjetovanje s radničkim vijećem, uređena organizacija rada, te je čl.18. propisano da će se u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu tog Pravilnika, svakom radniku dostaviti pisana obavijest o organizacijskoj jedinici kojoj pripada i u kojoj obavlja ugovorene poslove. Kako je taj Pravilnik koncipiran na način da u njemu nije navedeno koliko izvršitelja radi na kojem radnom mjestu i u kojoj organizacijskoj jedinici, već su samo nabrojena radna mjesta koja postoje kod tuženika uz pripadajući opis poslova, s time da pojedino radno mjesto može postojati u određenoj županiji, ali i ne mora, pa budući zakonom nije propisan nikakav obvezni sadržaj tog Pravilnika, ističe da tuženik nije bio dužan sistematizirati radna mjesta po organizacijskim jedinicama niti po županijama, kao niti odrediti broj izvršitelja, već je sistematizaciju bio ovlašten napraviti prema svojoj poslovnoj procjeni na način koji je smatrao najprikladnijim.

 

Stoga tuženik smatra da pri internoj organizaciji kakvu je autonomno i legitimno uspostavio, nije bio ni dužan, niti je mogao izmijeniti Pravilnik kako bi utvrdio višak na radnom mjestu na kojem je tužiteljica radila, već je jedino mogao donijeti običnu poslovnu odluku o tome da u Diviziji mreže na području županije iz poslovno uvjetovanih razloga prestaje potreba za radnim mjestom tužiteljice, a što je tuženik nedvojbeno donio. Budući da ZR u pogledu organizacije rada i usporedivih radnika nije propisao nikakva ograničenja, drži nejasnim koja je zakonska odredba povrijeđena, tim više što je programom zbrinjavanja viška radnika utvrđeno na koji način će tuženik uspoređivati radnike. Pri tome se poziva na sudsku praksu kojom da je utvrđeno kako je autonomno pravo poslodavca utvrđivati višak zaposlenika u svakoj organizacijskoj jedinici po kriterijima utvrđenim programom.

 

Vezano za odustajanje od otkazivanje ugovora o radu radnicama M. B., L. D., M. J. i M. S. S., tuženik ističe da se nije radilo o uvođenju dodatnih kriterija pored onih utvrđenih u programu zbrinjavanja viška radnika, niti je isti naknadno promijenjen, već se radilo o posebnim opravdanim razlozima zbog kojih je tuženik imao autonomno pravo odustati od otkaza, a radnik Z. M. da nije ni bio uvršten u tablicu viška radnika; isto tako, Glavno radničko vijeće, da je bilo upoznato s teškom životnom situacijom i socijalnim prilikama određenih radnika koji su naknadno bili izuzeti iz programa zbrinjavanja viška radnika jer je upravo ono u svom očitovanju tražilo da se ti radnici poštede otkaza. Zbog toga drži nejasnim utvrđenje suda da je u konkretnom slučaju postupljeno protivno odredbi čl.149. ZR-a.

 

Suprotno opisanim žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio.

 

U postupku otkazivanja na temelju programa zbrinjavanja viška radnika tuženik je bio dužan postupati u skladu s odredbom čl.120. st.1. ZR kojom je propisano da poslodavac koji u razdoblju od devedeset dana namjerava utvrditi prestanak potrebe za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih će poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom savjetovati se s Radničkim vijećem radi postizanja sporazuma s ciljem otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika, te prema st. 3. toga članka kojim je propisano da je poslodavac dužan, u cilju provođenja obveze savjetovanja iz st. 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih će prestati potreba za radom radnika, broj ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i radnim mjestima radnika za čijim će radom prestati potreba, kriterijima izbora radnika za čijim radom će prestati potreba, rok u kojem će prestati potreba za radom radnika te iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima.

 

U vrijeme donošenja programa o zbrinjavanju viška radnika bio je na snazi Pravilnik o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta HP-Hrvatske pošte d.d. od 2. listopada 2013. godine (pročišćeni tekst; dalje Pravilnik).

 

              Prema tom Pravilniku, čl. 4. propisano je da organizaciju društva čine kao organizacijski dijelovi Uprava Društva, Uredi podrške Upravi i Divizije.

 

              Pri Upravi Društva organiziraju se divizije koje se temelje na načelu funkcionalnosti i to Divizija ekspres, Divizija mreža, Divizija podrška i Divizija pošta – a kako je to propisano čl. 9.  9. 1. Pravilnika.

 

              Unutar divizija organiziraju se organizacijske jedinice – pa su tako u Diviziji mreža organizirani Sektor financijskih usluga s odjelima, Sektor maloprodaje s odjelima, Sektor poslovne podrške poštanskim uredima s odjelima, Sektori upravljanja mrežom poštanskih ureda grupe područja 1-6 i Odjel kontrolinga – kako je to propisano čl. 10. citiranog Pravilnika.

 

              Radi potpore divizijskom ustroju, a radi povećanja upravljivosti i efikasnosti, u društvu se organizira 6 grupa područja – organizacijskih jedinica ustrojenih na teritorijalnom principu, koje se sastoje od dvije ili više županija, u kojima se obavljaju poslovi iz djelokruga divizija – kako je to propisano čl. 12. 12. 1. Pravilnika, a prema Prilogu B koji je sastavni dio Pravilnika Grupe područja, pa je u grupi područja GP – 3 županija i županija.

 

              Radna mjesta u Društvu sistematiziraju se tako da se svako sistematizirano radno mjesto može iskoristiti za raspored radnika u određenu organizacijsku jedinicu u kojoj će obavljati poslove iz poslovnog područja te jedinice, sistematizacijom se utvrđuje opis poslova, preporučeni stupanj stručne naobrazbe, radno iskustvo, pod kojim se smatra rad na istim, prema potrebi i sličnim poslovima, a sistematizacija radnih mjesta prikazana je u Prilogu C koji je sastavni dio ovog Pravilnika – a kako je to propisano čl. 16.  Pravilnika.

 

              U prilogu C pod rednim brojem 26 nalazi se naziv radnog mjesta operater I, za koje radno mjesto je predviđena stručna sprema VSS/VŠS/SSS, te se taksativno navode poslovi tog radnog mjesta, ali nigdje u Pravilniku nije naveden broj izvršitelja.

 

Isto tako, iz programa zbrinjavanja viška radnika u HP-Hrvatskoj pošti d.d., a niti iz odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice nije razvidno na koji način je tuženik vršio reorganizaciju rada za radna mjesta operater I u poštanskom prometu na području županije, Sektor upravljanja mrežom poštanskih ureda grupe područja 3, u odnosu na ostale Sektore Divizije mreža u toj organizacijskoj jedinici, te kako su na taj način, u odnosu na tužiteljicu primijenjeni zakonski kriteriji za otkaz ugovora o radu.

 

              Nadalje, iz sporne odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu proizlazi da je tuženik prilikom utvrđivanja viška radnika uzeo u obzir kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a, te kao dodatne kriterije učinkovitost, stručnost i kvalitetu obavljenog rada, te je li radnik branitelj Domovinskog rata – na način kako je to utvrđeno u programu.

 

              Pri tome, ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da se tuženik nije na pravilan način savjetovao s radničkim vijećem o programu zbrinjavanja viška radnika koje se usprotivilo programu, osobito u dijelu koji se odnosi na ocjenjivanje radnika. Naime, tuženik nije radničkom vijeću, koje je to zatražilo pojasnio ocjene za svakog radnika koji je uvršten u program kao i za onog koji nije uvršten, a koji se odnose na dodatne kriterije: učinkovitost, stručnosti i kvalitetu obavljenog rada.

 

              Naime, utvrđeno je da su četiri operatera u sustavu imali manje bodova od tužiteljice, da glavnom radničkom vijeću nisu prezentirani jasni kriteriji temeljem kojih je izvršen probir radnika, da iako je kod tuženika bilo vršeno godišnje ocjenjivanje radnika, isto nije uzeto kao kriterij za bodovanje, pa stoga da ostaje nejasno zašto se radnike uopće i ocjenjivalo, sve s obzirom da su se zadržavali radnici koji su bili godinama za redom ocjenjivani ocjenom dobar, a kao tehnološki višak proglašeni radnici koji su godinama, za redom imali najveću ocjenu, odnosno odličan, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka D. K. i Ž. M., pa je utoliko prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da u situaciji kada je tuženik iz programa zbrinjavanja viška radnika izuzeo četiri radnice i time primijenio dodatne (socijalne) kriterije koji nisu definirani programom, pri čemu je preostale radnike, a time i tužiteljicu, stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike, a jer je tužiteljica neprijeporno imala veći broj bodova u odnosu na radnice L. D. i M. S. S., proizlazi da tuženik nije primijenio objektivno ocjenjivanje te radničkom vijeću nije dostavljen podatak važan za donošenje odluke, odnosno da mu nije objašnjen način ocjenjivanja rada radnika temeljem koje su radnici uvršteni u program. Stoga je pravilno utvrđenje suda da je na opisani način tuženik postupio protivno odredbi čl. 149. ZR-a.

 

              Tuženik nije tužiteljici ponudio ni izmijenjeni ugovor o radu za neko drugo radno mjesto, a imajući u vidu njenu stručnu spremu i zvanje te opis poslova koje bi mogla obavljati osim poslova radnog mjesta operater I, Divizija mreža, županije.

 

Povrh toga, iz provedenih dokaza ne proizlazi niti da je tuženik pokušao obrazovati ili osposobiti tužiteljicu za rad na nekim drugim poslovima cijeneći da je prema odredbi čl.107. ZR-a poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima. Puko navođenje formulacije da se radnika nije moglo obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima ne može pak značiti izvršavanje obveze pokušaja obrazovanja odnosno osposobljavanja za rad na drugim poslovima propisana ZR-om, važećim u vrijeme donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice.

 

Slijedom izloženoga pravilno je sud prvog stupnja, a suprotno žalbenim navodima tuženika utvrdio da se nisu ostvarili opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu tužiteljici iz odredbi čl. 107. st. 1. t. 1. ZR-a.

 

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl.368. st.1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 25. svibnja 2017. godine.