Broj: Gž R-807/2016

  

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića  predsjednika vijeća, Helene Randić sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. h, d.o.o. Z., Podružnica Z. e. t., OIB …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2595/12 od 11. studenog 2016., u sjednici vijeća 31. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2595/12 od 11. studenog 2016.  u točki I. i II. te u odluci o parničnom trošku u točki III. izreke za dosuđeni iznos od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

             

2.  Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č a v a se citirana presuda u odluci o parničnom trošku u točki III. izreke za preostali dosuđeni trošak postupka od 26.250,00 kn (preko 2.500,00 kn do 28.750,00 kn), sa zateznom kamatom na način da se ovaj dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženikova Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2012. i drugostupanjska Odluka tuženika od 10. srpnja 2012. nedopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove radnog mjesta referent prodaje u Uredu karata (točka II. izreke). Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 28.750,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

 

Tuženik podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude iz žalbenih razloga čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 - 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje  ZPP), predlažući da se presuda preinači odbićem tužbenog zahtjeva, uz naknadu troška postupka.

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana, a potražuje i trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 354.st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika od 31. svibnja 2012. kojom je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, Odluka tuženika od 10. srpnja 2012. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava i vraćanje tužitelja na rad.

 

Sporna je u žalbenom stadiju postupka pravilna primjena odredbe čl. 149. st. 1. Zakona o radu (NN 149/09 - 73/13, dalje: ZR), kojom je propisana obveza savjetovanja poslodavca s radničkim vijećem prije donošenja odluke važne za položaj radnika o namjeravanoj odluci te dostava podataka važnih za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika, odnosno čl. 152. st. 3. ZR-a prema kojoj sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom kad kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće. Sporna je i primjena odredbe čl. 111. ZR-a prema kojoj prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, odnosno odredbi čl. 130. Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a iz travnja 2002. godine (dalje KU) te čl. 130. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Z. iz veljače 2002. godine (dalje TKU), kao prava povoljnijeg za tužitelja.

 

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlaze sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj radnik tuženika od 1999. godine, od 1. ožujka 2006. zaposlen na poslovima referenta prodaje karata u Uredu karata;

 

- da je tuženik u postupku provedene kontrole izdanih kartica u ožujku 2012. godine utvrdio nepravilnosti u radu tužitelja te je utvrdio da je tužitelj prekršio opće radne obveze iz čl. 122. st. 1. toč. 1., 3. i 11. TKU, slijedom čega je pokrenut postupak otkazivanja ugovora o radu tužitelju,

 

- da je tuženik dana 31. svibnja 2012. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, s otkaznim rokom od 2 mjeseca, s time da je tužitelja obvezao jednokratno naknaditi nastalu štetu poslodavcu od 175.276,16 kn,

 

- da je u obrazloženju te Odluke kao razlog otkaza navedeno da je kontrolom utvrđena zlouporaba povjerenja i prekoračenje ovlaštenja u postupanju tužitelja tijekom razdoblja od 23. studenog 2009. do 6. travnja 2012., jer je tužitelj  omogućio 67-morici korisnika ZET-ovih usluga prijevoza kupnju umirovljeničkih, odnosno studentskih karata, na koje te osobe nisu imale pravo, na koji način je tuženiku prouzročio štetu od 175.276,16 kn, što je poslodavac okarakterizirao kao povredu radne obveze te je, nakon što je tužitelju omogućio iznošenje obrane, pokrenuo postupak otkazivanja,

 

- da se tuženik u postupku otkazivanja savjetovao sa Sindikatom Z. h. – ZET Z., koji je sindikat apelirao na podrobniju ocjenu nepravilnosti u radu tužitelja, dok da je tužitelj propustio se savjetovati sa sindikalnim povjerenikom D. Š. iz Ureda i kontrole karata,

 

- da u odnosu na predmetni slučaj tuženik nikada nije upozorio tužitelja na bilo kakve povrede radne obveze uz upozorenje na mogućnost otkazivanja ugovora o radu za slučaj ponavljanja povrede,

 

- da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava te u daljnjem propisanom roku tužbu sudu radi sudske zaštite prava.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i odluku o otkazu utvrdio nedopuštenom, uz obrazloženje da je tužitelj doista počinio povrede radne obveze koje mu se stavljaju na teret, zloporabu povjerenja i prekoračenje ovlaštenja te nesavjesno i nestručno obavljanje poslova, jer je povrijedio odredbe iz čl. 122. st. 1. toč. 1., 3. i 11. TKU, ali da tuženik nije poštivao proceduru otkazivanja jer prije redovitog otkazivanja ugovora nije valjano opomenuo tužitelja i upozorio ga na posljedice daljnjeg kršenja obveza što je bio dužan prije redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika sukladno odredbi čl. 131. st. 1. KU i čl. 130. st. 1. TKU, a ujedno i da iako je tuženik obavijestio o namjeravanoj odluci o otkazu Sindikat, da se nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, u smislu odredbe čl. 149. st. 2. ZR-a.

 

Tuženik žalbom osporava pravilnost u primjeni materijalnog prava navodeći da je tužitelj počinio tešku povredu radne obveze, dapače da je počinio osobito tešku povredu radne obveze, za koju se mogao izreći i izvanredni otkaz pa da nije imao obavezu prethodnog upozorenja radnika. Stoga smatra da izostanak upozorenja prije otkazivanja ugovora o radu nema karakter takve povrede procedure otkazivanja koja bi odluku o otkazu činila nedopuštenom. Osporava i zaključak suda o propustu savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom, a neprovođenjem predloženih dokaza po tuženiku, da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

Prema stajalištu ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, a što će biti nastavno obrazloženo.

 

Ovome sudu nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnim okolnostima nije provedeno savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, koja obveza savjetovanja proizlazi iz odredbe čl. 149. st. 1. , u svezi čl. 152. st. 3. ZR-a.

 

Međutim, u konkretnom slučaju tuženik je otkazao ugovor o radu odlukom o redovitom otkazu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, a tijekom postupka nije ni tvrdio da mu je bila namjera izvanredno otkazati tužiteljev ugovor o radu. Zato zakonitost odluke o otkazu treba promatrati isključivo vodeći računa o samoj volji tuženika kao poslodavca da donese odluku o redovitom otkazu, neovisno o tome jesu li možda bili ispunjeni uvjeti za izvanredni otkaz ugovora,  koju mogućnost otkaza tuženik tek ističe u žalbi.

 

Pravila procedure otkazivanja ugovora o radu redovitim otkazom zbog skrivljenog ponašanja propisana su odredbom čl. 111. ZR , ali također i odredbom čl. 131. KU i čl. 130. st. 1. TKU.  Prema odredbi čl. 7. st. 3. ZR-a ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

 

Stajalište je i ovoga suda da je u konkretnom slučaju za radnika  povoljnije pravo  uređeno kolektivnim ugovorom i temeljnim kolektivnim ugovorom.

 

Prema odredbi čl. 107. st. 1. al. 3. ZR-a poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu redovitim otkazom ako radnik krši obveze iz radnog odnosa, dakle zbog skrivljenog ponašanja radnika. Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (čl. 111. st. 1. i 2. ZR).

 

Redoviti otkaz ugovora o radu uređen je i Kolektivnim ugovorom sklopljenim između Uprave tuženika i Sindikata koji djeluju kod istog, a prema odredbi čl. 131. st. 1. KU prije  redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem, poslodavac je dužan radnika upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, koja je odredba istovjetna s odredbom čl. 130. st. 1. TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z..

 

Kako iz citiranih odredbi KU i TKU nedvojbeno proizlazi da redovitom otkazu  zbog skrivljenog ponašanja radnika mora prethoditi upozorenje, dakle nije predviđena mogućnost redovitog otkazivanja bez prethodnog upozorenja, to su citirane odredbe čl. 131. st. 1. KU i čl. 130. st. 1. TKU povoljnije za tužitelja i te se odredbe  primjenjuju kao povoljnije pravo. Iz tih je razloga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Slijedom svega navedenoga, odluka o otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2012. je nedopuštena, a tuženik je dužan primjenom odredbe čl. 116. ZR-a tužitelja vratiti na rad.

Međutim, pazeći u povodu žalbe na pravilnost u primjeni materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje da  je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, no pritom je pogrešno odmjerio taj trošak.

 

              Naime, u konkretnom slučaju radi se o radnom statusnom sporu, te su sve provedene radnje u postupku i bile upravo i jedino s tim u vezi, a postupak po protutužbi tuženika radi naknade štete je razdvojen od predmetnog. 

Stoga tužitelju sukladno Tarifnom br. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) pripada jednokratna nagrada od 200 bodova za cijeli prvostupanjski postupak, uvećana za pripadajući porez na dodanu vrijednost u smislu Tbr. 42. Tarife.

 

Zbog tih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 31. svibnja 2017.