Broj: Revr 134/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. V. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik R. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. t. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., P. & Š. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-266/16-2 od 15. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-1092/15-16 od 22. travnja 2016., u sjednici održanoj 13. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je po samom zakonu tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta prodavača, te je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati natrag na rad na radno mjesto prodavača, kao i da joj tuženik nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP). Revizija se podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, time da tuženik predlaže da se revizija prihvati, ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovni postupak, podredno da se preinači drugostupanjska presuda u skladu s revizijskim navodima.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u reviziji.

 

Naime, nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP, budući da odlučivanje o zahtjevu da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto prodavača, kao i zahtjev da se vrati tužiteljicu natrag na rad na radno mjesto prodavača predstavlja zahtjeve koji spadaju u sudsku nadležnost.

 

Nadalje nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 187. st. 1. ZPP, jer se u konkretnom slučaju traži utvrđenje postojanja pravnog odnosa između stranaka, a ne postojanje činjenice kako to tvrdi tuženik.

 

Nije počinjenja niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. i 221.a ZPP, odnosno čl. 135. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 119/10, 82/12, 73/13), a na koje se ukazuje u reviziji, jer su pravila o teretu dokazivanja pravilno primijenjena.

 

Naposljetku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između provedenih dokaza i razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

 

S druge strane valja navesti da je postavljeni tužbeni zahtjev u dovoljnoj mjeri određen, pa nisu točni navodi tuženika da se ne zna o kojem se ugovoru o radu radi.

 

Točno je da se sud drugoga stupnja u obrazloženju pobijane presude poziva na ZR koji u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno zasnivanja zadnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme nije bio na snazi. No, i prema odredbi čl. 12. st. 1. i 7. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14) presuda bi bila identična.

 

Naime u čl. 12. st. 1. ZR/2014 izrijekom je određeno da se ugovor o radu na određeno vrijeme može sklopiti samo iznimno i to ako je za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem nekog posla ili nastupanjem određenog događaja. U st. 7. je određeno da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ZR, odnosno ako je radnik nastavio raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koje je sklopljen, da se tada smatra da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova jasno proizlazi da je tužiteljica s tuženikom sklopila ukupno 11 ugovora o radu na određeno vrijeme u razdoblju od 16. travnja 2012. do 31. ožujka 2015., za radno mjesto prodavača i to zbog povećanog obima posla. Isto tako je utvrđeno da je nakon prestanka zadnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme tuženik zapošljavao nove radnike na iste poslove.

 

Slijedom navedenog pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik s tužiteljicom sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme protivno zakonu, pri čemu su i svjedoci potvrdili da je tuženik pazio da se kod radnika koji su radili na određeno vrijeme ne probije vrijeme od tri godine. Kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da se kod tuženika nije radilo o povećanom opsegu posla, već da se radilo o redovnoj potrebi za radom određenog broja radnika, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjevu tužiteljice udovoljeno.

 

Stoga je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 13. lipnja 2017.