Broj: Revr 101/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. L., P., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V. i p. j.t.d. u Z., protiv tuženika N. M. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja da je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme i vraćanje na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2599/15-2 od 13. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-456/15-30 od 26. studenoga 2015., u sjednici održanoj 27. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-456/15-30 od 26. studenoga 2015. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da su tužiteljica i tuženik 6. ožujka 2013. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove i radne zadatke "prodavač" s mjestom rada u poslovnoj jedinici P. s radnim vremenom od 30 sati tjedno, sve kako je utvrđeno Ugovorom o radu od 6. ožujka 2013., te da radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao do 1. prosinca 2013., te nalaganje tuženiku isplatiti tužiteljici bruto plaću u ukupnom iznosu 13.000,00 kn za razdoblje od 1. srpnja 2013. do 30. studenoga 2013. s pripadajućim zateznim kamatama, te je ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku iznos 9.687,50 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2599/15-2 od 13. rujna 2016. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbacivanje, odnosno odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne  novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je pobijana presuda jasna i razumljiva u smislu da sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, pri čemu razlozi o sadržaju isprava i baš ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 6. ožujka 2013. je jasan i razumljiv, tako da se pravilnost pobijane presude može ispitati. Pritom treba reći, a sve vezano za ovaj revizijski prigovor da je ocjena suda o postojanju jasnih razloga za sklapanje tog ugovora o radu na određeno vrijeme sadržanim u ugovoru data u svjetlu sadržaja odredbe čl. 10. tada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR), a koji je na bitno drugačiji način uređivala pitanje ugovora o radu na određeno vrijeme od onoga kako je uređeno izmijenjenim čl. 10. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 73/13), a koji je stupio na snagu tek 27. lipnja 2013. i bez retroaktivnog djelovanja, što znači da se izmijenjena odredba čl. 10. ZR-a ne može primijeniti na ovaj spor.

 

Kako je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužiteljice i potvrdivši prvostupanjsku presudu u obrazloženju svoje odluke se pozvao na razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude, a na temelju odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a, to se razlozi navedeni u prvostupanjskoj presudi, a glede primijenjenog materijalnog prava ujedno trebaju smatrati obrazloženjem pobijane drugostupanjske presude.

 

Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenje da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen između stranaka 6. ožujka 2013. sadržajno bio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a na temelju kojeg da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika do 1. prosinca 2013. u skladu s čim i potražuje naknadu plaće.

 

Obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i baš:

 

- da je u razdoblju od 1. kolovoza 2011. do 6. ožujka 2013. tužiteljica kao radnica sklopila sa tuženikom kao poslodavcem pet ugovora o radu na određeno vrijeme s nepunim radnim vremenom, ukupno radeći kod tuženika jednu godinu i jedanaest mjeseci,

 

- da je zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 6. ožujka 2013. s ugovorenim radom do 30. lipnja 2013. u skladu s čim

 

- da je 29. lipnja 2013. tuženik izvijestio tužiteljicu da joj sa 30. lipnja 2013. po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje radni odnos te tim danom i odjavio tužiteljicu kao bivšu radnicu, nakon čega

 

- da je tužiteljica polazeći od odredbe čl. 129. st. 4. ZR-a podnijela tužbu i pokrenula ovaj spor, a radi utvrđenja da je između stranaka zadnjim ugovorom o radu od 6. ožujka 2013. sadržajno sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

 

a polazeći od sadržaja odredbi ugovora o radu od 6. ožujka 2013. te odredbe čl. 10. ZR-a, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da taj ugovor nije bio a niti je ispunjavao pretpostavke za ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog čega je zahtjev tužiteljice upravljen na takvo utvrđenje pravilno ocijenjen neosnovanim te odbijen.

 

Kako je to već obrazloženo u ovoj presudi u vrijeme sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme 6. ožujka 2013. nije bila na snazi odredba kasnije izmijenjenog čl. 10. ZR-a, a kojom je uz ostalo i propisano da poslodavac smije sklopiti svaki slijedeći uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoje objektivni razlozi koji u tom ugovoru moraju biti navedeni u protivnom se smatra da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog čega činjenica da ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen između stranaka 6. ožujka 2013., a bez da su u njemu naznačeni objektivni razlozi zbog čega taj ugovor nije sklopljen na neodređeno vrijeme, nema za posljedicu presumpciju da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Stoga, a kako je ugovorom o radu od 6. ožujka 2013. među strankama ugovoren rad tužiteljice za razdoblje zaključno sa 30. lipnja 2013., a pravilnost tog ugovora tužiteljica nije osporavala niti u odnosu na njega zatražila zakonom propisanu zaštitu, to je očito da je takav ugovor čiji sadržaj su stranke u potpunosti izvršile, proizveo pravni učinak uključujući i onaj o danu prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, zaključno sa 30. lipnja 2013. Stoga je zahtjev tužiteljice neosnovan, zbog čega je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju trebalo odbiti.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužiteljice.

 

Zagreb, 27. lipnja 2017.