Broj: Gž R-590/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Katije Blaće članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. D. iz Z., 1. P. 2. odvojak 21A, OIB: ………, koju zastupa punomoćnik Domagoj Rebić, dipl.pravnik, stručni suradnik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Zagreb, Kneza Mislava 20, protiv tuženika K.-D. d.o.o., Z., S. cesta 63, OIB: ………….., koga zastupa punomoćnik Ivan Topić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-2350/16-14 od 27. travnja 2017., u sjednici održanoj 6. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-2350/16-14 od 27. travnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje kako je tužiteljica u radnom odnosu s tuženikom temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. studenog 2014., a  temeljem kojega obavlja poslove radnog mjesta "Administrator", kao što su odbijeni i njezini zahtjevi na utvrđenje kako radni odnos tužiteljice nije prestao te da se naloži tuženiku je vratiti na rad, i to na radno mjesto "Administrator", u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke).

 

              Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana (točka II. izreke).

 

              Protiv te presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14-Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

              Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužiteljica jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

              Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužiteljice pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je u radnom odnosu s tuženikom na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. studenog 2014., zahtjev na utvrđenje da joj radni odnos nije prestao i zahtjev da se naloži tuženiku da je vratiti na rad, i to na radno mjesto "Administrator".

 

              Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio je sljedeće odlučne činjenice:

              - da iz ugovora o radu dostavljenog od strane tuženika, proizlazi kako su stranke sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od jednog mjeseca, i to od 18. studenoga2014. do 18. prosinca 2014. za računovodstvene poslove,

              - da iz prijave o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 12. srpnja 2016. proizlazi kako je datum stjecanja svojstva osiguranika (tužiteljice) 18. studeni 2014., a datum prestanka svojstva osiguranika 11. srpanj 2016., a da je razlog prestanka svojstva osiguranika istek ugovora o radu,

              - da iz prijave o početku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 18. studenoga 2014. proizlazi kako je datum stjecanja svojstva osiguranika 18. studeni 2014., i to na temeljem ugovora o radu sklopljenim na određeno vrijeme s punim radnim vremenom, i

              - da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava 25. srpnja 2016., a na koji se tuženik nije očitovao.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud smatrao da  okolnost što je tužiteljica bila prijavljena kao osiguranik kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i nakon roka na koji je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, nije moguće tumačiti u smislu zakonske presumpcije iz odredbe članka 12. stavka 7. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 -  u daljnjem tekstu: ZR), odnosno na način da bi tužiteljica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme.

 

              Naime, prema odredbi članka 12. stavka 7. ZR-a, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama toga zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

              Za navesti je da u situaciji ako radni odnos na određeno vrijeme ne bi  prestao odmah po isteku ugovorenog roka, već kasnije, sama ta okolnost da ne dovodi do zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, a niti je to smisao odredbe članka 12. stavka 7. ZR-a, s time što se ističe da u konkretnom slučaju među strankama nije ni postojao sporazum o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme, dok se radni odnos na neodređeno vrijeme zasniva sklapanjem takvog ugovora u smislu odredbi članka 10. i 11. ZR-a, a što ovdje nije slučaj.

 

              S obzirom na navedeno, okolnost što je tužiteljica bila prijavljena kao osiguranik kod navedenog Zavoda nakon isteka roka iz ugovora o radu na određeno vrijeme, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, nije dovela do uspostave radnog odnosa na neodređeno vrijeme.

 

              Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da je 18. studenog 2014. potpisala dva ugovora, jedan na određeno vrijeme, koji da je probni rad, kako ista tvrdi, i drugi na neodređeno vrijeme. Pri tome je, sud pravilno naveo da je tužiteljičin ugovor o radu na određeno vrijeme prestao sukladno odredbi č1anka l2. stavka 1. točke 3. ZR-a, jer tuženik kao poslodavac nije tužiteljici otkazao ugovor o radu na određeno vrijeme, već je isti prestao istekom vremena na koje je sklopljen, dok je ista prema utvrđenju toga suda odjavljena kao osiguranik istekom njezinog rodiljnog dopusta.

 

              Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se činjenica što tuženik nije tužiteljicu odjavio s obveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja u unaprijed utvrđenom roku (18. prosinca 2014.) ne može se smatrati opravdanom činjenicom da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

              Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužiteljice pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio njezin tužbeni zahtjev.

 

              Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. ZPP-a, a koji ni tužiteljica posebnim žalbenim razlozima ne pobija.

 

              S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, te potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.                            

 

U Splitu 8. lipnja 2017.