Broj: Gž R-623/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja po sucu mr.sc. Dražanu Penjaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice pod 1) M. R. iz Z., P. I. V. 7, OIB: ……………., pod 2) K. K. iz Z., G. 14, OIB: …………… i pod 3) M. P. iz D. S., D. 73, OIB: ………….. sve zastupane po punomoćnicima N. P. i D. v. P., odvjetnicima iz O. ureda P., V. P. j.t.d., iz Zagreba, protiv tuženika C. o. d.d., Zagreb, V. J. 33, OIB: ………….., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. 2 Pr-149/17 od 05. svibnja 2017. godine, dana 10. kolovoza 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

              Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. 2 Pr-149/17 od 05. svibnja 2017. godine. tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

              "I. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. da isplati 1. tužiteljici M. R. neto iznos od 2.400,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-          2.000,00 kuna od 26.12.2012. do isplate,              

-       400,00 kuna od 01.04.2013. do isplate

i to po stopi koja se od dana dospijeća do 31.07.2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

              II. Nalaže se tuženiku C. o.d.d. da isplati 2. tužiteljici K. K. neto iznos od 2.400,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-          2.000,00 kuna od 26.12.2012. do isplate,              

-       400,00 kuna od 01.04.2013. do isplate

i to po stopi koja se od dana dospijeća do 31.07.2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

              III. Nalaže se tuženiku C. o d.d. da isplati 3. tužiteljici M. P. neto iznos od 2.400,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-          2.000,00 kuna od 26.12.2012. do isplate,              

-       400,00 kuna od 01.04.2013. do isplate

i to po stopi koja se od dana dospijeća do 31.07.2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

              IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi 1-3. tužiteljicama parnični trošak u iznosu 2.700,00 kuna u roku od 8 dana."

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati svakoj od tužiteljica iznos od po 2.400,00 kuna s pripadajućim kamatama.

              Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači a podredno ukine te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

              U odgovoru na žalbu tužiteljice u cijelosti poriču žalbene navode tuženika. Predlažu da žalba bude odbijena kao neosnovana.

              Žalba je osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatu spram tuženika s osnova božićnice za 2012. godine i uskrsnice za 2013. godinu iznosa od po 2.400,00 kuna.

              Tužiteljice su zahtjev temeljile na odredbi članak 83. stavak 2. Kolektivnog ugovora od 26. studenog 2010. godine, zaključenog između G. s. z. u o. H. s jedne strane, i C. o. d.d. s druge strane.

              Između parničnih stranaka nije sporno da je između tuženika i G. s. z. u o. H. zaključen i Dodatak I Kolektivnom ugovoru od 28. prosinca 2012. i Dodatak II Kolektivnom ugovoru od 03. lipnja 2013. godine kojim je utvrđeno da se odredba članka 83. stavak 1. kolektivnog ugovora za 2010. neće primjenjivati glede božićnica u 2012. i uskrsnica u 2013. godini.

              Za meritum ovoga spora je od odlučne važnosti utvrditi jesu li potpisnici Kolektivnog ugovora mogli isključiti primjenom članka 83. stavak 2. KU/10 dodatkom tim ugovorima od 28. prosinca 2012. i 03. lipnja 2013.

              Izrečena utvrđenja suda prvog stupnja da nije postojala mogućnost zaključenja tih podataka KU-a ne može se prihvatiti kao pravilan.

              Naime, Kolektivni ugovori jesu pisani sporazumom u svezi radnih uvjeta i uvjeta zaposlenja, koji su zaključeni između poslodavca, grupe poslodavaca ili udruženja poslodavaca i jedne ili više radničke organizacija ili udruga, ili u njihovoj odsutnosti, predstavnika radnika pravovaljanih, izbranih i nadležnih u skladu s nacionalnim zakonima i propisima.

              Ovakva definicija Kolektivnog ugovora određena je Preporukom broj 91 Međunarodne organizacije rada. Veliki broj pravnih teoretičara u Republici Hrvatskoj kolektivne ugovore definira kao sporazum između interesnog predstavnika radnika i poslodavca u pogledu radnog vremena, plaće i drugih pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom od interesa za radnike i poslodavce.

              Dakle, zaključeni Kolektivni ugovor je produkt suglasne volje ugovornih strana.

              Stoga, ne postoji zapreka da ugovorne strane i mijenjaju sadržaj zaključenog Kolektivnog ugovora temeljem sporazuma jer sloboda ugovaranja omogućuje strankama Kolektivnog ugovora da sporazumno predvide prestanaka njegova važenja, u cijelosti ili djelomično. Iz sadržaja iznesenih razloga prvostupanjske odluke bi se moglo zaključiti, iako to izrekom nije rečeno, da su dodaci Kolektivnog ugovora od 28. prosinca 2012. i 03. lipnja 2013. protivne Ustavu RH i kao takvi ništetni, takav zaključak se ne može prihvatiti kao pravilan, jer upravo dodaci Kolektivnom ugovoru od 28. prosinca 2012. i 03. lipnja 2013. godine jesu produkt slobode ugovaranja u području kojim slobodno mogu disponirati ugovorne strane.

              U procesnoj situaciji kada nije određen rok dospijeća obveze, bez obzira na definiranu namjenu spornog potraživanja, nije bilo zapreke da se dospijeće utvrdi u ovisnosti o raspoloživim sredstvima tuženika (poslodavca), ali svakako najkasnije do 31. prosinca tekuće godine, a tužiteljice nisu dokazale dospijeće obveze prije donošenja spornih dodataka, pa se to potraživanje tužiteljica ne može smatrati dospjelim prije donošenja dodataka ugovoru od 28. prosinca 2012. godine i 03. lipnja 2013. godine.

              Stoga je pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.

U Splitu 10. kolovoza 2017. godine.