Broj: Usž-2440/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Fedore Lovričević-Stojanović i Dijane Vidović, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Josipa Petkovića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice A. B. M. iz S., koju zastupa opunomoćenik J. M., odvjetnik u S., protiv tuženika Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi privremene odjave iz mirovinskog osiguranja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsImio-65/16-8 od 24. ožujka 2017., na sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsImio-65/16-8 od 24. ožujka 2017.

 

Obrazloženje

 

Osporenom presudom poništeno je rješenje Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II-140-10/16-03/03455210416, urbroj: 341-99-11/2-16/578 od 26. siječnja 2016. (I. točka izreke). Također je poništeno rješenje Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., klasa: UP/I-140-10/14-02/03455210416, urbroj: 341-18-11/2-14-14779 od 3. ožujka 2014. (II. točka izreke). Usvojen je zahtjev tužiteljice i utvrđen joj je prestanak svojstva osiguranika za vrijeme privremene obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti od 1. siječnja 2014. do 22. kolovoza 2014. (III. točka izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (IV. točka izreke) te je prvostupanjski sud rješenjem odbacio tužbu u dijelu kojim je tužiteljica istaknula zahtjev radi isplate.

Citiranim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice protiv uvodno navedenog prvostupanjskog rješenja od 3. ožujka 2014. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za prestanak svojstva osiguranika (HZMO-a) za vrijeme privremene obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti od 1. siječnja 2014. do 22. kolovoza 2014. u kojem razdoblju je tužiteljica koristila pravo iz članka 22. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama ("Narodne novine" 85/08., 110/08., 34/11., 54/13., 152/14. i 59/17. dalje u tekstu: Zakon).

Tuženik (u daljnjem tekstu: žalitelj)  osporava presudu Upravnog suda u Splitu u točkama I., II. i III. izreke navodeći u bitnome da je Upravni sud u Splitu na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak posljedica kojega su pogrešna primjena materijalnih propisa i to Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., dalje u tekstu:  ZOMO) i citiranoga Zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009.). Žalitelj ističe da su u Odjeljku III. Zakona navedena prava korisnika na rodiljne i roditeljske potpore te da su odredbom članka 9. stavka 1. u točkama 1. – 9. navedena prava koja imaju korisnici iz članka 7. stavak 1. točke 1. i 2. i stavak 2. tog članka Zakona, pa je tako člankom 9. stavkom 1. točkom 9. istoga Zakona navedeno mirovanje radnog odnosa do 3. godine života djeteta. Međutim, navodi da su u Odjeljku IV. istoga Zakona propisana prava zaposlenih roditelja i samozaposlenih roditelja na rodiljne i roditeljske potpore, pa ističe kako je specificirano odnosno točno određeno koji roditelji i pod kojim uvjetima imaju pravo propisano odredbom članka 9. stavak 1. točka 9. (mirovanje radnog odnosa do 3. godine života djeteta) te da je člankom 22. stavkom 2. (istoga Zakona) propisano da za vrijeme korištenja prava iz stavka 1. ovoga članka, prava i obveze zaposlenog roditelja iz radnog odnosa miruju, a pravo na obvezno zdravstveno osiguranje te pravo na mirovinsko osiguranje ostvaruje se prema propisima kojima je uređeno to pravo. Kako je u konkretnom predmetu tužiteljica samozaposleni roditelj (odvjetnica) primijenjena je odredba članka 121. ZOMO pa je u odnosu na takvu kategoriju osiguranika uspostavljeno načelo prema kojem prestanak svojstva osiguranika prestaje na isti način na koji je i nastalo. Kada je riječ o odvjetniku, samo brisanje odvjetnika iz Imenika odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore bi bio razlog da tužiteljici prestane svojstvo osiguranika (kod HZMO-a). Pritom se žalitelj poziva na druge pravne propise, osobito: Zakon o odvjetništvu ("Narodne novine" 9/94., 117/08., 50/09. i 18/11.).

Žalitelj ostaje kod svoje tvrdnje kako činjenica da tužiteljica nije brisana iz Imenika odvjetnika (za navedeno razdoblje) predstavlja razlog da i dalje bude upisana u matičnoj evidenciji HZMO-a te da nema osnove, imajući u vidu članak 121. ZOMO-a, da joj prestane svojstvo osiguranika, jer joj je rješenjem Hrvatske odvjetničke komore samo obustavljeno obavljanje odvjetničke djelatnosti zbog  korištenja dopusta do 3. godine starosti djeteta. Predlaže stoga Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske poništiti prvostupanjsku presudu.

Tužiteljica, iako uredno pozvana nije odgovorila na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Iz predmetnog upravnog i sudskog spisa proizlazi da je tužiteljica odvjetnica kojoj je rješenjem Hrvatske odvjetničke komore broj: 248/2014 od 13. siječnja 2014. odobrena obustava obavljanja odvjetničke djelatnosti u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 22. kolovoza 2014. te joj je postavljen privremeni zamjenik J. M. odvjetnik u S., a zbog korištenja prava iz članka 22. naprijed citiranoga Zakona, i to za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 22. kolovoza 2014.

Tužiteljica je dana 20. veljače 2014. podnijela zahtjev HZMO-u, Područnoj službi u S., da joj prestane svojstvo osiguranika za vrijeme privremene obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti jer smatra da u tome razdoblju, s obzirom da ne radi i ne ostvaruje prihode, nije obvezna plaćati doprinose iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

U spomenutom prvostupanjskom rješenju Područne službe u S. od 3. ožujka 2014. navedeno je kako su prema članku 10. stavku 1. točki 2. ZOMO-a obvezno osigurani na mirovinsko osiguranje odvjetnici koji su upisani u imenik odvjetnika, pa da su obvezno osigurani na mirovinsko osiguranje i oni odvjetnici kojima je rješenjem HOK-a obustavljeno obavljanje odvjetničke djelatnosti.

Teza je prvostupanjskog tijela kao i žalitelja, kako je naprijed rečeno, da samo brisanje odvjetnika iz Imenika HOK-a znači ujedno i prestanak svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja. Uporište za takvu tvrdnju jest prema navodima žalitelja odredba članka 121. ZOMO, kojom je propisano da osiguraniku prestaje svojstvo osiguranika prestankom okolnosti na temelju kojih je stekao svojstvo osiguranika, a osiguraniku iz članaka 11. i 13. ovoga Zakona i u slučaju stjecanja prava na mirovinu.

Prema mišljenju ovoga Suda u konkretnom slučaju treba poći od odredbe članka 7. citiranoga Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, koji u predmetnoj stvari predstavlja lex specialis, prema kojem Zakonu odvjetnik ulazi u kategoriju: samozaposleni roditelj (članak 7. stavak 2. točka 2.) koji kao i zaposleni roditelj (iz članka 7. stavak 1. točka 1.) ostvaruje pravo iz članka 9. Zakona. Člankom 9. Zakona je propisano da korisnik iz članka 7. stavka 1. točke 1. i 2. i stavka 2. ovoga Zakona ima pravo, između ostalih prava, na mirovanje radnog odnosa do 3. godine života djeteta. 

Člankom 22. istoga Zakona je propisano da, nakon što je iskorišteno pravo na rodiljni i roditeljski dopust ili pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena prema ovom Zakonu, jedan od zaposlenih roditelja ima pravo ne raditi do navršene 3. godine života djeteta (stavak 1.). Za vrijeme korištenja prava iz stavka 1. ovoga članka, prava i obveze zaposlenog roditelja iz radnog odnosa miruju, a pravo na obvezno zdravstveno osiguranje te pravo na mirovinsko osiguranje ostvaruje se prema propisima kojima je uređeno to pravo.

Člankom 36. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14.) propisano je da nakon isteka rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, dopusta radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju te mirovanja radnog odnosa do 3. godine života djeteta u skladu s posebnim propisom, radnik koji je koristio neko od tih prava ima pravo povratka na poslove na kojima je radio prije korištenje toga prava, u roku od mjesec dana od dana kada je poslodavca obavijestio o prestanku korištenja toga prava.

Iz naprijed citirane odredbe Zakona o radu nesporno proizlazi pravo radnika na povratak na poslove na kojima je radio nakon mirovanja radnog odnosa do 3. godine života djeteta. Radnik u smislu članka 4. Zakona o radu u pravnom smislu nije osoba koja je sama sebi poslodavac (npr. odvjetnik). Međutim, sukladno naprijed rečenom, prema članku 9. Zakona samozaposleni roditelj ima također pravo na mirovanje radnog odnosa do treće godine života djeteta.

Ovaj Sud podsjeća žalitelja na navode tužiteljice iz upravne žalbe, koji nisu sporni, da bi prema Zakonu o odvjetništvu, ukoliko bi osiguranica (ovdje tužiteljica) bila brisana iz Imenika odvjetnika, nakon korištenja prava iz članka 22. Zakona, trebala platiti iznos u protuvrijednosti od 5.000,00 EUR na ime upisnine u Odvjetničku komoru. Slični se zahtjevi ne postavljaju pred zaposlenog roditelja u smislu članka 36. Zakona o radu, kada koristi pravo iz članka 22. citiranoga Zakona, jer se vraća na posao na kojem je radio. 

Ustavni suda RH u odluci broj: U-III-306/2014., od 27. travnja 2017. je odlučivao u povodu ustavne tužbe podnositeljice, također odvjetnice, koja je iskazala da su joj u tom predmetu osporenom presudom i upravnim rješenjima povrijeđene temeljne slobode i ljudska prava zajamčena Ustavom RH ("Narodne novine" 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) budući da joj nije priznato pravo na naknadu plaće tijekom korištenja skraćenog radnog vremena do treće godine života djeteta na teret sredstava HZZO-a. U konkretnom slučaju, navodi Ustavni sud, podnositeljici nije priznato pravo na naknadu plaće tijekom rada sa skraćenim radnim vremenom do 3. godine života djeteta iz razloga jer sukladno Zakonu o rodiljnom dopustu majki koje obavljaju samostalnu djelatnost i nezaposlenih majki (koji je Zakon u to vrijeme bio na snazi), osobe koje obavljaju samostalno profesionalnu djelatnost (odvjetnica) nemaju pravo na skraćeno radno vrijeme do 3. godine života djeteta, a time niti na naknadu plaće na teret sredstava HZZO-a.

U navedenoj se Odluci Ustavni sud pozvao i na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: ESLJP) Topčić – Rosemberg protiv Hrvatske (presuda, 14. studenoga 2013.), zahtjev broj: 19391/11 u kojoj je ESLJP konstatirao diskriminaciju u ostvarivanju prava na porodni dopust posvojiteljice koja obavlja samostalnu djelatnost i u odnosu na biološke majke. Naime, ESLJP je konstatirao kako ne nalazi niti jedno objektivno i razumno opravdanje za različitost postupanja prema podnositeljici kao posvojiteljici, prilikom odobravanja njezinog prava na porodni dopust nakon posvojenja djeteta, u odnosu na biološku majku koja takvo pravo ima od poroda. Stoga ESLJP smatra da takvo različito postupanje predstavlja diskriminaciju.

Slijedom takva stajališta, Ustavni se sud u citiranoj odluci poziva na spomenuti Zakon  o rodiljnim i roditeljskim potporama, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009., kojim su otklonjene razlike kod ostvarivanja prava na roditeljski dopust i odgovarajuće potpore u odnosu na zaposlene, samozaposlene i  nezaposlene majke/roditelje, koje su bile propisane u prethodnom Zakonu o rodiljnom dopustu majki koje obavljaju samostalnu djelatnost i nezaposlenih majki. Ustavni sud iskazuje kako je članom 7. stavkom 1. točkama 1. i 2. ovoga Zakona izjednačen pravni položaj radnika prema propisima o radu i drugih osoba koje se u smislu propisa o obveznim doprinosima smatraju osobama koje ostvaruju dohodak od nesamostalnog rada (zaposleni roditelj) i osoba koje se bave obrtom ili obavljaju samostalnu djelatnost i njima izjednačene osobe (samozaposleni roditelj). Člankom 9. Zakona, navedeni korisnici iz članka 7. stavka 1. točaka 1. i 2. i stavka 2. Zakona imaju, između ostalih prava, pravo na rad s polovicom punog radnog vremena te im za vrijeme korištenja propisanih prava, ovisno o njihovom radnopravnom statusu, pripada pravo na naknadu plaće ili novčanu naknadu prema odredbama toga Zakona.

Konačno, Ustavni je sud u predmetnoj odluci naveo kako su, tumačeći mjerodavne odrede Zakona o porodnom dopusti majki koje obavljaju samostalnu djelatnost i nezaposlenih majki, domaća tijela (javnopravno tijelo kao i sud) primijenila mjerodavno pravo na pretjerano formalan i nefleksibilan način.

Dovodeći u suodnos predmetnu upravnu stvar s izloženim stajalištima Ustavnoga suda kao i ESLJP-a, ovaj Sud ocjenjuje, imajući pritom na umu da se u konkretnoj stvari radi o svojstvu osiguranika iz mirovinskog osiguranja, a temeljem prava iz zdravstvenog osiguranja (članak 22. Zakona) da bi različito postupanje u korištenju predmetnog prava prema korisnicima iz članka 7. Zakona: zaposlenih roditelja i samozaposlenih roditelja, predstavljalo diskriminaciju.

Ovaj Sud je mišljenja da je u situacijama korištenja prava iz članka 22. Zakona jedino pravilno i pravično tumačenje toga članka Zakona da svaki roditelj (iz članka 7.) ima jednaka prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. To bi u konkretnom slučaju značilo da tužiteljica nije obvezna plaćati doprinose za mirovinsko osiguranje, dok koristi pravo iz članka 22. Zakona, ali i da joj se stoga ne može navedeno razdoblje (mirovanja) priznati u mirovinski staž. Iz podataka spisa, međutim, nije vidljivo da je tužiteljica tražila niti ju je tuženik upozorio na mogućnost priznanja prava na produženo osiguranje u smislu članka 18. stavka 2. ZOMO-a.

Ovaj Sud je također mišljenja da se pred žaliteljicu ne može postavljati takav zahtjev prema kojem mora biti brisana iz Imenika odvjetnika da bi mogla koristiti pravo iz članka 22. Zakona, jer bi to predstavljalo nerazmjerno težak teret za ovu kategoriju (skupinu) korisnika rodiljnih i roditeljskih potpora (samozaposleni roditelj).

Zbog svega naprijed navedenoga, ovaj Sud ocjenjuje da je presudom Upravnog suda u Splitu pravilno i zakonito odlučeno.

Stoga je na temelju članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17.) ovaj Sud odlučio kao u izreci.

 

U Zagrebu 19. listopada 2017.