Broj: Gž R-1332/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu, mr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja P. t. d.d. iz Z., … protiv tuženice D. T. iz Z., …, …, zastupane po punomoćnici K. B. I., odvjetnici u Z., … radi naknade štete, odlučujući o žalbi  tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 2 Pr-3771/11-52 od 26. listopada 2016, dana 24. studenog 2017.

r i j e š i o   j e

             Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 2 Pr - 3771/11-52 od 26. listopada 2016., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je un točki I. izreke odbio tužbeni kojim je tužitelj zahtijevao od tuženice da mu s osnova naknade štete isplati iznos od 55.893,62 kune sa zateznim kamatama koje bi na ovaj iznos tekle od 25. srpnja 2009. do isplate. Također prvostupanjski je sud odlučio i o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tužitelju da s ovog osnova isplati tuženici iznos 10.625,00 kuna.

Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi  predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst,  25/13. i 89/14. - Odluka USRH) dalje ZPP. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

Žalba tužitelja je osnovana.

   Predmet spora u ovaj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja kao poslodavca da mu tuženica koja je bila u radnom odnosu s njime naknadi štetu u iznosu od 55.893,62 kune, sa zateznim kamatama koje bi na ovaj iznos tekle od 25. srpnja 2009. do isplate. Naime tužitelj tvrdi da je tuženica kod njega bila zaposlena na temelju ugovora o radu i obavljala poslove poslovođe u prodavaonici broj 90. te da  je kao takva odgovorna za nezakoniti manjak u poslovanju navedene prodavaonice u iznosu od 55.893,62 kune. Manjak da je utvrđen inventurom 25. srpnja 2009.

   Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenice i došao da slijedećih zaključaka:

  - da su parnične stranke bile u radnom odnosu i to tužitelj kao poslodavac, a tuženica kao radnica i to temeljem ugovora o radu od 9. ožujka 2009.,

-  da je tuženica kod tužitelja obavljala posao poslovođe u prodavaonici broj 90.,

- da je 25. srpnja 2009. napravljen popis robe u navedenoj prodavaonici, te da je na temelju elektronske evidencije, utvrđen manjak robe u vrijednosti 55.883,79 kuna (ovo proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke), a uzimajući u obzir razdoblje od 30. ožujka 2009. do 25. srpnja 2009.,

  - da postoji sumnja kako podaci o nabavi/prodaji robe prema elektronskoj evidenciji tužitelja ne odgovaraju stvarnom stanju o nabavi/prodaji robe koje je podatke tuženica upisivala u tzv. "plavu knjigu",

  - da tužitelj nije dokazao kako je u predmetnoj prodavaonici br. 90, nastao manjak robe baš u vrijednosti od 55.893,62 kune, te da nije dokazao kako bi postupanje tuženice bilo u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom štete, te konačno kako tužitelj nije dokazao da bi tuženica u obavljanju poslova poslovođe, postupala sa krajnjom nepažnjom ili namjerom u smislu počinjenja štete tužitelju.

   Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud, a pozivajući se na odredbe članka 99. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08. i 75/09.), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 232. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14.), te na odredbu članka 221. a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev.         

   Ipak, iako je prvostupanjski sud izveo brojne dokaze i očigledno uložio primjeren napor da potpuno i točno utvrdi činjenično stanje, za sada se ne može prihvatiti njegov zaključak kako u postupanju tuženice u obavljanju poslova nije bilo krajnje nepažnje i kako se ne može utvrditi stvarna visina štete. Naime sam prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako iz iskaza tuženice proizlazi da je dopustila radnicama da uzimaju robu (iz predmetne prodavaonice), a istu da ne plate, a ovo uz obrazloženje kako za to imaju dozvolu. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje kako dio predmetnog manjka robe zasigurno proizlazi iz navedenog uzimanja robe bez plaćanja, no da nije utvrđeno o kojem se iznosu štete radi. S tim u svezi za reći je slijedeće. Tvrdnja da su radnice imale dozvolu za uzimanje robe bez plaćanja, ostaje nedovoljno  raspravljena te nije jasno jesu li radnice zaista imale kakvu dozvolu, ako jest kakvu i koja su o tome bila točno saznanje tuženice. Odredbom članka 99. stavak 1. ZR-a propisano je kako radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan ju je naknaditi. Krajnja nepažnja (culpa lata) takav je stupanj krivnje kad netko ne postupa ni s onakvom pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek. Naravno, na tužitelju je teret dokazati krivnju radnika u stupnju namjere ili krajnje nepažnje, no ako je utvrđeno da je tuženica kao poslovođa dopustila uzimanje robe iz prodavaonice bez plaćanja, a takvo bi se postupanje zasigurno moglo ocijeniti kao postupanje sa krajnjom nepažnjom, tada je na tuženici da dokaže kako bi takvo njezino postupanje bilo opravdano (npr. zbog postojanja određenih "dozvola" radnicima da uzimaju artikle iz prodavaonice bez plaćanja). Prvostupanjski sud navodi kako je do dijela predmetnog manjka robe očigledno došlo na način uzimanja robe bez plaćanja, no da nije jasno o kojem se iznosu radi. No, ako bi se utvrdilo da je do uzimanja robe iz prodavaonice br. 90, došlo od strane radnika bez plaćanja takvih artikala,  bez za to odgovarajuće "dozvole" pri čemu bi se postupanje tuženice kao poslovođe moglo ocijeniti krajnjom nepažnjom, ostalo bi utvrditi koji je najmanji iznos vrijednosti takve robe koji se može dokazati, ako se već na nedvojben način nije mogla dokazati ukupna visina vrijednosti robe koju su radnici uzeli iz predmetne prodavaonice bez plaćanja cijene. Na okolnost uzimanja robe iz prodavaonice bez plaćanja cijene te s time u svezi odgovornosti tuženice za nastalu štetu  tužiteljici, tužiteljica ukazuje i u žalbi.  

Slijedom navedenog, a kako su navedene činjenice ostale nepotpuno utvrđene, to je   ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji je predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Stoga je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a.

            U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud ponovnom ocjenom već izvedenih dokaza, pa i izvođenjem novih dokaza, naravno ako takvih prijedloga bude od strane parničnih stranaka, nastojati potpuno i točno raspraviti okolnosti vezane za uzimanje robe bez plaćanja iz prodavaonice u kojoj je tuženica bila poslovođa, a na koje je ukazano u ovoj drugostupanjskoj odluci. Potom će uz pravilnu primjenu materijalnog prava, uzimajući u obzir i odredbe članaka 7., 8. i 221. a ZPP-a,  ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu kao i o troškovima postupka.

U Splitu, 24. studenog 2017.