Broj: Gž-109/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Zoričić Tabaković kao predsjednice vijeća te Tomislava Tomašića i Jadranke Bočkaj -Sertić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više  sudske savjetnice Mirjane Laljek, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika okrivljenika G.D., zbog prekršaja iz članka 229. stavak 2. podstavak 3. u vezi stavka 1. Zakona o radu i dr. („Narodne novine“ broj: 93/14), odlučujući o žalbi okrivljenika G.D. protiv presude Prekršajnog suda u Gospiću Stalna služba u Otočcu, poslovni broj:11 Pp G-101/16 -4 od dana 20. lipnja 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

            

1.                 Povodom žalbe okrivljenika G.D., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, tako da se djelo pod točkom 1. izreke pravilno pravno označava kao prekršaj iz članka 229. stavka 2. u vezi stavka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i djelo pod točkom 3. kao prekršaj iz članka 172. stavka 2. točka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju. 

 

2.               Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika G.D. i u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska odluka.

 

3.            Temeljem odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona okrivljenik G.D. se  obvezuju  nadoknaditi  troškove  drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu  od 400,00 (četiristo) kuna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljenik G.D. je proglašen krivim i kažnjen ukupnom  novčanom kaznom u iznosu od 7.200,00 kuna zbog prekršaja iz članka 229. stavak 2. u vezi stavka 1. podstavak 3. Zakona o radu, opisanog pod točkom 1., prekršaja iz članka 150 stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju , opisanog pod točkom 2. i prekršaja iz članka 172. stavka 2. točka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju , opisanog pod točkom 3. izreke.

 

Istom odlukom je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna.

 

        Protiv prvostupanjske presude  okrivljenik G.D. je  pravodobno podnio žalbu zbog  povrede materijalnog prekršajnog prava, kao to iz sadržaja žalbe proizlazi. U žalbi u bitnome ističe da je za iste prekršaje već  kažnjen od strane inspektora zatvaranjem radilišta na 15 dana te je za to vrijeme izgubio zaradu u iznosu većem od izrečene kazne te je platio penale jer nije mogao poštivati ugovorene rokove.

 

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista uvaži.

             

Žalba   nije   osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe okrivljenika, a sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13 ., 157/13., 110/15, 70/17), ovaj Sud je ocijenio da pobijanom presudom nisu počinjene povrede odredaba materijalnog prava na štetu okrivljenika i da u postupku nije  nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi i po službenoj dužnosti. Očitom omaškom u pisanju prvostupanjski sud je pogrešno označio djela pod točkama 1. i 2. izreke pa je ovaj Sud po službenoj dužnosti preinačio presudu kao u izreci ove odluke pod I.

 

Iz stanja spisa, nedvojbeno proizlazi da je u odnosu na okrivljenika doneseno usmeno rješenje više inspektorice rada Klasa UP/I 116-01/16, Ur.broj: 524-10-03-01/7-16-5 od dana 26. travnja 2016. godine, na temelju članka 171. Zakona o mirovinskom osiguranju i na temelju članka 36. stavka 1. Zakona o inspektoratu rada, kojim se okrivljeniku određuje mjera zabrane obavljanje građevinske djelatnosti iskopa komunalnog kanala ispred obiteljske kuće, Jezerce, Jezerce 20/1, a koje je postalo izvršno 19. travnja 2016. godine, u najkraćem trajanju od 15 dana, , a koje se neće izvršiti ukoliko okrivljenik ukloni sve utvrđene nedostatke i plati iznos od 30.000,00 kuna u korist Državnog proračuna.

 

Iz stanja spisa proizlazi da  okrivljenik  nije uklonio nedostatke te nije uplatio iznos od 30.000,00 kuna u korist Državnog proračuna.

 

Slijedom navoda iz žalbe  potrebno je razmotriti  je li došlo do povrede načela  ne bis in idem koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH kao i člankom 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

                Europski sud za ljudska prava je u presudi Velikog vijeća u predmetu  Zolotukhin v. Russia, App broj zahtjeva: 14939/03 dao pravno shvaćanje (za idem) prema kojem se izjednačava sudsko ( u našem slučaju prekršajno) i administrativno kažnjavanje ako je riječ o činjenično istom djelu, zabranjuje se progon ili suđenje za drugo djelo ukoliko ono proizlazi iz istih činjenica ili iz činjenica koje su u biti iste.

 

Iz spisa je vidljivo da je usmeno rješenje kojim je izrečena upravna mjera donijeto zbog utvrđenih nepravilnosti utvrđenih prilikom provedenog inspekcijskog nadzora te je zbog istih nepravilnosti poslije pokrenut prekršajni postupak optužnim prijedlogom.

 

Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava pravno nazivlje nacionalnog zakonodavstva ne može biti jedni kriteriji relevantan za primjenu pravila ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije već je potrebno promatrati u skladu s  tzv. mjerilima ''Engel'' ( Europski sud za ljudska prava je svojoj praksi postavio tri mjerila koja su poznata kao mjerila  ''Engel'' ,predmet Engel  i drugi protiv Nizozemske broj zahtjeva 5100/71, a to su klasifikacija djela prema domaćem pravu, priroda protupravnog ponašanja i vrsta i težina zapriječene kazne), može li se određeni postupak smatrati kaznenim postupkom za potrebe članka 4. Protokola 7. Konvencije.

 

U konkretnom slučaju, imajući u vidu mjerila ''Engel'' treba promatrati je li upravni postupak koji je prethodio prekršajnom bio po svojoj naravi kazneni u Konvencijskom smislu.

Kada je upravna mjera izrečena u cilju suzbijanja zatečenog protupravnog stanja, promptnog uklanjanja uočenih nepravilnosti i sprječavanje daljnjeg kršenja zakona, takva mjera nema kazneni karakter  i ne može se smatrati kaznenom sankcijom. U konkretnom slučaju upravna mjera, zabrane obavljanje građevinske djelatnosti iskopa komunalnog kanala ispred obiteljske kuće, ….., ………….., u trajanju od 15 dana je donesena i izvršena upravo s tim ciljem i kao takva ne predstavlja sredstvo kažnjavanja za okrivljenika i nema punitivni karakter.

 

              Okrivljeniku kao vlasniku građevinskog obrta nije zabranjeno obavljanje ukupne  djelatnosti, već samo iskopa komunalnog kanala ispred obiteljske kuće, ……., ……….. 20/1, pa takva mjera za okrivljenika nije bila prekomjerni teret stoga vođenje prekršajnog postupka nakon izrečene i izvršene upravne mjere u konkretnom slučaju ne predstavlja povredu  načela ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije. Tako da je prvostupanjski sud donio osnovanu i zakonitu odluku , slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

Za djelo prekršaja  iz članka 229. stavak 2. u svezi stavka 1. podstavka 3. Zakona o radu  propisana je novčana kazna u iznosu od  od 7.000,00 do 10.000,00 kuna za poslodavca fizičku osobu,  za prekršaj iz članka 172. stavka  2. točke 4. Zakona o mirovinskom osiguranju od 5.000,00 do 50.000,00 kuna, a za prekršaj iz članka 150. stavak 3. u svezi stavka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju od 8.000,00 do 15.000,00 kuna.

 

Prvostupanjski sud je  zbog izostanka otegotnih okolnosti i utvrđenih olakotnih okolnosti  primijenio institut ublažavanja kazne te je okrivljeniku  izrekao novčane kazne znatno ispod donje granice propisane novčane kazne za inkriminirana djela prekršaja , a ovaj Sud slijedom navoda iz žalbe ne nalazi osnova za daljnje ublažavanje novčanih kazni.

 

U odnosu na troškove prekršajnog postupka valjalo je u konkretnom slučaju primijeniti odredbu članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, te temeljem članka 139. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezati  okrivljenika  na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

U Zagrebu, dana 17. siječnja 2018. godine.