Broj: Gž R-16/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi po sutkinji toga suda Branki Ribičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice L. F., K. T., OIB:…, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u O. društvu K. i partneri iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:…, ministarstvo, zastupanog po punomoćnici Andrei Jendek, zamjenici Općinske državne odvjetnice u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu br. 27 Pr-117/17-37 od 20. srpnja 2017 godine, dana 20. veljače 2018.

p r e s u d i o   j e

                            Žalba tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. 27 Pr-117/17-37 od 20. srpnja 2017 godine, u cijelosti.

                       Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbe, te zahtjev  tužiteljica za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

                            Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljici L. F. isplati iznos od 47.137,64 kn sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznose navedene u izreci presude (točka I.), te da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 15.605,00 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate ( točka II.)

                                  Protiv navedene presude, pravovremeno je žalbu izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila  da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova žalbe tuženoj, podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.             

                            U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu tužene odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškove odgovora na žalbu.

                            Žalba nije osnovana.

                                    Suprotno navodima žalbe, ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13 dalje: ZPP) na koji tužena u žalbi ukazuje, budući je za svoju odluku prvostupanjski sud dao valjane razloge, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nisu počinjene niti  druge bitne povrede parničnog postupka na koje, u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. 

                             U ovom sporu tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 47.137,64 kn na ime naknade doprinosa iz plaće, poreza i prireza, na terensku dnevnicu od 250,00 kn za razdoblje od rujna 2005. do veljače 2006., isplaćivane joj sukladno odredbi čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme sudjelovanja u sastavu Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć ISAF u Afganistanu od 9. kolovoza 2005. ( Ugovor).

                             Navodima žalbe činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku nije dovedeno u pitanje, a iz istog proizlazi nespornim;

                              - da je tužiteljica u utuženom vremenu, bila u sastavu oružanih snaga RH kao dio Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć ISAF u Afganistanu

                             - da je člankom 6. Ugovora određeno pravo tužiteljice na „terensku dnevnicu“ od 65 € po danu provedenom u Misiji,

                             - da je tužiteljici po toj osnovi isplaćivan iznos od 250,00 kn kao neoporezivi dio, dok je na preostali dio preko iznosa od 250,00 kn, obračunat porez i druga davanja sa naslova terenskog dodatka

                            - da je tužiteljica imala od strane tužene osiguranu potrebnu opremu, te plaćen smještaj, prehranu i prijevoz,

                             - da je nesporna visina tužbenog zahtjeva.

                              U prvostupanjskom postupku, kao i u žalbenoj fazi postupka, sporno je da li je tužena na tužiteljici isplaćen dio od 250,00 kuna, trebala obračunati poreze i druga davanja, kako to smatra i traži tužiteljica, odnosno da li je to bio dio plaće, ili se radilo o terenskoj dnevnici, odnosno terenskom dodatku koji se isplaćuje obračunom oporezivog i neoporezivog dijela.

                            Sukladno odredbi članka 83. stavka 5. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05, dalje u tekstu: ZR) i članka 433.a ZPP-a radnik je ne samo ovlašten, nego i dužan utužiti plaću u bruto iznosu, osim u slučaju kada su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, kada radnik može utužiti i neto iznos, ali je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos.

                         Prvostupanjski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu smatrajući iznos od 65 € dodatkom na plaću, odnosno sastavnim dijelom plaće koji je tužena obvezna isplatiti kao bruto plaću u cijelosti, sukladno odredbi članka 14. stavka 1. toč. 1.5. Zakona o porezu na dohodak ("NN", br. 177/04, dalje u tekstu: ZPD) koja propisuje da se primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) smatraju svi drugi primici koje poslodavac isplaćuje ili daje radniku za obavljeni rad po osnovi ugovora o radu ili drugog akta kojim se uređuje radni odnos.

                            Kako je tužiteljica za vrijeme boravka u sastavu Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć ISAF-u Afganistanu imala na teret tužene osiguran smještaj, prehranu i potrebnu opremu, te u vezi toga nije imala  nikakve troškove, nije ni bilo potrebe za isplatom posebnih dnevnica, niti terenskog dodatka, već se ovdje očigledno radilo o jednom vidu dodatka na plaću zbog uvjeta rada u nesigurnoj ratnoj zoni, pa se stoga tužena u žalbi neosnovano poziva na odredu članka 13. stavka 2. točka. 16. Pravilnika o porezu na dohodak koja propisuje da se terenski dodatak isplaćuje na ime „drugih troškova radnika na terenu u inozemstvu“, za povećane troškove zbog boravka na terenu, iako ne navodi koji bi to troškovi bili u ovom konkretnom slučaju bili.

                            Tužena nesporno tužiteljici nije isplatila bruto plaću (u cijelosti) u visini 65 €, jer nije obračunala i isplatila doprinose na 250,00 kn koji je u smislu čl. 6. Ugovora, sastavni dio plaće tužiteljice, a visini kojih među strankama nije sporna i utvrđena je provedenim financijskim vještačenjem.

                            Time je tužiteljica oštećena za dio neuplaćenih doprinosa koji ulaze u pojam bruto plaće (čl. 83. st. 5. Zakona o radu, "Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 pročišćeni tekst i 68/05).

                           Temeljna je obveza poslodavca radniku za obavljeni posao isplatiti plaću koja se ugovara (određuje) u bruto iznosu.

                            Štoviše ako je ugovorena neto plaća, poslodavac radniku duguje bruto plaću koja se sastoji od ugovorene neto plaće, uvećane za obvezna javna davanja iz plaće.

                            Dakle, osim neto plaće i doprinos za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što radnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom imovine radnika namiruju javna davanja, tako što ih poslodavac obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda.

                              Stoga isplatom neto plaće, ne prestaje tražbina radnika prema poslodavcu u cijelosti, pa ju je radnik ovlašten potraživati, kako se to i svojoj revizijskoj odluci broj Revr -370/13-2 od 7.prosinca 2016, donesenoj u ovom predmetu jasno očitovao VSRH.

                             Neosnovano tužena ističe da je odredba članka 6. Ugovora u biti terenski dodatak, jer sukladno propisima koji uređuju mogućnost isplate neoporezivih iznosa naknada troškova radnicima, određena je namjena terenskog dodatka, pa je tako terenski dodatak za rad u inozemstvu namijenjen podmirivanju troškova prehrane i može se isplaćivati kao neoporezivi primitak radnicima koji sami organiziraju i plaćaju troškove prehrane za vrijeme boravka u inozemstvu, a što kod tužiteljice očito nije bio slučaj, pa time nije ni bilo uvjeta za isplatu terenskog dodatka kao neoporezivog primitka.

                            Uzimajući u obzir sve navedeno, tužena je prilikom obračuna tužiteljici pogrešno isplaćivala neoporezivi iznos „terenskog dodatka'' te je obračunavala neoporezivi primitak od 250,00 kn dnevno, a preostali iznos preko 250,00 kn do 65,00 EUR je oporezivala, čime je tužiteljica ostala uskraćena za uplatu doprinosa i drugih javnih davanja.

                           Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio  tužbeni zahtjev tužiteljice , te tuženu obvezao na plaćanje troškova parničnog postupka.

                         Obzirom da je žalba tužene odbijena kao neosnovana tuženoj nisu priznati troškovi žalbe, a zahtjevu tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu nije udovoljeno, jer navedeni trošak ovaj sud nije ocijenio potrebnim.

                                       Zbog iznesenog  valjalo je temeljem članka  368. stavka 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Požega, 20. veljače 2018.