Broj: Gž R-962/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz S., … zastupanog po punomoćniku J. A. M., odvjetniku u S., protiv tuženika J. ustanova Š. objekti u S., …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-846/14 od 14. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 8. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se djelomično žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-846/14 od 14. travnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. 2. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

1. Prihvaća se žalba tužitelja i ukida prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. 1. izreke, te se tužba tužitelja sa zahtjevom da upozorenje tuženika od 27. listopada 2014. broj 653/14 nije dopušteno odbacuje.

 

2. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje pobijana prvostupanjska odluka u odnosu na parnični trošak u stavku I. 3. i II. izreke.

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1.Upozorenje tuženika od dana 27. listopada 2014. broj 653/14 nije na zakonu zasnovano te isto ne proizvodi pravne učinke te nije pravno dopušteno.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.713,03 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate od 14% godišnje u slučaju promjene zatezne kamate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena.

 

3. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 2000 kn + porez na dodanu vrijednost na ime troška ovog parničnog postupka uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate od 14% godišnje u slučaju promjene zatezne kamate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena“.

 

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj isplatiti tuženiku iznos od 5.568,75 kuna (točka II. izreke).

 

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se odbije kao neosnovana. Zatražio je trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

U ovom predmetu tužitelj traži sudsku zaštitu protiv upozorenja koje mu je u smislu odredbe članka 119. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR) uputio tuženik kao poslodavac.

 

Prema odredbi članka 119. stavak 1. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem, poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza.

 

Sudska zaštita prava iz radnog odnosa regulirana je odredbama članka 133. ZR-a. Prema odredbi članka 133. stavak 1. ZR-a radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Prema odredbi članku 133. stavak 2. ZR-a ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

Iz sadržaja navedenih odredaba je jasno vidljivo da, u slučaju aktivnog djelovanja poslodavca, radnik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativni učinak na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje (odbijanjem zahtjeva) pravo koje mu pripada. Dakle, riječ je o odluci poslodavca koja neposredno djeluje na prava radnika iz radnog odnosa.

 

U konkretnom slučaju upozorenje u smislu članka 119. stavak 1. ZR-a nije odluka u naprijed navedenom smislu koju imaju na umu odredbe članka 133. stavak 1. i 2. ZR-a, već je to samo izjava koja nema neposredni pravni učinak i kojom još uvijek nije povrijeđeno pravo tužitelja iz radnog odnosa. Takva izjava je zapravo odraz zakonske obveze poslodavca u slučaju da radnik krši obveze iz radnog odnosa, jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika u smislu članka 115. stavak 1. podstavak 3. ZR-a, a opravdanost takvog upozorenja ne može se neposredno pobijati pred sudom, već se neosnovanost takvog upozorenja može dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu.

 

Prema tome, takva izjava poslodavca ne može se pobijati pred sudom, jer takvo pravo ne pripada tužitelju u smislu odredaba članka 133. stavak 1. i 2. ZR-, pa je primjenom odredbe članka 369. stavak 2. ZPP-a u tom dijelu prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i tužbu sa zahtjevom da upozorenje tuženika od 27. listopada 2014. broj 653/14 nije dopušteno odbaciti.

 

Kako je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda shodno odredbi članka 12. Pravilnika o plaćama i ostalim osobnim primanjima tuženika, ravnatelj javne ustanove Š. objekti S. bio ovlašten umanjiti zaposleniku osnovnu plaću do 30% ako je u izvršavanju poslova i zadataka radnog mjesta postupao krajnjom nemarnošću, te kako je upravo takvo ponašanje na radnom mjestu u listopadu 2014. godine tuženik dokazao tužitelju, to je osnovano sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.713,03 kuna, a na ime umanjenja plaće za taj mjesec.

 

Stoga je valjalo pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Kako izvršena preinaka prvostupanjske presude ne mijenja ocjenu suda prvog stupnja o konačnom uspjehu stranaka u ovom sporu, to je trebalo potvrditi i odluku o trošku utemeljenu na ispravno izvršenom obračunu u primijeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer je sa svojom žalbom uspio u neznatnom dijelu (članak 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 3. ZPP-a).

 

Tuženiku nije obistinjen trošak odgovora na žalbu u okolnostima iz odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu 8. ožujka 2018.