Broj: Gž R-286/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB …, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužiteljice G. P. iz K.,  OIB: …, zastupane po punomoćniku K. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. d.o.o. za privremeno zapošljavanje, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Š. Š., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika A. R.-Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. Š., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka i umješača protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2008/15-22 od 30. ožujka 2017., 25. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tuženika i umješača kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2008/15-22 od 30. ožujka 2017. u točki I. izreke, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće, te u dosuđujućem dijelu točke III. izreke.

 

Djelomično se prihvaćaju žalbe tuženika i umješača,  te u cijelosti žalba tužiteljice te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće, točki II. izreke, odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki III. izreke te u točkama IV. i V. izreke i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće od 4.539,82 kn.

 

Prihvaća se kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku A. d.o.o. z. p. z., Z., OIB: … da na ime razlike troškova prijevoza isplati tužiteljici G. P. iz K., OIB: … iznos od 651,65  kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

 

na iznos od 116,60 kn počevši od 16.07.2013. god. pa do isplate,

na iznos od 212,00 kn počevši od 16.08.2013. god. pa do isplate,

na iznos od 212,00 kn počevši od 16.09.2013. god. pa do isplate,

na iznos od 111,05 kn počevši od 16.10.2013. god. pa do isplate,

 

po stopi koja se od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.543,00 kn sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2017. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku od 8 dana.

 

Odbijaju se zahtjevi tuženika i umješača za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovani.

 

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici žalbeni trošak u iznosu od 390,62 kn u roku od 8 dana dok se preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

 

              Odbijaju se zahtjevi tuženika i umješača za naknadu žalbenog troška kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku na ime razlike plaće isplatiti tužiteljici iznos od 4.539,82 kn bruto sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

 

Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 651,65 kn sa zateznom kamatom na ime razlike troškova prijevoza.

 

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.410,15 kn sa zateznim kamatama, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen, što očito proizlazi iz obrazloženja presude mada to nije navedeno u izreci.

 

Točkama IV. i V. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku i umješaču troškove parničnog postupka svakom u iznosu od 1.699,21 kn.

 

              Protiv te presude žalbe su podnijele stranke i umješač.

 

Tužiteljica pobija presudu u odbijajućem dijelu u točkama II. i III. izreke, te u točkama IV. i V. izreke zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava ( čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu žalbenog troška.

 

              Tuženik i umješač pobijaju presudu u točki I. i dosuđujućem dijelu točke III. izreke, tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a,a umješač zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a, oboje uz prijedlog da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te obveže tužiteljicu na naknadu daljnjeg parničnog troška, tražeći i trošak žalbe.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužiteljice je osnovana, dok su žalbe tuženika i umješača djelomično osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u iznosu od 4.539,82 kn bruto i razlike naknade troškova prijevoza u iznosu od 651,65 kn za razdoblje od lipnja do rujna 2013.

 

U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, pa stranke i umješač nedopušteno u žalbama ističu pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenog stanja jer se u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti zbog tog žalbenog razloga ne može pobijati.

 

              Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ovaj sud u povodu žalbe pazi i po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a) ovo iz razloga jer su razlozi pobijane presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće jasni, u skladu su sa stanjem u spisu te rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza kao i primjene mjerodavnog materijalnog prava te je presudu moguće ispitati.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće pravilno prihvaćen kao osnovan, osim za isplatu zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće, koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odbiće tužbenog zahtjeva za isplatu razlike troškova prijevoza (točka II. izreke pobijane presude) jer je i prema stajalištu ovoga suda ovaj tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti kao osnovan.

 

              U ovom žalbenom postupku nije sporno da je tuženik agencija za privremeno zapošljavanje na kojeg se primjenjuju odredbe čl. 24. – 32. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) da je njegova djelatnost ustupanje radnika za obavljanje privremenih poslova i da je tuženik u razdoblju od lipnja 2013. do rujna 2013. ustupio tužiteljicu korisniku A. R. – Z. d.d. (ovdje umješaču) za obavljanje poslova radnog mjesta blagajnik naplate cestarine. Nije sporno da je mjesto stanovanja tužiteljice na adresi u K., mjesto rada naplatna postaja R. koja se nalazi u zoni 4. javnog gradskog i prigradskog prometa na području R.. Sporno je ima li tužiteljica pravo na plaću koju prima radnik umješača na istim poslovima te ima li pravo na troškove prijevoza prema Kolektivnom ugovoru društva A. R. – Z. d.d. od 7. studenog 2011. („Narodne novine“ broj  148/11 – dalje KU) u odnosu na koji tuženik ističe da nije njegov potpisnik, niti je primjena istog proširena na tuženika.

 

              Odredbom čl. 24. st. 1. ZR propisano je da je agencija za privremeno zapošljavanje (dalje agencija) poslodavac koji na temelju sporazuma o ustupanju radnika (dalje: ustupljeni radnik) ustupa radnika drugom poslodavcu za obavljanje privremenih poslova.

 

              Nadalje odredbom čl. 26. ZR propisano je da ugovor za privremeno obavljanje poslova agencija može sklopiti s radnikom na određeno ili neodređeno vrijeme (st. 1.) da ugovor iz stavka 1. ovog članka koji se sklapa na određeno vrijeme koje je jednako vremenskom razdoblju na koje se radnik ustupa korisniku mora sadržavati uglavke o: 1. strankama te njihovom prebivalištu odnosno sjedištu, 2. očekivanom trajanju ugovora, 3. sjedištu korisnika, 4. mjestu rada, 5. poslovima koje će ustupljeni radnik obavljati, 6. datumu početka i završetka rada, 7. plaći, dodacima na plaću i razdobljima isplate plaće, 8. trajanju redovitog radnog dana ili tjedna (st. 4.); da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem odnosno nepovoljnijem od plaće odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom (st. 5.) te ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi sukladno st. 5. ovog čl. isti se utvrđuju sporazumom o ustupanju radnika (st. 6.).

 

              Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza, a u odnosu na zahtjev za isplatu razlike plaće na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja te uvidom u dokumentaciju u spisu u bitnom utvrdio da je taj tužbeni zahtjev osnovan uz obrazloženje da su se u konkretnom slučaju ostvarile sve zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR koja propisuje da ugovorena plaća ustupljenog radnika ne smije biti utvrđena u iznosu manjem odnosno nepovoljnijem od plaće radnika zaposlenih kod korisnika na istim poslovima koju bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

              Prvostupanjski sud je osnovano, prihvaćajući kao stručan i objektivan nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u utuženom razdoblju, za što je u obrazloženju presude naveo u svemu pravilne i opravdane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te se tuženik i umješač radi suvišnosti ponavlja u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a upućuju na obrazloženje prvostupanjske presude.

 

              Odgovarajući na žalbene navode tuženika i umješača u odnosu na ovaj dio presuđenja treba reći da ovaj sud u svemu prihvaća kao pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda prema kojem radnik ima pravo na plaću kao i radnik na istom radnom mjestu kod korisnika – umješača a to znači da su mjerodavne i odredbe KU umješača na osnovi kojih odredbi ista prava ostvaruje umješačev tj. korisnikov radnik.

 

              Polazeći od navedenog kao i odredbi direktive 2008/-104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje i to prije svega načela zabrane diskriminacije između prava radnika koji su privremeno ustupljeni radnici kod korisnika u odnosu na one koji rade na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu kod korisnika, to znači da radnik koji je privremeno ustupljen korisniku ne može imati manji opseg prava od onih koja ima radnik koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s korisnikom.

 

              Prema čl. 3. t. f. Direktive uređeno je da su osnovni uvjeti rada i zapošljavanja uvjeti utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisnika a koje se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanke, noćni rad, dopuste i državne praznike te na plaću.

 

              Direktivom je jasno napravljena razlika između toga što su osnovni uvjeti rada i oni su kao takvi sadržani u odredbi čl. 26. st. 5. ZR u odnosu na izjednačavanje pripadajućih novčanih primanja ustupljenih radnika i radnika zaposlenih kod korisnika.

 

              To znači da tužiteljica u konkretnom slučaju ima pravo ostvarivati sva potraživanja koja su priznata i radnicima umješača i to u visini plaće na temelju KU umješača jer je odredbom čl. 26. st. 5. ZR određeno izjednačavanje ugovorene plaće i drugih uvjeta rada pri čemu se uvjeti rada temelje na načelu jednakog postupanja.

 

Stoga žalbeni navodi tuženika i umješača o suprotnom nisu osnovani, jer tužiteljici pripada razlika plaće u visini i opsegu koju kod korisnika (umješača) ostvaruje njegov radnik.

             

Za istaknuti je da je odredba čl. 26. st. 5. ZR uskladila hrvatsko zakonodavstvo s europskom pravnom stečevinom i prije stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije jer je Direktivnu 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. o radu putem agencija za privremeno uvrštavanje uvrstila u ZR prije 1. srpnja 2013. donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine" 73/13) koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013., na način da je ZR na povoljniji način normirao navedeno zapošljavanje za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje te ih izjednačio s radnicima zaposlenim kod korisnika koji rade na istim poslovima po pitanju svih uvjeta rada tako da ustupljeni radnik ostvaruje pravo i na ostale naknade a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje i radnik zaposlen kod korisnika kao svog poslodavca. I prije implementacije direktive ZR je sadržavao odredbe o agencijama za zapošljavanje i zabrani nejednakog postupanja, a direktive pa tako i Direktiva 2008/104/EZ od 19. studenog 2008. o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje imaju interpretativni učinak i prije nego što su prenesene u nacionalno zakonodavstvo te su sudovi dužni u svojim odlukama primijeniti taj interpretativni učinak.

 

              Visina tužbenog zahtjeva je pravilno utvrđena na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja i dokumentacije u spisu a žalbeni navodi tuženika i umješača o suprotnom nisu osnovani.

 

              Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu razlike plaće pravilno prihvaćen kao osnovan, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće koji je pravilnom primjenom materijalnog prava, te djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika i umješača trebalo odbiti kao neosnovan.

             

              Naime, prema odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" 177/04 – dalje: ZPND) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

            Nadalje, odredbom čl. 45. st. 4. i 5. ZPND-a i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 95/05, 96/06, 68/07  – dalje: Pravilnik), propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. tog Pravilnika, umanjeno za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. toga Zakona, te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. istog Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

 

            Prema tome, a s obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju.

 

              Prvostupanjski sud je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike troškova prijevoza odbio kao neosnovan, u bitnom uz obrazloženje da tužiteljica na kojoj je teret dokazivanja nije navela niti dokazala na koji je način dolazila na posao i s posla tijekom utuženog razdoblja kao ni da bi imala troškove javnog gradskog prijevoznika A. R. u iznosu od 572,00 kn mjesečno, iako je, pravilno utvrdio da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza u primjeni odredbe čl. 64. st. 1. KU/11, kao i to da su tužiteljici isplaćeni troškovi prijevoza u iznosu od 360,00 kn mjesečno.

 

              Iz stanja u spisu proizlazi da je tužiteljica od mjesta stanovanja (K., R.) do naplatne postaje R. i natrag putovala javnim prigradskim prijevozom, dok je sud pravilno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da se mjesto stanovanja tužiteljice i naplatna postaja R. nalazi u zoni 4. javnog gradskog i prigradskog prometa na području Grada R.. Stoga kao mjerodavnu naknadu za trošak prijevoza treba uzeti u obzir cjenik javnog gradskog prijevoznika za područje R. – A. R., a trošak mjesečne karte javnog gradskog prijevoznika je iznosio 572,00 kn.

 

              Stoga, u primjeni odredbe čl. 64. st. 1. KU/11 tužiteljica ima pravo na razliku troškova prijevoza koju je vještakinja pravilno utvrdila u iznosu od 651,65 kn za cijelo utuženo razdoblje, odnosno u pojedinačnim iznosima za lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2013., pa je zbog tih razloga, uvaženjem žalbe tužiteljice pobijana presuda u točki II. izreke preinačena i ovaj tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen kao osnovan.

 

              Zbog preinačenja prvostupanjske presude trebalo je u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Zbog odbića dijela tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto i razlici plaće posebni troškovi nisu nastali pa u konačnici za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba čl. 154. st. 3. ZPP-a kao za cjelovit uspjeh tužiteljice u parnici.

 

              Pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici treba prema visini konačnog tužbenog zahtjeva priznati za sastav tužbe primjenom Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa) iznos od 750,00 kn, za sastav podneska od 1. travnja 2016. primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife 750,00 kn, za zastupanje na ročištima od 9. prosinca 2015. i 14. veljače 2017. za svako po 750,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište 14. prosinca 2016. 187,50 kn primjenom Tbr. 9. t. 5. Tarife. Tužiteljica osnovano u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud neosnovano odbio zahtjev za naknadu troškova pristupa ročištu za objavu presude, jer iz stanja u spisu proizlazi da je punomoćnik tužiteljice pristupio ročištu za objavu presude i pravovremeno zatražio naknadu tog troška pa je stoga tužiteljici primjenom Tbr. 9. t. 3. Tarife priznati iznos od 375,00 kn. Ovako obračunat parnični trošak ukupno iznosi 3.562,50 kn, uvećan za pripadajući PDV od  890,62 kn, daje ukupan iznos od 4.453,12 kn. Tužiteljici treba priznati i troškove predujma za vještačenje u iznosu od 1.500,00 kn, slijedom čega proizlazi da ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 5.953,12 kn pa je stoga preinačenjem pobijane presude u odbijajućem dijelu točke III. izreke tužiteljici dosuđen i daljnji parnični trošak u iznosu od 1.543,00 kn sa zateznom kamatom od prvostupanjskog presuđenja, 30. ožujka 2017. do isplate.

 

              Tužiteljica je uspjela s žalbom pa joj prema vrijednosti pobijanog dijela (651,65 kn) primjenom Tbr. 10. t. 1. Tarife treba priznati naknadu za sastav žalbe s PDV-om u iznosu od 390,62 kn, koji je dosuđen tužiteljici, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

 

              S obzirom da je tuženik izgubio parnicu, zahtjev tuženika i umješača za naknadu parničnog troška trebalo je odbiti kao neosnovan, dok tuženiku i umješaču žalbeni trošak nije dosuđen, jer zbog odbića navedenog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 3. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

              Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. t. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 25. travnja 2018.