Broj: Rev 148/12-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i Željka Pajalića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. F. pok. V. iz Š., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K. i M. K. u R., protiv I-tuženika F. V. iz I., P. i II-tuženice P. V. iz I., M. R., kao zakonski nasljednici pok. M. F. pok. I., oboje zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-521/10-2 od 28. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-207/07-23 od 20. studenog 2009., u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2016.,

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na k.č.br. 3856/4 pašnjaku Š. od 15620 m² iz zk.ul.br. 371 k.o. K., što su tuženici dužni priznati i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik te nekretnine. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 20.295,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pravnog pitanja važnog za odluku u sporu ističući da shvaćanje iz pobijane odluke nije utemeljeno na već zauzetom pravnom shvaćanju revizijskog suda. Predlaže preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, ili ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Na temelju članka 382. stavak 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti i tzv „izvanrednu“ reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema stavku 3. tog članka u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Podnoseći reviziju tužitelj je sam naznačio da postavlja tri pravna pitanja, međutim, u opsežno postavljenim pitanjima sadržana je još i revidentova ocjena dokaza, ali pitanja činjenične naravi te prigovori koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Kako je u ovakvoj reviziji moguće postaviti samo pravna pitanja koja moraju biti određeno naznačena (članak 382. stavak 3. i članak 385.a ZPP-a), to u dijelu u kojem postavljena pitanja izlaze iz dopuštenog pravnog sadržaja revizijski navodi nisu ispitivani niti su uzeti u obzir.

Polazeći od navedenog valja istaknuti da se postavljena pravna pitanja u bitnome svode na slijedeće upite:

1. Je li teret dokaza za utvrđivanje odlučne činjenice savjesnosti (poštenja) posjeda za izvanrednu dosjelost na tužitelju ili na tuženicima (budući se u dvojbi uzima da je posjed pošten)?

2. Iz kojih razloga drugostupanjski sud potpuno zanemaruje i ne obrazlaže usmeno darovanje uz istovremenu predaju u posjed još 1942. po zajedničkom predniku stranaka, iako je ova alternativna pravna osnova naknadno istaknuta?

3. Može li se svjedocima G. F. , koji je u vrijeme usmenog darovanja 1942. imao 15 godina i I. F., koji je u to vrijeme imao 7 godina, ne pokloniti vjera isključivo zbog njihove mlade životne dobi, koja bi isključivala mogućnost njihovog saznanja za ovaj usmeni pravni posao?

Međutim, u odnosu na pitanje koje je u sadržaju revizije naznačeno pod točkom 2. i koje je postupovnopravne prirode te se odnosi na možebitne propuste u postupanju drugostupanjskog suda (bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a), revident nije izložio mjerodavne razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Jednako je tako i glede pitanja pod točkom 3. revizije koje se zapravo svodi na nezadovoljstvo revidenta ocjenom dokaza suda prvog stupnja i koju ocjenu je u cijelosti prihvatio drugostupanjski sud (članak 8. ZPP-a).

Ukazujući na razloge važnosti revident se samo u odnosu na pitanje pod točkom 1. poziva na (usporedne) odluke revizijskog suda broj Rev 2324/1990-2 od 6. veljače 1990. i Rev 220/02-0 od 27. veljače 2002., navodeći da je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje je u suprotnosti sa zauzetim pravnim shvaćanjem u naznačenim revizijskim odlukama.

U tim je odlukama izraženo pravno shvaćanje da se savjesnost (poštenje) posjeda pretpostavlja i da se nesavjesnost mora dokazati od strane onog tko je osporava i tvrdi suprotno (tuženik).

Međutim, u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključujući da tužitelj, u smislu članka 159. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZV), nije dokazao da je u neprekidnom samostalnom posjedu predmetne nekretnine.

Naprotiv, utvrđeno je da su na spornoj nekretnini vlasničke čine vršili prednici tuženika, davali je za pašu i za to naplaćivali u siru i janjcima, koje su dobivali od onih kojima su davali nekretninu na ispašu, s tim da je tužitelj dobro znao tko su prednici tuženika, kao i da je sad pok. M. F. cijelu matičnu nekretninu, rješenjem o nasljeđivanju iz 2000., naslijedila iza pok. P. V., koja se ponašala kao vlasnica nekretnine naslijeđene još 1950. iza smrti F. A. pok. A., koji je postao vlasnikom iste na temelju ugovora o razvrgnuću zajednice iz 1941. Pritom su sudovi zaključili da tužitelj tijekom postupka nije dokazao ni tvrdnje da je imao valjani pravni temelj posjedovanja u pravnom poslu kojim bi zajednički prednik stranaka F. A. pok. A. sporno zemljište usmeno darovao svojim nećacima, odnosno F. V. (ocu tužitelja) i F. L.

Iz navedenog slijedi da je tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju odbijen zato jer nisu ostvarene sve pretpostavke iz članka 159. stavak 1. ZV-a za stjecanje nekretnine dosjelošću, a ne samo zato jer je utvrđeno da je tužitelj bio nepošteni posjednik sporne nekretnine.

Prema tome, pitanje postavljeno pod toč. 1. ove revizije nije važno za odluku u sporni, a niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 392.b stavak 2. i 3. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

Zagreb, 5. travnja 2016.