Broj: Gž-2483/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz O., OIB:…, zastupane po K. R., odvjetniku iz O., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:…, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi priznanja prava suvlasništva, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-587/2014 od 19. listopada 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-587/2014 od 19. listopada 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

I/              Odbija se tužiteljica B. M. iz O., OIB: …, s tužbenim zahtjevom koji glasi:

              "Utvrđuje se da je tužiteljica B. M. iz O., OIB: … stekla ½ suvlasničkog dijela nekretnine koja u naravi predstavlja stan br. 4 na I katu, ukupne površine 84,17m2, koji stan se nalazi u zgradi u O., sagrađenoj na kč.br. 5885, upisan u poduložak 19095 k.o…., što je tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: … dužna priznati i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispavu podobnu za upis ½ suvlasničkog dijela tužiteljice na predmetnoj nekretnini, a koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda.

              Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: … da tužiteljici  B. M. iz O., OIB: … naknadi prouzročeni parnični trošak od 67.550,00 kn, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

              kao   n e o s n o v a n i m   u cijelosti.

 

II/              Odbija se tužiteljica B. M. iz O., OIB: … s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: … da tužiteljici  B. M. iz O., OIB: … isplati iznos od 500.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja ove tužbe, pa do konačne isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB-a, uvećane za 5 %-tnim poena, kao i da joj naknadi prouzročeni parnični trošak od 67.550,00 kn, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

kao   n e o s n o v a n i m   u cijelosti.

III/              Nalaže se tužiteljici B. M. iz O., OIB: … , naknaditi tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: … , prouzročeni parnični trošak u iznosu od 35.000,00 kn (slovima: tridesetpettisućakuna), sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe."

              Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da je ušla u posjed spornog stana 1992. godine na temelju rješenja Komisije za privremeno korištenje stanova Općine O. od 5. veljače 1992. godine. Dana 20. veljače 1992. godine Fond stambenog gospodarstva Općine O. na temelju tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ( "Narodne novine" 51/85, 42/86, 37/86, 47/89, 22/90, 22/92, 57/93 i 70/93; ZSO) donijelo je rješenje o visini stanarine koju je suprug tužiteljice sada pok. I. M. bio dužan plaćati. Od 1992. godine do srpnja 2007. godine kada je stan dodijeljen u vlasništvo Republike Hrvatske, uredno je plaćala najamninu gradu O. i sve režijske troškove i tijekom tog čitavog perioda grad O. nije poduzeo ni jednu pravnu radnju za iseljenje tužiteljice iz stana. Na taj način tužiteljičin posjed u tom periodu svakako je bio zakonit i pošten, a ne nepošten. Tužiteljica smatra da je njezin posjed prestao biti pošten tek dana 27. listopada 2010. godine kada je donesena presuda kojom je po tužbi Republike Hrvatske naloženo tužiteljici iseljenje iz tog stana. Međutim, do tog trenutka tužiteljica je izvršila ulaganja u predmetni stana koji je u trenutku ulaska u posjed bio potpuno devastiran, slijedom čega je tužiteljica tim ulaganjima povećala njegovu vrijednost ali i imala troškove tekućeg održavanja. Stoga da je tuženica po pravilima o stjecanju bez osnove dužna vratiti koristi stečene takvim ulaganjem od strane tužiteljice. Osim toga njezin tužbeni zahtjev se odnosi na utvrđenje suvlasništva predmetne nekretnine a pozivom na odredbu iz čl. 49. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine " 921/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02  i 81/02; Zakon o naknadi). Budući je tuženica Republika Hrvatska po samom zakonu preuzela sva prava i obveze ranijeg vlasnika predmetnog stana, to je ista u obvezi isplatiti tužiteljici kao korisniku stana naknadu za učinjena ulaganja, odnosno priznati vlasništvo stana razmjerno učinjenim ulaganjima.

 

              Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužiteljica u žalbi ne obrazlaže o čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da je tuženica kojoj je predmetna nekretnina vraćena u vlasništvo prema odredbama Zakona o naknadi prizna ½ suvlasničkih dijela nekretnine koja u naravi predstavlja stan broj 4 na prvom katu ukupne površine od 74,18 m2, koji se nalazi u zgradi u O., izgrađene na k.č.br. 5885 upisane u poduložak broj 19095 k.o. …, odnosno ukoliko taj zahtjev bude odbijen, onda traži da joj tuženica isplati iznos od 500.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

 

              U postupku je utvrđeno:

 

-          da je rješenjem Ureda državne uprave u Osječko baranjskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša graditeljstva i imovinsko pravne poslove Klasa: UP/1-943-06/06-01/49, Ur.br. 2018-03-04/2-07-7 od 17. srpnja 2007. godine utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske na stanu broj 4 na prvom katu površine 84,17 m i stanu broj 5 u prizemlju površine 16,66 m2 koji se nalazio u kući, izgrađenoj na k.č.br. 5885 upisanoj u z.k.ul.br. 4 k.o. …, zajedno sa naknadno odredivim suvlasničkim dijelovima zajedničkih dijelova i uređaja zgrade te naknadno odredivim suvlasničkim dijelovima zemljišta nužnog za redovitu potrebu zgrade, s tim da će zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Osijeku te Državna geodetska uprava Područni ured za katastar, nakon pravomoćnosti tog rješenja izvršiti po službenoj dužnosti promjenu zemljišnoknjižnog stanja odnosno katastarskog stanja sukladno točki I. tog rješenja, s tim da je rješenje postalo pravomoćno dana 7. kolovoza 2007. godine,

 

-          da je rješenjem Komisije za privremeno korištenje stanova Općine O., broj 02-1115/92 od 5. veljače 1992. godine temeljem odredbe čl. 3. u vezi s odredbom čl. 7. Zakona o privremenom korištenju stanova ("NN" 66/90) predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje I. M., B. M., D. M. i N. M. (točka I.), određeno je, da su korisnici dužni plaćati naknadu za korištenje stana u visini stanarine i druge troškove vezane uz korištenje stana (točka II) da se stan daje na privremeno korištenje na rok od jedne godine, te sukladno odredbi čl. 8. st. 1. na tom stanu osobe iz točke I. izreke ne stječu stanarsko pravo niti stanarsko pravo mogu ostvariti (točka III), da su istekom roka dužne iseliti iz stana te ga slobodnog od osoba i stvari vrati u posjed vlasniku (točka IV).

 

-          da je rješenjem o visini stanarine Fonda stambeno komunalnom gospodarstvu Općine O. broj 13/190 od 20. veljače 1992. godine određeno da je I. M. dužan plaćati stanarinu za stan koji koristi u O. u visini od 1.213 tadašnjih dinara mjesečno,

 

-          da je građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku S. M. utvrđeno da vrijednost izvršenih ulaganja u nekretninu u O., stan broj 4 na prvom katu iznosi ukupno 241.595,92 kn,

 

-          da je vještačenjem po istom vještaku utvrđena tržišna vrijednost nekretnine stana broj 4 na prvom katu stambene zgrade sagrađene na z.k.č.br.5885 z.k.ul.poduložak 19095 k.o. …u iznosu od 588.000,00 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zauzima stav da je tužiteljica postala nepošteni posjednik istekom roka od godine dana na koji rok je glasilo rješenje o privremenom korištenju nekretnine koje je dobila od Općine O. 5. veljače 1992. godine, dakle 5. veljače 1993. godine budući da je nastavila koristiti nekretninu iako je znala da je istekao rok za korištenje nekretnine. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica bila nepošteni posjednik, te kako tužiteljica nikad nije dobila suglasnost da izvrši bilo kakva ulaganja, to tužiteljica u smislu odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( "Narodne novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; ZV) ne pripada pravo tražiti da se utvrdi suvlasnikom na predmetnoj nekretnini u određenom suvlasničkom omjeru, budući da takvo što u smislu odredbe čl. 156. ZV-a nije ni ugovoreno među parničnim strankama.

S tim u vezi sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužiteljici ne pripada pravo tražiti novčanu protuvrijednost izvršenog ulaganja.

S tim u vezi sud prvog stupnja navodi da bi tužiteljica eventualno mogla imati pravo na naknadu troškova nužnih ulaganja, međutim tijekom postupka tužiteljica takvo što nije niti zatražila niti specificirala o kakvim bi se nužnim ulaganjima radilo, pa stoga sud takvom zahtjevu nije mogao niti udovoljiti.

 

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Naime, odredbom iz čl. 9. Zakona o privremenom korištenju stanova („Narodne novine“ broj 66/91) propisano je da rješenjem iz čl. 7. tog Zakona stan se daje na privremeno korištenje najdulje na rok od jedne godine od dana donošenja rješenja, a ratnim prognanicima samo do omogućavanja povratka u ranije mjesto boravka (st. 1.). Rješenje iz čl. 7. tog Zakona po proteku roka iz čl. 7. st. 2. t. 7. tog Zakona ima snagu izvršne isprave (st. 2.). Istekom roka iz stavka 1. tog članka osobe kojima je stan dat na privremeno korištenje dužne su iseliti iz stana te stan slobodan od osoba i stvari predati u korištenje vlasniku (st. 3.).

 

Prema odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o privremenom korištenju stanova („Narodne novine“  76/93 – ZID Zakona o privremenom korištenju stanova) u čl. 9. iza stavka 1. dodan je novi stavak 2. koji glasi: Istekom roka iz stavka 1. ovog članka Komisija može donijeti novo rješenje kojim se produžava privremeno korištenje stana, sve dok postoje uvjeti iz čl. 1. tog Zakona.

 

Kako je stan rješenjem Komisije za privremeno korištenje stanova dan na privremeno korištenje na rok od jedne godine, odnosno za razdoblje od 5. veljače 1992. godine do 5. veljače 1993. godine, a nakon toga Komisija nije donijela novo rješenje kojim se produžava privremeno korištenje stana, proizlazi da je tužiteljica nakon 5. ožujka 1993. godine bila nepošten posjednik predmetnog stana budući da je protekom tog roka bila dužna iseliti iz stana i stan slobodan od osoba i stvari predati na korištenje vlasniku, a što je  tužiteljici bilo poznato s obzirom na sadržaj rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

 

Tužiteljica svoj zahtjev temelji i na odredbi čl. 49. Zakona o naknadi kojim su uređena opća načela, odnosno pravila naknade i kojim je propisano da se imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načina korištenja u kojem se nalazila u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja utvrđivanjem prava vlasništva bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja.

 

Ako postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja prema stanju nekretnine kakva je ona bila u vrijeme oduzimanja, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja može zahtijevati od prijašnjeg vlasnika da mu prizna vlasništvo u omjeru njegovih ulaganja ili da mu isplati odgovarajuću novčanu naknadu u omjeru tih ulaganja u skladu sa propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima.

 

U tom slučaju sadašnji vlasnik odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretninama nije dužan nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed sve dok mu prijašnji vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom ako se drukčije ne sporazume.

 

U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev za naknadu učinjenih izdataka u poboljšanje uvjeta stanovanja upravljen protiv vlasnika koji je pravo vlasništva stekao nakon izvršenih ulaganja tek po pravomoćnosti odluke upravnog tijela kojemu je pravo vlasništva utvrđeno.

 

Naime, odredbama Zakona o naknadi nije propisano pravo na naknadu troškova koje su imale treće osobe odnosno najmoprimci za učinjena ulaganja već to pravo Zakon o naknadi u čl. 41. izričito priznaje samo zakupniku poslovnog prostora prilikom predaje prostora vlasniku.

 

Nadalje, odredbom čl. 49. Zakona o naknadi kojim su uređena opća pravila naknade uređen je samo odnos prijašnjeg i sadašnjeg vlasnika prilikom povrata imovine koja je predmet naknade i koja se daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se imovina nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništava u slučaju postojanja razlike između prijašnje i sadašnje vrijednosti.

 

Na osnovi navedenog odredbama Zakona o naknadi nije propisano pravo na troškove učinjenih ulaganja najmoprimcu u odnosu na osobu kojoj se nekretnina vratila u vlasništvo.

 

Ni u smislu odredbe čl. 220.-223. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 87/15; ZOO) predmetni zahtjev ne može biti prihvaćen, jer u vrijeme nastanka sporne obveze tuženica nije bila druga strana (gospodar posla) i s tim u vezi obveznik predmetnog obveznog odnosa budući da je tuženica pravo vlasništva stekla nakon izvršenih ulaganja tek na osnovu pravomoćne odluke o utvrđivanju vlasništva.

 

Zbog toga tužiteljica u odnosu na tuženicu predmetni zahtjev ne može ostvariti ni primjenom instituta poslovodstva bez naloga, budući da tuženica nije obveznik u tom pravnom odnosu te nije sukcesor prijašnjeg vlasnika odnosno korisnika.

 

Druga situacija bila bi glede mogućnosti primjene odredbe čl.164. i 165. ZV-a. Naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZV-a zahtjeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni, a sukladno odredbi čl. 165. st. 3. ZV-a nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni vlasniku i to mu pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.

 

Iz navedenog proizlazi da pošteni posjednik ima pravo zahtijevati nužne i korisne troškove koje je imao, a nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova samo ako su oni bili nužni i vlasniku. Teret dokaza da su ulaganja izvršena u vrijeme dok je tužiteljica bila pošteni posjednik (5. veljače 1992. godine do 5. veljače 1993. godine) i da se radi o nužnim i korisnim troškovima, odnosno za ulaganja koja su izvršena nakon 5. veljače 1993. godine da se radi o troškovima nužnim i vlasniku sukladno odredbi čl. 7. u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP-a leži na tužiteljici.

 

Tužiteljica nije dokazala da su sva ulaganja izvedena u vrijeme dok je bila pošteni posjednik i da se radi o korisnim i nužnim troškovima, odnosno nije dokazala da se radi o troškovima nužnim i vlasniku.

 

Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 19. srpnja 2017. godine