Broj: 2 Gž-64/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, OIB 89577096924, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B., OIB…. iz K., , B., kojeg zastupa punomoćnica K. H., odvjetnica u D., protiv tuženika P. S. pok. M., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u D.,  radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-79/16 od 24. studenog 2016., u sjednici održanoj 22. studenog 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-79/16 od 24. studenog 2016.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

              "I. Utvrđuje se da je tužitelj A. B., pok. N. dosjelošću stekao:

-600/1400 dijela prava vlasništva čest.zgr. 56, 60/1, 61., zem. 918, 919, 924, 925, 1049, 1050, 1051, 1258, 1259, 1260/1, 1260/2 z.ul. 28 k.o. B.,

-1800/4200 dijela prava vlasništva čest.zem. 1303, 1304, 1313/1, 1313/2, 1316, 1347, 1348, 1349, 1350, 1351, 1352, 1353/1, 1353/2, 1354/1, 1354/2, 1365, 1396, 1397, 1398, 1399, 1400, 1401/1, 1401/2, 1408, 1410, 1429/1, 1429/ 2, u.ul. 29. K.o. B.

1800/4200 dijela prava vlasništva čest.zem. 1389/1 i 1389/2 z.ul. 29. k.o. B., sve upisano na ime M. S., pok. B., pa je tuženi dužan trpjeti da tužitelj, bez njegovog daljnjeg sudjelovanja i odlučivanja, zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina u navedenom dijelu na ime tužitelja uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženika kao dosadašnjeg vlasnika.

              II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 19.958,80 kn,  (slovima: devetnaesttisuća devetstotinapedesetosamkuna i osamdesetlipa), u roku 15 dana."

Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o parničnim troškovima, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba je pravovremena i dopuštena.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva na nekretninama pobrojenim u izreci prvostupanjske presude.

Tužitelj je uknjiženi suvlasnik nekretnina oznake čest.zgr.56, 60/1, 61, čest. zem 918, 919, 924, 925, 1049, 1050, 1051, 1258, 1259, 1260/1, 1260/2 zk. ul. 28 k.o. B. za 515/1400 dijela dok je tuženik uknjižen kao suvlasnik za 600/1400 dijela prava vlasništva tih nekretnina, a na nekretninama oznake čest. zem.1303, 1304, 1313/1, 1313/2, 1316, 1347, 1348, 1349, 1350, 1351, 1352, 1353/1, 1353/2, 1354/1, 1354/2, 1365, 1396, 1397, 1398, 1399, 1400, 1401/1, 1401/2, 148, 1410, 1429/1 i 1429/2 zk.ul. 29 k.o. B. uknjižen je za 1431/4200 dijela, dok  je tuženik uknjižen na 1800/4200 dijela. Nadalje tužitelj je suvlasnik čest. zem. 1389/1, 1389/2 zk.ul.29 k.o. B. za 759/4200 dijela, a tuženik za 1800/4200 dijela.

Temeljna tvrdnja tužitelja je da je dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina jer je u neometanom posjedu tih nekretnina zajedno sa svojim pravnim prednicima preko 40 godina.

Prvostupanjski sud je izvedene dokaze savjesno i brižljivo ocijenio, i to pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te je u skladu s takvom (pravilnom) ocjenom dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio:

- da su 27. veljače 1941. godine I. M. A. i B. S. P. sklopili ugovor kupnje i prodaje u kojem su u čl. 1. konstatirali da je I. M. uknjiženi i stvarni  suvlasnik za 3/7 dijela određenih nekretnina,a između ostalih, i nekretnina pobrojenih u izreci ove presude;

- da su u čl. 2. Ugovora kupnje i prodaje ugovorne strane  suglasno utvrdile da je 26. veljače 1940 godine potpisan  diobeni ugovor između A. M. pok. I. (oca) i I. M. A. (sina) po kojem su I. M. dodijeljene između ostalih i nekretnine koje su predmet ovog spora, a A. M. su dodijeljene ostale nekretnine, s tim da su ugovorne strane pretpostavile da je I. M. u isključivom posjedu svih nekretnina što su mu pripale po ugovoru osim čest. zem.1014, 1297 k.o. B.;

- da su ugovorne strane suglasno utvrdile da diobeni ugovor nikada nije proveden u zemljišnim knjigama, pa kada je I. M. htio prodati ono što mu je pripalo po diobenom ugovoru B. S. suvlasnica tih nekretnina J. M. je odbila potpisati kupoprodajni ugovor;

- da su ugovorne strane konstatirale da u diobenom ugovoru nisu sudjelovali svi suvlasnici zbog čega isti nije pravno valjan pa je mjerodavno ono što piše u zemljišnim knjigama;

- da je u čl. 6. Ugovora kupnje i prodaje navedeno da je prodavatelj u isključivom posjedu nekretnina označenih u čl. 2. Ugovora i da prodavatelj svoj posjed i uživanje ustupa kupcu, kao i prava iz diobenog ugovora;

- da je prodavatelj predao kupcu nekretnine sa svim njihovim pripadnostima, ništa ne isključivši, i to onako kako je prodavatelj "do sada materijalno i tabularno posjedovao nekretnine i uživao";

- da se od 1966. godine do 2003. godine kao posjednik nekretnina vodio N. B. pok. P., da je 2003. godine upisana M. B. pok. A. kao posjednica, a potom M. B. ud. P. za 4/8, N. B. za 2/8 dijela, A. B. za 1/8 dijela i A. S. rođ. B. za 1/8 dijela, da bi konačno 2004. godine kao posjednik bio izbrisan N. B., a upisan A. B. za 7/24 dijela, A. S. rođ. B. za 5/24 dijela i M. B. ud. P. za 12/24 dijela;

- da je A. M. tužiteljev djed, a I. M. je brat njegove majke (ujak);

- da je tuženik unuk pok. B. S. P., koji je sklopio ugovor kupnje i prodaje s I. M.;

- da je dio predmetnih nekretnina obrastao gustim korovom (čest. zgr.56, čest. zem.1258, 1259, 1260/2), da čest. zem.1260/1 predstavlja gustu šumu, da je čest zgr. 60/1 u naravi stara pojata i komin sa starom krovnom konstrukcijom te dograđenom betoniranom taracom a sastavni dio te čest.zgr. je prizemni objekt od dvije prostorije u kojem su posložene stvari, dok su na vanjske otvore i vrata postavljeni PVC zatvori, da u čest. zgr.61 nije moguće pristupiti jer leži na čest. zem.1316 koja je neprohodna i obrasla, a čest. zem.1313/25 se nalazi paralelno sa prije opisanim zgradama s donje strane puta poviše JTC a na njoj leži stari ruševni objekt i ogradni kameni zidovi, da je čest. zem1313/1 obrasla šumom, čest. zem.1354/1 u naravi je šuma i gusto raslinje a ispod nje se nalazi čest. zem.1354/2 na koju su vidljivi ostaci suhozida, a čest. zem.1353/2 je u naravi obrasla šumom te su vidljiva zapuštena stabla maslina, da čest. zem.1389/1 i 1389/2 se nalaze s istočne strane, a nose naziv M. S. i da su u naravi šuma, da su čest. zem.1401/1, 1401/2 u naravi šuma zv. S. S. da se čest. zem.1429/1, 1429/2, 1400, 1399, 1398, 1397 i 1396 nalaze sa zapadne strane ispod puta za S. a u naravi predstavljaju gustu šumu obraslu korovom i raslinjem naziva P. da su čest. zem.1353/1, 1352, 1351, 1350, 1349, 1348, 1347 i 1365 k.o. B. smještene na samom odvojku puta za S., ispod puta u smjeru zapada, sve do čest. zem.1346 a riječ je o zapuštenom zemljištu i dijelom šumi sa zapuštenim stablima maslina, da čest. zem.1049, 1050 i 1051 su šuma, zarasle i zapuštene masline, da se čest. zem. 918, 919, 924, 925 nalaze sa sjeverne strane uz rub stare ulice katastarske oznake 1436/1 i da su omeđene suhozidom do visine 1 metar a u naravi su gusta i neprohodna šuma, da čest zem.925 i 924, 918 i 919 su u naravi šuma, nisko raslinje dijelom neprohodno;

- da je tuženik uknjižen kao suvlasnik predmetnih nekretnina ali i svih drugih nekretnina koje su bile predmet ugovora kupnje i prodaje;

- da su prednici parničnih stranaka posjedovali nekretnine poštujući raniju diobu između A. M. i I. M. iz 1940. godine;

- da se predmetne nekretnine, izuzev čest.zgr. 60/1 k.o. B. ne obrađuju i ne koriste intenzivno dugi niz godina, obzirom da su obrasle u korov i draču, te gustu šumu, pa da se do nekih nekretnina nije moglo ni pristupiti;

- da je preko nekretnina koje su po ugovoru o diobi pripale B. S. prešla magistrala, ali da je prešla i preko predmetnih nekretnina, i da je posjednicima B. S. i N. B. isplaćena naknada;

- da su A. B. pok. I. umrlog 3. veljače 1942. i njegovu suprugu A. M. udovu A. umrlu 17. rujna 1954., naslijedili M. B., žena N., te G. M. pok. A., odsutan u A. i I. M. pok. A.;

- da je pregledom rješenja o nasljeđivanju broj ….i zapisnika od 23. siječnja 1967. utvrđeno da ostavinski postupak iza M. B. rođene M., umrle 1967. obustavljen jer je ista za života ugovorom o doživotnom uzdržavanju svoje nekretnine prenijela na svoje sinove A. B. (tužitelja) i P. B., iako je imala i kćer A. koja živi u I.;

- da je P. B. preminuo 19. srpnja 1967., da su ga naslijedili M. B. (supruga), B. N. (otac), B. A. (brat) i A. S. rođena B. (sestra);

- da je otac tužitelja preminuo 15. rujna 1969. a nasljednici  su mu A. B. (tužitelj) i kćer A. S.;

- da se M. B., supruga P., godinu ili dvije nakon smrti svog supruga P. vratila u B. i da je svoj suvlasnički dio nekretnine darovala tužitelju.

              Prvostupanjski sud zaključuje da su prednik tužitelja A. M. pok. I. i njegov sin I. M. A. (od koga je prednik tuženika B. S. kupio predmetne nekretnine dana 26. veljače 1940.) potpisali diobeni ugovor prema kojemu su I. M. A. pripale nekretnine opisane u članku 2. ugovora kupnje i prodaje od 27. prosinca 1941., te tim ugovorom pokušale razvrgnuti postojeću suvlasničku zajednicu, a da je B. S. kupio od tuženika I. M. suvlasnički dio svih nekretnina, a doista stupio u posjed onih nekretnina koje su prema diobenom ugovoru pripale I. M. i to nekretnina čest. zem. 1387, 1388, 1131, 1132, 1133, 1059, 1060, 1014, 1015, 1016, 1017, 1018, 1019, 1929, 1294, 1295, 1296, 1297 sve k.o. K., a A. M. je nastavio posjedovati ostale nekretnine, i to nekretnine koje su predmet ovog spora, te da je takvo stanje upisano u katastarski operat.

              Ovaj činjenični zaključak ima utemeljenja u raspravnoj građi, a prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge kojima je opravdao taj činjenični zaključak, pa se žalbeni navodi kojima se pokušava dovesti u pitanje taj zaključak ne mogu prihvatiti, a žalitelj se radi izbjegavanja nepotrebno ponavljanja u pogledu ovog činjeničnog utvrđenja upućuje na razloge prvostupanjske presude.

              Prvostupanjski sud je također pravilno zaključio da je tužitelj nastavio posjedovati predmetne nekretnine zajedno sa svojom obitelji, a nakon smrti majke, oca i brata. Pri tom je prvostupanjski sud pravilno uočio da za posjedovanje nije nužno da se nekretnine intenzivno obrađuju, jer se time samo pokazuje da se nekretnine posjeduju, ali nekretnine se mogu posjedovati i na druge načine, a očito je da su pravni prednici tužitelja, odnosno da je tužitelj imao vlast nad ovim predmetnim nekretninama, i da nije bilo volje na strani tužitelja da se napusti posjed nekretnina.

              Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i da A. M., prednik tužitelja nije bio pošteni posjednik nekretnina koje su mu pripale na osnovi diobenog ugovora budući je znao da njegova sestra, suvlasnica nekretnina, nije potpisala ugovor o diobi, a odbila je potpisati ugovor kupnje i prodaje zbog čega je u tom ugovoru konstatirano da dioba nije pravno valjana. Sud također utvrđuje da tužiteljevi roditelji nisu bili pošteni posjednici nekretnina jer su živjeli u zajedničkom domaćinstvu s A. M.

              Prvostupanjski sud je pravilno pristupio razrješenju ovog spora kada je pošao sa stajališta da nasljednici pok. A. M., odnosno nasljednici tužiteljevih roditelja, mogu biti pošteni posjednici nekretnine i da bi oni mogli steći pravo vlasništva dosjelošću, ukoliko su ispunjene pretpostavke propisane odredbama važećeg materijalnog prava.

              Budući se poštenje posjeda predmnjeva na tuženiku je bilo da dokaže da tužitelj nije bio pošteni posjednik nekretnina.

              Tužitelj i njegov brat P. su nakon smrti majke M. B. i oca N. B. nastavili posjedovati predmetne nekretnine, a majka M. B. im je ugovorom o doživotnom uzdržavanju prenijela sve svoje nekretnine. B. su P. B. naslijedili supruga M., koja je svoj suvlasnički dio na nekretninama prenijela na tužitelja, te s obzirom na činjenicu da je njegova sestra A. S. bila upoznata sa predmetnim postupkom i svojim iskazom upućuje da ne osporava tužitelju isključivo pravo vlasništva na ovim nekretninama, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj bio pošteni posjednik nekretnina, tj. da je smatrao nekretnine svojim vlasništvom, a kao argumente za svoj zaključak sud navodi činjenice da je rođen 1946. i da mu nisu poznati detalji ugovora u pogledu nevaljanosti diobe u obitelji, da je sa svojim roditeljima i bratom P. posjedovao predmetne nekretnine, da se u mjestu pričalo da su predmetne nekretnine pripadale A. i sada obitelji B., i da stoga nije imao razloga posumnjati da mu pripada pravo na posjed. Ovo obrazloženje prvostupanjskog suda je prihvatljivo i ovom, drugostupanjskom sudu, a za dodati je tuženik u ovom postupku trebao dokazati da je posjed tužitelja nepošten, a on to nije uradio.

              Prvostupanjski sud je, dakle, pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno je zaključio da se tužitelj može smatrati poštenim posjednikom predmetnih nekretnina i pravilno je prihvatio tužbeni zahtjev, ali ne na osnovi odredbe paragrafa 1460 bivšeg OGZ-a, jer je dosjedanje počelo 1969. i stupanjem na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (1. rujna 1980., dalje: ZOVO) primjenjuje se dvadesetogodišnji rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću 1989.

              Naime, ZOVO se primjenjuje na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu, ako do tada nisu istekli. Kada je ZOVO propisao kraći rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a do isteka roka određenog ranijim zakonom (OGZ-om) preostalo je vrijeme duže od onog predviđenog u ZOVO-u, rok ističe protekom vremena propisanog ZOVO-om. Načelo pravne sigurnosti je zahtijevalo da se u rok za dosjedanje uračunava vrijeme dosjedanja isteklo prije stupanja na snagu ZOVO-a, a ranije započeti rok ne smije biti duži od roka koji ZOVO propisuje. S obzirom da ovo pitanje nije bilo propisano prijelaznim i završnim odredbama ZOVO o tome je zauzet načelni stan XXIII zajedničke sljednice SS, VVS i VS republika i pokrajina SFRJ od 14. i 15. prosinca 1983.

              Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da je tijekom prvostupanjskog postupka počinjena bitna povreda odredaba iz članka 354. stavak 1. točka 11. ZPP-a jer presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi su jasni i neproturječni sadržaju isprava i zapisnika o izvedenim radnjama u postupku. Iznesena tvrdnja da je sestra suposjednik nekretnine ne dovodi u pitanje činjenični zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj bio samostalni posjednik jer iz raspravne građe ne proizlazi da tužitelj priznaje višu vlast drugih upisanih suposjednika, svojih srodnika. Sestra je saslušana u ovom predmetu i očito upoznata sa tužbom i tužbenim zahtjevom i ona je u biti suglasna sa traženjem tužitelja.

              Po stajalištu ovog suda okolnosti da je J. M., koja je živjela sa tužiteljem kad je bio dijete, spominjala neku diobu koju ona nije htjela potpisati jer je bila alkoholičarka, a njen brat, A. M. nije je htio primiti kod sebe, nije dovoljna osnova za donošenje zaključka da bi tužitelj bio nepošteni posjednik nekretnina, tj. da je znao da mu ne pripada pravo na posjed nekretnina, a sve s obzirom na ostale činjenice utvrđene tijekom postupka i to osobito na dugotrajnost tog posjeda. U biti nasljednici ugovornih strana I. M. i B. S., te A. M. su se držali ugovora o diobi bi nekretnina i svatko je posjedovao ono što je njegovom predniku pripalo po tom ugovoru o diobi. Ovdje valja dodati i da je J. M. preminula 1957., pa nije životno logično da je dijete u dobi do 10-tak godina moglo shvatiti značaj takve izjave pok. J. M..

              U odnosu na žalbeni navod tuženika da je nasljednik B. S. postao pošteni posjednik nekretnina koje je obrađivao njegov otac, valja navesti da je i to teoretski moguće, i da je on mogao steći pravo vlasništva na nekretninama koje je tako posjedovao uz ispunjenje svih ostalih materijalnopravnih pretpostavki. No, u ovom postupku je utvrđeno da pravni prednik tuženika nije posjedovao nekretnine koje su predmet ovog spora, već su ih posjedovali pravni prednici tužitelja, odnosno tužitelj.

              I činjenica da je tužitelj sklopio ugovor o darovanju sa M. B., suprugom svoga brata, ne dovodi u pitanje zaključak suda da je dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina jer je tužitelj samostalno posjedovao predmetne nekretnine, nije priznavao ničiju višu vlast ostalih uknjiženih suvlasnika koji su očito priznavali njegovu vlast, a zaključenje ugovora o darovanju je moglo predstavljati usklađivanje zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem.

              U pravu je žalitelj da se na ovaj pravni odnos imaju primijeniti odredbe  Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ali primjenom tih odredbi tužitelj je stekao pravo vlasništva prije nego bi to stekao po odredbama OGZ-a.

              Budući je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pravilno je naloženo tuženiku platiti mu parnične troškove.

Prema tome, iz svega iznesenog proizlazi da žalba nema svog opravdanja pa je stoga temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.-a, presuđeno kao u izreci.

Dubrovnik, 22. studenog 2017.