Broj: Gž-2688/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. J. iz D. N., OIB: …, koga zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz V., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, Metković, Kralja Zvonimira 20, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Pločama poslovni broj P-514/16-22 od 12. listopada 2017., u sjednici održanoj dana 22. ožujka 2018.,

r i j e š i o   j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Pločama poslovni broj P-514/16-22 od 12. listopada 2017. u dijelu pod točkom I. izreke te u dosuđujućem dijelu u točki II. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnine oznake dio čest. zem. 5888/1, zk. ul. 519 k.o. D., i to baš dijela navedene nekretnine koji je označen u skici lica mjesta likom 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-15-16-17-18-19-20-1, površine 1231 m2, koja skica čini sastavni dio vještačenja stalnog sudskog vještaka Z. P. od 6. travnja 2017. i ove presude, što mu je tuženica dužna priznati, uz ovlast tužitelja da na temelju ove presude i prijavnog lista izrađenog od strane ovlaštenog inženjera geodezije od dijela čest. zem. 5888/1 k.o. D. formira posebnu čest. zem. ili isti taj dio po istoj osnovi odcijepi i pripoji novoformiranoj nekretnini katastarske oznake koju dobije sukladno citiranom prijavnom listu te zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva te novoformirane čest. zem. na svoje ime uz istodobno brisanje s imena Republike Hrvatske (točka I. izreke).

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženici parnične troškove u iznosu od 5.250,00 kuna, dok je u ostalom dijelu u iznosu od 750,00 kuna zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na tužiteljevu žalbu.

Žalba je osnovana.

U skladu s odredbom članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnine označene kao čest. zem. 5888/1 upisane u zk. ul. 519 k.o. D., koji je u skici lica mjesta, koja čini sastavni dio vještačenja stalnog sudskog vještaka Z. P. od 6. travnja 2017., označen likom 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-15-16-17-18-19-20-1, površine 1231 m2, kumuliran sa zahtjevom na ovlaštenje tužitelja da na temelju presude i prijavnog lista izrađenog od strane ovlaštenog inženjera geodezije od dijela čest. zem. 5888/1 k.o. D. formira posebnu čest. zem. ili isti taj dio po istoj osnovi odcijepi i pripoji novoformiranoj nekretnini katastarske oznake koju dobije sukladno citiranom prijavnom listu te zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva te novoformirane čest. zem. na svoje ime uz istodobno brisanje s imena tuženice. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je vlasništvo predmetnog dijela navedene nekretnine stekao građenjem odnosno dosjelošću.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer smatra da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini ni građenjem ni dosjelošću.

Naime, prvostupanjski sud smatra da iskazima saslušanih svjedoka V. J., N. J. i M. J. nisu dokazane tvrdnje iz činjeničnog supstrata tužbe da se radi o nekretnini koja je od pamtivijeka u posjedu tužiteljeve obitelji, a koja u naravi predstavlja izgrađeno zemljište, odnosno tužiteljevu kuću, zemljište na kojem je kuća sagrađena, te gospodarske objekte i zemljište na kojima su ti objekti izgrađeni, ni tužiteljeve tvrdnje da je njegov pravni prednik građenjem kuće sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća na predmetnoj nekretnini koja je bila u režimu društvenog vlasništva u smislu pravnog pravila iz paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika (OGZ) stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini. Prvostupanjski sud, pozivajući se na iskaz svjedoka V. J., smatra utvrđenim da predmetna kuća i objekti nisu izgrađeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća, već su se gradili u razdoblju od 1966. do 1985.

Nadalje prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije stekao predmetnu nekretninu ni dosjelošću jer iz iskaza svjedoka M. J. proizlazi da je tužiteljeva obitelj prije živjela u zaseoku D. N. i da se tek 1965. kada je počela gradnja ceste tužiteljev djed N. J. spustio iz zaseoka i na spornoj nekretnini na kojoj se prije nalazio vinograd napravio kuću koja se koristi kao restoran u prizemlju i pomoćne objekte (boćalište, roštilj), a slično proizlazi i iskaza svjedok D. J.

Osim toga prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj na temelju odredbe članka 3. stavka 2. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj, 84/11, 22/13, 54/13, 148713 i 92/14) ne može steći vlasništvo na nekretninama koje se nalaze unutar zaštitnog pojasa državne ceste (kuća, roštilj, boćalište, veliki dio dvorišta i veći dio gospodarske zgrade).

Izloženi zaključci prvostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti.

Prema odredbi članka 388. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj, 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava njihovih pravnih učinaka.

U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine građenjem jer su kuća i objekti izgrađeni na zemljištu koje je bilo u režimu društvenog vlasništva u razdoblju od 1965. do 1985., a ne sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kako je to tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdio, treba reći da prema pravnom shvaćanju ovoga suda (tako i Ustavni sud u odluci U-III-3214/2005 od 19. ožujka 2008., koja je objavljena u „Narodnim novinama“ broj 47/08, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev 385/10-2 od 26. listopada 2010.) i onda kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva nije bilo zapreke stjecati pravo vlasništva građenjem bilo sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 418. OGZ-a, koje se je primjenjivalo na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, broj 86/46, 105/46 i 96/47) do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90; „Narodne novine“, broj 53/91 i 92/94, dalje: ZOVO), bilo sukladno odredbama članaka 24.-26. ZOVO-a, ovisno o vremenu građenja.

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 418. OGZ-a pošteni graditelj je mogao steći pravo vlasništva građenjem ako je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se pak građenju nije protivio.

Prema odredbi članka 24. stavka 1. ZOVO-a osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije  se odmah usprotivio.

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da se tuženica protivila građenju zgrade od strane prednika tužitelja na predmetnoj nekretnini, iako je s obzirom na lokaciju građevinskog objekta koji je podignut uz cestu svakako znala za građenje koje je obavljano kroz relativno duže razdoblje – započeto je 1965. a dovršeno 1985. godine.

Stoga je prednik tužitelja s obzirom na materijalno pravo koje je bilo u primjeni u vrijeme poduzetog građenja mogao steći vlasništvo zgrade i gospodarskih objekata izgrađenih na predmetnoj nekretnini i zemljišta koje služi za upotrebu predmetne zgrade i gospodarskih objekata.

Međutim, radovi koje je prednik tužitelja izvršio na boćalištima na predmetnom zemljištu ne mogu se smatrati zgradom odnosno građevinskim objektima u smislu pravnog pravila iz paragrafa 418. OGZ-a odnosno članka 24. stavka 1. ZOVO-a jer boćalište ne predstavlja zgradu ili drugu građevinu čijom bi izgradnjom tužitelj pod određenim pretpostavkama mogao steći pravo vlasništva, pa stoga nema mjesta primjeni pravila o stjecanju vlasništva građenjem na tuđem zemljištu u pogledu boćališta.

Prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stajališta ne utvrđuje činjenice koje se odnose na zemljište koje je potrebno za redovnu upotrebu predmetne zgrade i građevinskih objekata, a koje činjenice su odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu stjecanja prava vlasništva građenjem.

Nadalje, u odnosu na shvaćanje izraženo i pobijanoj presudi da prednici tužitelja nisu ni dosjelošću stekli pravo vlasništva predmetnog zemljišta valja reći da činjenice koje je taj sud uzeo u obzir prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva za sada ne pružaju pouzdanu osnovu za doneseni zaključak prvostupanjskog suda.

Naime, prvostupanjski sud na temelju činjenice da se prednik tužitelja tek 1965. godine nakon što je počela izgradnja ceste spustio iz zaseoka i na predmetnom zemljištu izgradio kuću zaključuje da tužitelj odnosno njegovi prednici nisu dosjelošću stekli pravo vlasništva predmetnog zemljišta. Pritom prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je tužitelj ustvrdio da je predmetno zemljište od pamtivijeka njegove obitelji i da iz iskaza svjedoka proizlazi da je predmetnom zemljištu prije izgradnje kuće bio vinograd koji su obrađivali tužiteljevi prednici.

S obzirom na navedene okolnosti u postupku je trebalo utvrditi činjenice kada su prednici tužitelja započeli posjed na predmetnoj nekretnini te je li njihov posjed imao kakvoću – poštenje koje je nužna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te konačno je li trajao kroz vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću. S obzirom na tvrdnje tužitelja o vremenu kada je započeo posjed njegovih prednika na predmetnoj nekretnini u ovom slučaju se pitanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću treba ocjenjivati primjenom tada važećih pravnih propisa OGZ-a, a to znači pravila iz paragrafa 1460. u vezi s paragrafom 1472. OGZ-a. U skladu s tim prednici tužitelja su dosjelošću mogli steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini ako su kao pošteni posjednici bili u posjedu te nekretnine kroz vrijeme od 40 godina do 6. travnja 1941.

Konačno pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj ne može s obzirom na odredbu članka 3. stavka 2. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj, 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, dalje: ZC) steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer se nalaze unutar zaštitnog pojasa.

Naime, odredbom članka 3. stavka 2. ZC-a je propisano da se javne ceste ne mogu otuđiti iz vlasništva Republike Hrvatske niti se na njima mogu stjecati stvarna prava, osim u slučajevima propisanim ovim Zakonom.

Prema odredbi članka 4. ZC-a javnu cestu čine:

– cestovna građevina (donji stroj, kolnička konstrukcija, most, vijadukt, podvožnjak, nadvožnjak, propust, tunel, galerija, potporni i obložni zid, nasip, pothodnik i nathodnik),

– građevine za odvodnju ceste i pročišćavanje otpadnih voda sakupljenih na cestovnoj građevini,

– zemljišni pojas s obiju strana ceste potreban za nesmetano održavanje ceste širine prema projektu ceste, a najmanje jedan metar računajući od crte koja spaja krajnje točke poprečnog presjeka ceste,

– cestovno zemljište u površini koju čine površina zemljišta na kojoj prema projektu treba izgraditi ili je izgrađena cestovna građevina, površina zemljišnog pojasa te površina zemljišta na kojima su prema projektu ceste izgrađene ili se trebaju izgraditi građevine za potrebe održavanja ceste i pružanja usluga vozačima i putnicima te naplatu cestarine predviđeni projektom ceste (objekti za održavanje cesta, upravljanje i nadzor prometa, naplatu cestarine, benzinske postaje, servisi, parkirališta, odmorišta i drugi),

– građevine na cestovnom zemljištu, za potrebe održavanja ceste i pružanja usluga vozačima i putnicima te naplatu cestarine, predviđene projektom ceste,

– stabilni mjerni objekti i uređaji za nadzor vozila,

– priključci na javnu cestu izgrađeni na cestovnom zemljištu,

– prometni znakovi i uređaji za nadzor i sigurno vođenje prometa i oprema ceste (prometni znakovi, svjetlosni uređaji, telekomunikacijski stabilni uređaji, instalacije i rasvjeta u funkciji prometa, cestovne značke, brojila prometa, instalacije, uređaji i oprema u tunelima, oprema parkirališta, odmorišta i slično),

– građevine i oprema za zaštitu ceste, prometa i okoliša (snjegobrani, vjetrobrani, zaštita od osulina i nanosa, zaštitne i sigurnosne ograde, zaštita od buke i drugih štetnih utjecaja na okoliš i slično).

Zaštitni pojas ne čini javnu cestu, nego je to prema članku 2. točki 10. ZC-a zemljište uz javnu cestu na kojem se primjenjuju ograničenja propisana ovim Zakonom. Odredbom članka 55. ZC-a propisna su ograničenja koja se odnose na građenje objekata i instalacija unutar zaštitnog pojasa javne ceste (stavak 1. i 2.) te poduzimanje bilo kakvih radova ili radnja u zaštitnom pojasu javne ceste bez suglasnosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom (stavak 3.).

Odatle proizlazi da se unutar zaštitnog pojasa može imati i stjecati pravo vlasništva kako na zemljištima tako i na objektima, a što napokon proizlazi i iz odredbe članka 112. stavka 4. podstavka 4. ZC-a kojom je propisano da prilikom provedbe inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo dobiti, među ostalim, podatke o vlasništvu zemljišta i objekata u zaštitnom pojasu cesta potrebne za vođenje postupka u svezi s kršenjem ovoga Zakona i propisa za njegovo izvršavanje.

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka i predmet u u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano u ovom rješenju, a o kojima ovisi pitanje stjecanja prava vlasništva tužitelja i njegovih prednika na predmetnoj nekretnini, pa će nakon toga donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

U Splitu 22. ožujka 2018.