Broj: Gž-483/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Franke Zenić, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz N., zastupan po punomoćnici I. B., odvjetnici u P., i na adresi Z., protiv tuženice R. H., OIB:…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, poslovni broj P-1504/16 od 4. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 20. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice R. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1504/16 od 4. prosinca 2017. u dijelu pod toč. I izreke kojim se ovlašćuje tužitelj M. T. da nakon pravomoćnosti donesene presude i provedenog postupka parcelacije zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi kao vlasnik novoformirane čestice nastale od dijela čest. zem. 629/19, upisane u zk. ul. 5625 k.o. N. u površini od 1889 m2, koji dio je na skici izrađenoj po vještaku geodetske struke N. K., dipl. ing. geod., označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A i žutom bojom, koja je sastavni dio presude, uz istovremeni upisa brisanja tog prava s imena tuženice R. H., te u dijelu pod toč. II izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 24.879,04 kn, sve u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1504/16 od 4. prosinca 2017. u dijelu pod toč. I izreke kojim se utvrđuje da je tužitelj M. T. stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na dijelu nekretnine označene kao čest. 629/19 upisane u zk.ul. 5625 k.o. N. u površini od 1889 m2, koji dio je na skici lica mjesta izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka geodetske struke dipl.ing.geod. N. K. iz Z. u srpnju 2017. godine označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A i žutom bojom, a koja skica je sastavni dio ove presude, te u dijelu pod toč. II izreke preko iznosa od 24.879,04 kn do iznosa od 47.239,04 kn, odnosno za iznos od 22.360,04 kn, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da je tužitelj M. T. iz N., (OIB: …), stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na dijelu nekretnine označene kao čest. 629/19 upisane u zk.ul. 5625 k.o. N. u površini od 1889 m2, koji dio je na Skici lica mjesta izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka geodetske struke dipl.ing.geod. N. K. iz Z. u srpnju 2017. godine označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A i žutom bojom, a koja skica je sastavni dio ove presude, pa je slijedom toga tužitelj ovlašten da se nakon pravomoćnosti ove presude i provedenog postupka parcelacije zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi kao vlasnik novoformirane čestice uz istovremeni upis brisanja tog prava sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

II Dužan je tuženik tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 47.239,04 kn ovog postupka u roku od 15 dana."

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja. U žalbi ističe da je tužitelj u predmetnom postupku bio dužan dokazati da je putem svojih prednika stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine prije nego što je ista postala društveno vlasništvo, dakle, prije 6. travnja 1941., jer poslije tog datuma nije bilo moguće steći vlasništvo te nekretnine na temelju dosjelosti, koju tužitelj ističe kao osnov stjecanja svog prava vlasništva. Iskazi svjedoka u pogledu vremena od kada prednici tužitelja posjeduju predmetnu nekretninu nisu precizni i iz njih se ne može zaključiti da su je posjedovali najmanje 40 godina prije navedenog datuma, dok iz povijesti posjedovanja proizlazi da je na predmetnoj nekretnini tek od 1956. kao posjednik bila upisana fizička osoba. Prema odredbama čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za izvanrednu dosjelost potreban je protek 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja stvari u vlasništvu R. H. ukoliko je isti zakonit, istinit i pošten, odnosno dvostruko više ukoliko je taj posjed barem pošten. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj trebao dokazati pošten posjed 40 godina prije 6. travnja 1941., budući da se od 4. travnja 1941. do 8. listopada 1941. nije moglo vlasništvo stjecati dosjelošću. Prvostupanjski sud je, zaključujući da je tužitelj stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na dijelu predmetne nekretnine, pogrešno primijenio materijalno pravo.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Tuženica u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na dijelu nekretnine označene kao čest. 629/19 k.o. N. u površini od 1889 m2, koji dio je na skici lica mjesta izrađenoj po vještaku geodetske struke označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A i žutom bojom, i to na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog 29. travnja 2005. sa prodavateljem A. K., koji je istu nekretninu stekao darovanjem od svoga oca V. K., a ovaj i nasljeđivanjem svog oca J. K. i razrješenjem agrarnih odnosa, slijedom čega je tužitelj ovlašten nakon pravomoćnosti presude i provedenog postupka parcelacije zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi kao vlasnik novoformirane čestice uz istovremeni upisa brisanja tog prava s imena tuženice.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj dokazao da je njegov posjed i posjed njegovih pravnih prednika zakonit, pošten i istinit, jer je dokazao da je predmetnu nekretninu stekao kupoprodajom od A. K.,  koji ju je dobio darovanjem od oca V. K., koji je u zemljišnim knjigama kao suvlasnik plodovitih stabala na toj nekretnini bio upisan već 1917. od kada se nalazi u posjedu, s tim da je od 8. listopada 1991. pa do podizanja tužbe 3. kolovoza 2016. prošlo i više od 20 godina neprekidnog i poštenog posjeda, slijedom čega je pozivom na odredbe čl. 159. st. 1., 2. i 3. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

Iz spisa predmeta proizlazi da je ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 29. travnja 2005. tužitelj, kao kupac, od A. K., kao prodavatelja, kupio dio zemljišne čestice 629/20 k.o. N., koju je prethodno prodavatelj darovnim ugovorom od 16. listopada 1995. dobio od svog oca V. K., s tim da je tijekom postupka, a na temelju rezultata očevida održanog na licu mjesta, iskaza svjedoka J. Š. i I. T. saslušanih na licu mjesta te svjedokinje V. K., nevjeste V. K., nedvojbeno utvrđeno da je predmet darovnog ugovora, kao i kupoprodajnog ugovora, zapravo nekretnina oznake čest. zem. 629/19 k.o. N. u čijem se posjedu nalazi tužitelj i u kojem posjedovanju ga nitko ne ometa.

Saslušani svjedoci potvrdili su da je na predmetnoj nekretnini bio vinograd koji je obrađivao V. K., a potom njegov sin A. K., te da do sada osim tužitelja nikada nikog drugog nisu viđali na toj nekretnini.

U spisu prileži i agrarna prijava broj Agrar. 1135/39 zaprimljena 1. srpnja 1939. kod Sreskog suda u P. kojom V. K. pok. J. traži da se proglase razriješeni agrarni odnosi na nekretninama položenima u k.o. N., između ostalog i na čest. 629/19, kao i povijest posjedovanja u odnosu na predmetnu nekretninu iz koje proizlazi da podaci  prije 1956. ne postoje jer su knjige zapaljene za vrijeme II svjetskog rata, a da je čest. 629/19 od revizije posjedovnog stanja 1956. bila upisana na ime V. K. pok. J. u posjedovnom listu 144 u površini od 2000 m2 koji upis ostaje do upisa njegovog nasljednika A. K..

Iz iskaza zemljišnoknjižnog referenta J. D. proizlazi da je prema upisima u zk. ul. u kojem se nalazi predmetna nekretnina ista bila predmetom agrara, s tim da je ista bila u vlasništvu K. di R. te K. G. G. iz N., S. M. od A. iz N. te ostalih fizičkih osoba iz obitelji Š., dok je 1917. pod brojem Z-16/1917 uknjiženo pravo plodovitih stabala na ime maloljetni K. V. pok. J. u 9/40 dijela, dok je 1955. izvršen upis općenarodne imovine sa organom upravljanja Odbor… O. N., a do promjene vlasništva dolazi 2009. kada se upisuje R. H..

              Da bi tužitelji putem svog prednika V. K. vlasništvo predmetne nekretnine stekao temeljem Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. od 19. listopada 1930. godine („Sl. novine“ br. 279/30 – dalje: Zakon o likvidaciji) nužno je postojanje pravomoćne sudske odluke donesene sukladno paragrafu 30. navedenog Zakona, čije postojanje tužitelj u konkretnoj situaciji ničim ne dokazuje.

Prema čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. P. od 20. veljače 1946. godine („Službeni list“ FNRJ, broj 138/46) ukidaju se svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području D. i H. P. i zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača, a takvim odnosima, sukladno čl. 2. istoga Zakona, smatraju se vječni liveli, feudalni, kmetski, emfiteutični, kolonatski, težački i svi slični trajni agrarni odnosi bez obzira na naziv, kod kojih vlasnik nije sam obrađivao zemlju, nego ju je pod raznim uvjetima davao drugome na obrađivanje.

Dakle, težački i njima slični odnosi koji nisu bili pravomoćno razriješeni na osnovi Zakona o likvidaciji, konačno su ukinuti Zakonom o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. P., prema kojem je zemlja sa svim gospodarskim zgradama i stablima prešla u slobodno vlasništvo obrađivača (kmeta) bez ikakve odštete vlasniku i bez ikakvih dugova (čl. 4.).

Kada se imaju u vidu relevantni podaci povijesti zemljišnoknjižnog upisa i povijesti posjedovanja, kao i iskazi saslušanih svjedoka u postupku, to je ocjena ovog drugostupanjskog suda da je predmetna nekretnina došla pod udar Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. primorja, kao i da je prednik tužitelja bio obrađivač u smislu odredaba navedenog Zakona, odnosno u agrarnom odnosu prema vlasniku predmetnog zemljišta, dok je tužitelj dokazao valjani pravni slijed stjecanja svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

Međutim, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se prema tuženici utvrdi da je stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva, što pretpostavlja postojanje pravnog posla zaključenog sa tuženicom, što u konkretnom slučaju nije dokazao, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu valjalo odbiti postavljeni tužbeni zahtjev.

Imajući u vidu da je tužitelj dokazao valjani pravni slijed stjecanja svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, kao i vlasništvo svog prednika V. K., to je osnovan njegov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži ovlaštenje da nakon pravomoćnosti donesene presude i provedenog postupka parcelacije zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi kao vlasnik novoformirane čestice nastale iz dijela čest. 629/19 i označene slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A, uz istovremeni upis brisanja tog prava s imena tuženice.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 2. ZPP, djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP.

Tužitelju je u trošak priznato zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika i to u cijelosti trošak očevida i vještačenja u iznosu 5.019,04 kn, jer je isti bio nužan za vođenje postupka, a ostali trošak pravilno obračunat po prvostupanjskom sudu u iznosu od 42.220,00 kn srazmjerno uspjehu u parnici (50%), sveukupno 26.129,04 kn.

Tuženici je valjalo u trošak priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn umanjeno za uspjeh u parnici, odnosno 1.250,00 kn i taj trošak odbiti od troška priznatog tužitelju te tužitelju konačno dosuditi iznos od 24.879,04 kn.

U Zadru 20. travnja 2018.