Broj: Gžnš-59/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Tihane Pivac kao predsjednika vijeća te Arijane Bolanča i Marijana Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. iz S., zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V. i. p. j.t.d. Š., protiv tuženika T.k.c. d.o.o. S., ..., zastupan po punomoćniku J. A. M., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-846/06 od 29 listopada 2008., u sjednici održanoj dana 3. veljače 2011.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i prvostupanjska presuda i rješenje potvrđuju u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 387.223,00 kn naknade štete za bespravno korištenje poslovnog prostora za razdoblje od 1. srpnja 2004. do 1. studenog 2007. sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče kako je to pobliže navedeno u točci I. izreke presude, dok je za više zatraženo u iznosu od 337.048,20 kuna tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Izrekom prvostupanjskog rješenja pod točkom I. odbijen je kao neosnovan prijedlog tužitelja radi izdavanja privremene mjere osiguranja novčane tražbine zabranom otuđenja i opterećenja poslovnog prostora. Izrekom rješenja pod točkom II. naloženo je tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 42.894,50 kuna.

 

Protiv citirane odluke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Protiv prvostupanjske odluke, žalbu je podnio i tužitelj, navodeći kako je pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga i to iz razloga što sud nije odlučio o čitavom tužbenom zahtjevu, što je pogrešno utvrdio visinu naknade štete, visinu parničnog troška te u konačnici pogrešno odbio prijedlog za određivanje privremene mjere.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Prije daljnjeg obrazlaganja ove odluke treba istaknuti kako se u konkretnom obvezno pravnom odnosu temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO) glede naknade štete.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, a nakon što je utvrdio:

 

- da su tužitelj i Grad Split dana 30. lipnja 2004. sklopili kupoprodajni ugovor kojim je tužitelj od Grada Splita kupio poslovni prostor u Karamanovoj ulici,

- da se tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora kao osnove stjecanja prava vlasništva uknjižio u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog prostora,

- da je tuženik od dana 30. lipnja 2004. do 21. studenog 2007. bespravno koristio predmetni poslovni prostor,

- da je tuženik 10 mjeseci plaćao naknadu za korištenje poslovnog prostora te vršio uplate na ime tužitelja i bivše supruge N. Š. s kojom je tuženik 15. lipnja 2005. sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora,

- da nije osnovan prigovor prijeboja potraživanja kojeg je tuženik istaknuo u parnici jer nisu ostvarene pretpostavke za nastanak tog odnosa,

- da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 387.223,00 kuna.

 

Sve ove činjenice utvrđene su tijekom postupka, a žalbeni navodi stranaka iste ne dovode u sumnju.

 

Trenutkom sklapanja Ugovora o kupoprodaji između tužitelja i Grada Splita prestala je pravna osnova temeljem koje je tuženik bio ovlašten koristiti sporni poslovni prostor jer je  ugovor o zakupu koji je bio sklopljen s Gradom Splitom (prednikom tužitelja) prestao  postojati po sili zakona.

 

U konkretnom slučaju, kako nakon raskida ugovora o zakupu, tuženik nije vratio tužitelju u posjed predmetni poslovni prostor, tužitelj nije bio u mogućnosti dati dalje u zakup isti i ostvariti zaradu koju bi po redovnom tijeku stvari i ostvario, čime mu je nanesena šteta u vidu izmakle koristi (članak 155. ZOO-a) odnosno dobitka koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a čije ostvarenje je spriječeno radnjom tuženika.

 

Sud je također pravilno utvrdio i visinu štete kroz sporno razdoblje jer ona predstavlja dobit koju bi tužitelj ostvario da je taj prostor dao u zakup trećoj osobi (tužitelj je u prilog toj činjenici dostavio sklopljeni Ugovor o zakupu–list 3A-B spisa predmeta), a visina mjesečne zakupnine (10.816.09 kuna) je utvrđena u skladu sa obavijesti Ministarstva financija-Porezne uprave, Područnog ureda Split od 29. travnja 2008. (list 50 spisa predmeta) prema kojoj je u 2004. i 2007., visina tržišne vrijednosti zakupnine iznosila 76kn/m² za poslovne prostore koji se nalaze u drugoj poslovnoj zoni, dok se ta cijena dodatno umanjuje za iznos od 30% za  poslovne prostore od 201 m² pa nadalje. Žalbenim navodima stranke nisu dovele u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda glede visine zakupnine jer je takvu odluku donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svih dokaza.

 

Neosnovani su i navodi tužitelja glede postojanja relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka (tužitelj tvrdi da je sud propustio odlučiti o čitavom tužbenom zahtjevu) jer je sud u točci I. izreke presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 337.048,20 kuna koji predstavlja razliku između iznosa od  724.271,35 kuna koliko je tužitelj zatražio u podnesku od 17. listopada 2007. i iznosa od 387.223,00 kuna na ime dosuđenog iznosa naknade štete.

 

Pošto je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja ne postoje zakonske pretpostavke za osiguranje tražbine vjerovnika pa se žalba tužitelja uperena na tu odluku ukazuje neosnovanom.

 

U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na činjenice koje je prvostupanjski sud već valjano obrazložio u pobijanoj odluci ponovno treba istaknuti kako je zakupni odnos između prednika tužitelja i tuženika prestao po sili zakona onog trenutka kada je sklopljen Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, a tuženik nije dokazao da je Ugovor o zakupu koji je bio sklopljen sa prednikom tužitelja usklađen sa Zakonom o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 91/96, 124/97 i 174/04) pa nema govora o tome da je zakupni odnos prešao na tužitelja.

 

Tužitelj je u tijeku ovog postupka dokazao da su ostvarene sve pretpostavke za nastanak odnosa odgovornosti za štetu jer je potpisao ugovor o zakupu poslovnog prostora sa poduzećem M. Z. temeljem kojeg je trebao primati mjesečnu zakupninu u iznosu od 2.480,38 Eura (plativo u kunskoj protuvrijednosti) te da zbog radnje tuženika nije mogao slobodno raspolagati objektom svog vlasništva. U parnici radi iseljenja koja se prethodno vodila između istih stranaka radi iseljenja iz spornog prostora tužitelj je dokazao jače pravo na posjed u odnosu na tuženika, uslijed čega je tuženiku naloženo predati poslovni prostor u posjed tužitelju. Stoga u ovom postupku ne bi bilo sporno da tužitelj kao vlasnik-oštećenik ima pravo tražiti naknadu štete u vidu izmakle koristi koju mu je prouzročio upravo tuženik.

 

Istaknuti prigovor prijeboja, neosnovan je kako je utvrdio prvostupanjski sud, a prvenstveno zbog toga što tuženik nije dokazao da su se ispunile pretpostavke za ispunjenje obveze prijebojem, kako je to propisano odredbom članka 336. ZOO-a, dok bi kao nepošten posjednik (znao je da se u predmetnom prostoru nalazi bez valjanog pravnog osnova) imao pravo odvojiti i uzeti sebi ono što je dodao određenoj stvari, učinivši troškove koji mu se ne naknađuju, samo ako je odvajanje moguće izvršiti bez oštećenja stvari (članak 165. stavak 5. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima -"Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09).

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a i jer je parnični trošak pravilno obračunat.

 

Dakle, kako nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a nisu ni počinjene ni bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. ZPP-a, trebalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje kako je to navedeno u izreci ove odluke.

 

U Splitu 3. veljače 2011.