Broj: Gžp-344/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. & D. d.o.o. T., ..., zastupanog po punomoćnicima Ž. P., odvjetniku u S., i M. M., odvjetnici u T., protiv tuženika Grada T., zastupanog po gradonačelniku A. S., a ovaj po M. T. P., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Trogiru broj P-19/14 od 23. prosinca 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika, preinačuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-19/14 od 23. prosinca 2014. godine te sudi:

 

1. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 1.502.406,43 kn.

 

2. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 118.843,03 kn.

 

3. Vrši se prijeboj potraživanja tužitelja u iznosu od 1.502.406,43 kn i potraživanja tuženika u iznosu od 3.418,80 kn te se nalaže tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za učinjene troškove uređenja i zadržavanja inventara koji se nalazi u poslovnom prostoru u T., ...., prizemlje, iznos od 1.498.987,63 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 19. travnja 2000. godine do isplate.

 

4. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za učinjene troškove uređenja i zadržavanja inventara koji se nalazi u poslovnom prostoru u T., ..., prizemlje, preko iznosa od 1.502.406,43 kn do iznosa od 1.827.028,79 kn (za iznos od 324.622,35 kn), sa zakonskim zateznim kamatama od 19. travnja 2000. godine do isplate.

 

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 650.049,38 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 26. svibnja 2015. godine do isplate.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za troškove uređenja i održavanja inventara koji se nalazi u poslovnom prostoru u T., ..., prizemlje, iznos od 1.827.028,79 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 19. travnja 2000. godine do isplate (točka I. izreke). Nadalje, utvrđeno je da ne postoji tuženikovo potraživanje spram tužitelja u iznosu od 122.261,83 kn (točka II. izreke). Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.114.070,80 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

 

Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa iz osnova ulaganja sredstava u uređenje poslovnog prostora i inventara koji se nalazi u poslovnom prostoru u T., ..., prizemlje, te osnovanost prigovora prijeboja u iznosu od 122.261,83 kn a s naslova neplaćene zakupnine.

 

Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev smatrajući utvrđenim da je tužitelj vršio ulaganja u uređenje prostora kao i da je isti prostor opremio inventarom koji je ostao u prostoru, za što da mu je tuženik dužan isplatiti dosuđeni iznos od 1.827.028,79 kn.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a ali je na iste pogrešno dijelom primijenio materijalno pravo.

 

Naime, iz procesne građe proizlazi:

 

- da je tuženik vlasnik poslovnog prostora u T., ...;

 

- da je tužitelj držao u posjedu isti prostor najkasnije od lipnja 1997. godine (a prije toga u posjedu je bio od rujna 1994. godine M. R. temeljem Ugovora o podzakupu i Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji sa D. koji je tu držao prodavaonicu namještaja, uveo vodovodnu i kanalizacijsku instalaciju te mu je prema Rješenju Ureda za stambeno-komunalne i dr. poslove Ispostava T. od 05. prosinca 1994. godine za to bila izdana i dozvola a prethodno i lokacijska dozvola dana 07. studenog 1994. godine sukladno stručnom mišljenju Zavoda za zaštitu spomenika kulture od 20. rujna 1994. godine);

 

- da je tužitelj bio u posjedu do 17. veljače 2000. godine kada ga je zbog međusobnih neriješenih računa „izbacio“ M. R. - inače suvlasnik tužitelja (iako proizlazi da je u tom trenutku u posjedu bio obrt kćeri suvlasnika i direktora tužitelja naziva D., A. M. temeljem Ugovora o preuzimanju obaveza i prostora koji obrt je i komunalni redar u kolovozu 1999. godine zatekao u posjedu);

 

- da je ugovorom o preuzimanju duga od 10. lipnja 1998. godine sklopljenim između M. R. i tužitelja navedeno da su R. priznata ulaganja od Grada T. dok se tužitelj obvezao platiti zaostalu zakupninu;

 

- da je tužitelj platio 13. lipnja 1998. godine na ime jamčevine (javni natječaj za zakup predmetnog prostora) iznos od 43.680,00 kn; na ime cesije H. iznos od 5.000,00 kn dana 26. kolovoza 1998. godine; na ime zakupnine preuzetog duga M. R. 20.000,00 kn dana 05. listopada 1999. godine te iznos od 21.532,80 kn dana 27. siječnja 2000. godine;

 

- da su stranke sklopile Ugovor o zakupu javne površine od 01. svibnja do 31. listopada 1999. godine u ulici ... (a radi se o štekatu predmetnog prostora) te je tužitelj pozvan sklopiti takav ugovor i za 2000. godinu; dok je 18. veljače 1999. godine objavljen javni natječaj za davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora; s tim da je prema Nacrtu Predugovora od 01. kolovoza 1998. godine tužitelj smatran dotadašnjim zakupnikom a Nacrt je sačinjen temeljem Zaključka tuženika od 20. srpnja 1998. godine o davanju u zakup. Utvrđeno je da su stranke usmeno dogovorile da će se ugovor potpisati nakon što tužitelj podmiri neplaćenu zakupninu M. R. od oko 50.000,00 kn; te iz Potvrde tuženika od 07. travnja 2000. godine proizlazi da je prostor dat u zakup J. R. na četiri godine;

 

- da je M. R. Z. od 27. svibnja 1998. godine priznat iznos učinjenih ulaganja (uvećano za nalijevanje ploče i uređenje prostora izviđača) u zakupninu zaključno sa danom 31. prosinca 1997. godine, a da je Ugovorom o cesiji od 12. lipnja 1998. godine Grad T. ustupio svoja potraživanja iz osnova preostale neplaćene zakupnine od A. & D. d.o.o. T. cesionaru H. d.o.o. T. a u iznosu od 32.999,40 kn (sa dospijećem iznosa od 12.467,20 kn 01. rujna 1998. godine i 20.532,20 kn 01. listopada 1998. godine); a da su Nagodbom od 01. lipnja 1998. godine M. R. i tuženik suglasni da je iznos dužne zakupnine za siječanj - lipanj 1998. godine 47.532,80 kn;

 

- da su prema vještaku R. M. a sve prema kazivanju zz. tužitelja na očevidu, izvedeni radovi i ulaganja i opreme u vrijednosti od 318.895,28 DEM, u dva navrata vršena je dopuna nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je konačno zaključio da su to sve radovi koji su izvršeni prema kazivanju zz tužitelja a na podlozi troškovnika kojega je izradio dipl. ing. A. T. i koja procjena je bila podloga za Nagodbu tuženika i M. R.; radovi i ulaganja i opreme (oprema navodi da se mogla odnijeti) u vrijednosti od 318.895,28 DEM; prilikom očitovanja na prvo vještvo tuženik je samo istakao razliku između računa i vještva ali poklanja vjeru cijenama vještaka; vještak je naveo i da se oprema navedena u dijelu vještva pod „C“ mogla odnijeti;

 

- da je vještak M. B. dana 17. svibnja 2002. godine procijenio vrijednost ugostiteljske opreme u iznosu od 87.248,75 Euro što je tržišna vrijednost uz amortizaciju;

 

- da je zz. tužitelja iskazao da je bio u poslovnom odnosu sa M. R. - suvlasnikom tužitelja); da je 10. lipnja 1998. godine sklopio Ugovor o preuzimanju duga kojega je R. imao prema tuženiku s naslova zakupnine te da je platio oko 50.000,00 kuna, a R. da je dugovao ukupno 70.000 DEM dok ostatak po ugovorima o cesiji nije platio već je tražio da mu se to prizna na ime ulaganja koja je učinio R. (ne zna koji je to iznos ali to da bi trebalo razriješiti vještačenje u ovom postupku; da je R. ušao u prostor 17. veljače 1999. godine zbog njihovih međusobnih poslovnih odnosa; da je radove izvodio 1996-1997. godine a i suglasno usmenom odobrenju Regionalnog konzervatorskog zavoda u Splitu, da je na podu zatekao obični zeleni kamen koji je tamo i dandanas; da su zidovi bili obični, popucani, što je on uredio na način da je skidao i žbuku zbog vlage te oličio, oblagao pločicama i gips pločama (strop), do visine 1,60 metara obložio zidove drvom afričkom sambom te dio stropa; da je bio jedan pregradni jedan zid od obične opeke dok ih je on više napravio; da je bio uređen WC sa običnom školjkom i umivaonikom što je on dodatno uredio i napravio još jedan WC; da je zatekao 5 ulaznih vrata i 3 prozora koji se tamo nalaze i danas, da je uveo električnu instalaciju snage za 60 kW a prije da je bila za 10 kW; da je uveo vodu u prednju stranu prostora; kompletno kuhinju preuredio za 100 gostiju, da je postavio klima uređaj, te vanjski ventilator za usis, da je uveo kanalizaciju u atrij, skinuo žbuku i uredio kamen koji je bio ispod, postavio ventilatore i sredio vrata od atrija; da je postavio 2 ferala na ulazu, uredio baštu, postavio 20 stolova, 12 pitara za cvijeće, vanjsku tendu, da je uredio sve osim poda; da je ostalo hrane i pića za 20.000 DEM, muzička oprema, TV vrijednosti 2.000 DEM sa satelitskom antenom od 1.500 DEM; da su radove izvodili tvrtka „W usluge“ zidarske radove za 70-80.000,00 kn, električarske radove N. O. za 4-5.000 DEM, vodoinstalaterske radove M. S., kamenoklesarske radove izvodio čovjek zv. F. za 7-8.000 DEM, ventilacijske radove B. V. za 12.000 DEM (i materijal);

 

- svjedok M. R. naveo je da je on izveo radove nalijevanja betonske ploče na plafonu, uveo vodu i telefon, uredio zidove, obnovio elektroinstalaciju i uveo trofazni sat, stavio 3 prozora i 5 vrata i dandanas tamo, sve po rješenju Regionalnog konzervatorskog zavoda u Splitu i sve plaćeno da je preko 100.000 DEM, da je sa sutkinjom Ivančev bio na licu mjesta glede toga što je tužitelj uložio u prostor, radove su izvodili M. P., T. B. i I. R.; dok da je tužitelj uredio šank, te donio cjelokupnu ugostiteljsku opremu i inventar (stolove, stolice, kuhinju i dr. i uveo ventilaciju u 2 WC-a; da tužitelj nije izvršavao obveze po kreditima koje je preuzeo u njegovo ime plaćati pa da je zato ušao u prostor;

 

- direktor F., Ž. M. naveo je da je izvodio radove 1997. vrijednosti s opremom preko 20.000 DEM (klime i montaža) a vidio je da se istodobno radilo fugiranje, vržina kanale, elektroinstalacija, knauf, uređenje šanka, oblaganje drvom i pituravanje da su radili Talijani; izvođači radova su iskazivali i to Z. Z. da je radio fugiranje atrija za 800 DEM na traženje tužitelja; svjedok N. D. da je sve radio na prijateljskoj osnovi tj. postavljanje stolova, stalaža i drvenih ograda; direktor W usluga V. V. potvrdio radove pregrađivanja kuhinje i sanitarnog čvora, žbukanje, keramiku, cjelokupnu vodoinstalaciju, sanitarije, i da je iza njega prostor ostao čist za postavljanje šanka; svjedok O. potvrdio da je trebao biti plaćen za elektro radove 3.000 DEM ali da je to kompenzirano prijevozničkim uslugama i betonom za ploču površine 80 m2; svjedok S. je naveo da je vodoinstalaterski rad trebao biti plaćen 300-400 DEM ali da je to kompenzirano sa odvjetničkim uslugama supruge zz tužitelja;

 

- iz potvrde Zavoda za zaštitu spomenika kulture od 19. listopada 1994. godine proizlazi da je sve izvedeno sukladno mišljenju (kojim je utvrđeno da je najjužnija prostorija već sanirana pa ne treba radove, AB strop, dio kamenica skinuti i dr.) i to: u sjevernoj prostoriji skinuto kameno popločanje i bit će ponovno vraćeno, kao i kamenice, očišćeni svi zidovi od stare žbuke, izveden polumontažni AB strop sistema FERT);

 

- da su troškovnikom dipl. ing. A. T. od 04. listopada 1997. godine (list 173 D-H spisa) obuhvaćena ulaganja do tog dana u iznosu od 504.607,50 kn s tim da su kao predlagatelji označeni M. R. i D. M. za tvrtku A. & D. T., ..., te je isti troškovnik bio podloga za nagodbu sa R., ali R. nisu priznate točke 1, 2, 7, 12, 15, 19, 20, 23, 25, 26 i 27 procjene tj. ukupno nije priznato 215.769,72 kn, a priznato je 288.837,78 kn; da spisu prileži i troškovnik dipl. ing. A. T. od 25. travnja 2000. godine (list 43-48 spisa) prema cijenama na dan 31. prosinca 1999. godine = 588.494,54 kn (150.126,16 DEM); da je isti naslovljen na ime predlagatelja A. D. T.,

 

- da je vještak ekonomske struke Z. K. od 25. listopada 2007. godine zaključio da je vrijednost izvedenih radova po R. M. 1.259.068,09 kn na dan 19. travnja 2000. godine, po B. 821.937,68 kn; a da dokumentirani izdaci iznose 721.587,26 kn prema računima koji glase na tužitelja; da je dug po zakupnini 105.747,20 kn + 16.514,63 kn na ime korištenja javne površine.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanka sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti obrazlažući svoju odluku uglavnom pozivom na zaključke vještaka M. i B.

 

Odredbom članka 164. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) određeno je da pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj pošteni posjednik te da mu pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova.

 

Sud prvog stupnja smatra da se tuženik neosnovano obogatio time što je neosnovano zadržao tužiteljev inventar te ga dao na uporabu drugom zakupcu pa da stoga tužitelju pripada pravo na isplatu protuvrijednosti istog.

 

Nadalje, sud prvog stupnja smatra da je, nakon što je provedeno dopunsko vještačenje po vještaku R. M. 25. svibnja 2012. godine, a suglasno kazivanju zz. tužitelja M. R. na očevidu (iako ne proizlazi da je isti saslušavan na licu mjesta), razjašnjeno da su od strane tužitelja izvedeni radovi i ulaganja u vrijednosti od 318.895,28 DEM s tim da je dio radova u iznosu od 111.009,28 DEM i u iznosu od 162.500 DEM spadaju u nužne i korisne troškove ali da su korisni troškovi i oni u iznosu od 44.950 DEM (vrijednost opreme) koja da je ostala na dispoziciju tuženiku. Osim toga, da je vrijednost stvari i elektroopreme koje sve da predstavlja ulaganja tužitelja, prema vještaku M. B. u iznosu od 87.247,75 Euro. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u ukupnom iznosu od 1.827,028,70 kn.

 

Tuženikov prigovor radi prijeboja sud je prvog stupnja otklonio smatrajući da je tražbina zastarjela. Naime, tuženik je iznos od 122.261,83 kn specificirao kao iznos neplaćene zakupnine za razdoblje od 01. siječnja 1998. godine do 01. veljače 2000. godine. Kako je navedeni prigovor istaknut dana 05. studenog 2009. godine a kako zastara takve tražbine sukladno odredbi članka 375. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) a kojega je za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO/2005) nastupa protekom tri godine od dana dospijeća, to je razvidno da je sud prvog stupnja djelomično pravilno ocijenio navedeni prigovor.

 

Međutim, presudom Općinskog suda u Trogiru broj P-572/04 od 16. veljače 2005. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-621/06 od 28. rujna 2006. godine pravomoćno je odlučeno da tuženiku pripada iznos od 3.418,80 kn s kamatom od 17. prosinca 2001. godine do isplate s naslova neplaćene zakupnine javne površine za razdoblje od 10. lipnja 1999. godine do 30. rujna 2009. godine i taj iznos se može staviti u prijeboj s utuženom tražbinom o kojoj se vodi parnica ako su ispunjeni i ostali uvjeti kompenzacije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-508/80 od 14. svibnja 1980. godine) a jesu jer je u odnosu na tražbine utvrđene pravomoćnom odlukom rok zastare 10 godina pozivom na odredbu članka 379. stavak 1. ZOO-a.

 

Za napomenuti je da, kad sud zaključi da egzistira kako tužiteljevo tako i tuženikovo potraživanje: utvrditi će da postoji tužiteljevo potraživanje; utvrditi će da postoji tuženikovo potraživanje; donijeti će konstitutivnu odluku o prijeboju tih dvaju potraživanja. Prigovor radi prijeboja može se istaknuti i onda kad se odnosi na potraživanje koje je već utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom, time da u takvom slučaju izreka presude ne sadrži onaj dio kojim se utvrđuje postojanje tuženikovog potraživanja (jer je ono već pravomoćno utvrđeno) dok ostali njeni dijelovi ostaju neizmijenjeni.

 

Imajući u vidu sve naprijed iznijeto ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je sud prvog stupnja propustio pravilno zaključiti da je troškovnik dipl. ing. A. T. od 04. listopada 1997. godine naslovljen na ime predlagatelja M. R. i D. M. za tvrtku A. D. T., a onaj iz 2000. godine na tužitelja; da su M. R. i D. M. suvlasnici tužitelja; da je tužitelj sa M. R. kao fizičkom osobom sklopio ugovor o preuzimanju duga dana 10. lipnja 1998. godine u kojemu se navodi da je R. sklopio s Gradom T. N. u svezi ulaganja te da mu je isto uračunato u zakupninu zaključno s danom 31. prosinca 1997. godine dok se tužitelj obvezao platiti daljnji dug od 01. siječnja 1998. godine sukladno Zaključku Poglavarstva točka 7. tj. iznos od 47.532,80 kn.

 

Da, slijedom svega navedenog proizlazi da je tužitelj u cijelosti bio uključen u izradu troškovnika iz 1997. godine, da su to ustvari zajednički radovi (to potvrđuju u cijelosti iskazi svjedoka glede vremena izvođenja radova - 1997. godina te i sama vrsta izvedenih radova npr. na atriju i sl.) koje je počeo M. R. te su neke dozvole i glasile na njegovo ime da bi se ubrzo uključio tužitelj (kojemu je M. R. 50%-tni suvlasnik) a i sam zz tužitelja je u svom stranačkom iskazu naveo da je on u posjedu prostora bio od lipnja 1997. godine i da se u ovom postupku trebaju razlučiti radovi koje je izveo R. a koje tužitelj. Međutim, ovdje je tuženik Grad T., ugovor o zakupu je s Gradom imao M. R. a tužitelj je očito uz suglasnost tuženika tu uselio iako nikada nije sklopljen pisani ugovor o zakupu.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, kod ocjene tužbenog zahtjeva nedvojbeno je, mora se početi od radova koji su navedeni u troškovniku A. T. te uzeti da su to dijelom isti radovi (a međusobni obračun svih dugovanja i potraživanja tužitelja i M. R. nisu predmet ovog postupka), iste potom cijeniti prema vrijednosti u izračunu vještaka R. M. glede radova koji nisu priznati Nagodbom M. R. te tako dobiveni iznos dosuditi tužitelju jer iz vještva proizlazi da se sveukupno radi o nužnim i korisnim radovima.

 

Za navesti je da su prema troškovniku A. T. navedeni radovi koje je vještak M. nazvao zanatskim radovima. Dakle, u troškovniku su 1997. godine „zanatski“ radovi bili procijenjeni na iznos od 145.584,77 DEM (504.607,50 kn) te je Nagodbom R. priznato 81.615,65 DEM (288.837,78 kn) a nije priznato 60.969,12 DEM (215.769,72 kn).

 

Od radova koji nisu R. priznati tj. pod točkama 1, 2, 7, 12, 15, 19, 20, 23, 25, 26 i 27, vještak R. M. vještačio je točke 12. (dio), 15., 25., 26. i 27.  te je iste procijenio na ukupno 39.776 DEM (16.000 + 4.320 + 8.000 + 7.568 + 3.888 DEM) što se ima priznati tužitelju, kao i u cijelosti stolarski radovi radovi procijenjeni na iznos od 162.900 DEM; dok se oprema koja je navedena pod „C“ vještva u iznosu od 44.950 DEM ne može priznati tužitelju jer se radi o stvarima koje je tužitelj mogao uzeti iz prostora (razvidno iz dopunskog vještva). Uostalom, ni tužitelj nije predložio provođenje postupka osiguranja dokaza kako bi zaštitio svoja eventualna prava.

 

Nadalje, prema vještaku M. B. vrijednost ugostiteljske opreme iznosila je 87.248,75 Euro bez PDV-a što da je tržišna vrijednost uz amortizaciju međutim, u navedeni iznos vještak je uračunao i na ime hrane i pića paušalno iznos od 12.500 Eura što ovaj sud ne može prihvatiti jer je u prostoru u trenutku napuštanja bio obrt D. pa tako tužitelj nije dokazao da bi se radilo upravo o njegovim zalihama robe a i nelogično je da tu drži zalihe hrane i pića a u prostoru posluje obrt kćeri zz tužitelja a ne tužitelj.

 

Dakle, ovaj sud smatra da je tužitelju priznati iznos od 202.676 DEM (39.776 DEM + 162.900 DEM) tj. iznos od 810.247,97 kn te iznos od 91.193,47 Euro (74.748,75 Euro + PDV od 22% tj. 16.444,72 Euro) tj. iznos od 692.158,46 kn; dakle, ukupno iznos od 1.502.406,43 kn. Od tog iznosa treba oduzeti iznos od 3.418,80 kn s naslova prijeboja te tako dosuditi tužitelju iznos od 1.498.987,63 kn a za više traženo odbiti, sve temeljem odredbi članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, to je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka. Pri tome s pravom tuženik ukazuje da je tužitelju priznati parnični trošak zastupanja jednog punomoćnika jer se sukladno odredbi članka 155. stavak 1. stranci dosuđuju samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i trošak se dosuđuje stranci a ne punomoćniku. Odredbom Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: OT) određeno je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pri čemu treba imati u vidu promjene vrijednosti predmeta spora od u tužbi iznosa od 2.096.822,84 kn, a od 19. rujna 2011. godine od 1.827.028,79 kn te da je tužitelj uspio u sporu za iznos od 1.498.987,63 kn pa je tako njegov prosječni ukupan uspjeh u sporu glede osnova i visine 85%, a tuženika 15%.

 

Stoga, tužitelju pripada na ime sastava tužbe 2.096 bodova prema Tbr. 7. točka 1.; na ime pristupa na ročišta dana 16. lipnja, 17. kolovoza, 21. rujna, 24. listopada, 29. studenog i 04. prosinca 2000. godine, 02. veljače, 14. ožujka, 20. travnja, 22. svibnja i 02. srpnja 2001. godine, 23. svibnja i 25. srpnja 2002. godine, 27. siječnja i 05. studenog 2003. godine, 27. svibnja i 03. prosinca 2004. godine, 11. ožujka i 01. travnja 2005. godine, 27. rujna 2007. godine, 18. svibnja i 11. prosinca 2009. godine po 2.096 bodova a dana 09. studenog 2011. godine, 28. veljače, 22. ožujka, 20. lipnja i 14. prosinca 2012. godine, 16. travnja i 06. studenog 2014. godine po 1.827 bodova sve prema Tbr. 9. točka 1.; dana 14. studenog 2002. godine i 17. travnja 2009. godine po 1.048 bodova, dana 04. lipnja i 22. rujna 2014. godine po  913,5 bodova prema Tbr. 9. točka 2., a dana 20. listopada 2004. godine, 20. ožujka i 05. studenog 2012. godine po 50 bodova prema Tbr. 9. točka 5.; na ime sastava 4 podneska po 2096 bodova prema Tbr. 8. točka 1.; što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 734.540,00 kn; na ime PDV-a iznos od 183.635,00 kn, na ime troškova sudske pristojbe na tužbu i presudu ukupno 15.000,00 kn, što sveukupno iznosi 933.175,00 kn odn. razmjerno uspjehu u sporu iznos od 793.198,75 kn sve uvećano za trošak vještačenja i očevida od 9.540,00 kn tj. ukupno 802.738,75 kn.

 

Tuženiku na ime sastava odgovora na tužbu pripada 2.096 bodova prema Tbr. 8. točka 1.; na ime pristupa na ročišta dana 16. lipnja, 17. kolovoza, 21. rujna, 24. listopada, 29. studenog i 04. prosinca 2000. godine, 02. veljače, 14. ožujka, 20. travnja, 22. svibnja i 02. srpnja 2001. godine, 23. svibnja i 25. srpnja 2002. godine, 27. siječnja i 05. studenog 2003. godine, 27. svibnja, 26. srpnja i 03. prosinca 2004. godine, 11. ožujka i 01. travnja 2005. godine, 27. rujna 2007. godine, 09. veljače 2008. godine, 11. prosinca 2009. godine po 2.096 bodova a dana 09. studenog 2011. godine, 28. veljače, 22. ožujka, 20. lipnja i 14. prosinca 2012. godine, 16. travnja i 06. studenog 2014. godine po 1.827 bodova sve prema Tbr. 9. točka 1.; dana 17. travnja 2009. godine 1.048 bodova, dana 04. lipnja i 22. rujna 2014. godine po  913,5 bodova prema Tbr. 9. točka 2., a dana 20. listopada 2004. godine, 20. ožujka i 05. studenog 2012. godine po 50 bodova prema Tbr. 9. točka 5.; na ime sastava 4 podneska po 2096 bodova prema Tbr. 8. točka 1.; na ime sastava dvije žalbe 1827 i 2620 bodova prema Tbr. 10. točka 1.; što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 789.490,00 kn; na ime PDV-a iznos od 197.372,50 kn; dakle, ukupno 986.862,50 kn odnosno, razmjerno uspjehu u sporu iznos od 148.029,37 kn sve uvećano za trošak vještačenja od 4.660,00 kn tj. ukupno 152.689,37 kn. Stoga je obvezan tuženik na ime razlike parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 650.049,38 kn.

 

U Splitu 26. svibnja 2015. godine