Broj: Gž-329/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Teodore Tomšić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. T., rođ. B., iz J., …, OIB: …, koju zastupaju punomoćnici T. M. i M. P., odvjetnici u S.. I. Z., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sesvetama, radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-117/12-14 od 25. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2017.,

p r e s u d i o   j e

              I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-117/12-14 od 25. listopada 2012. i sudi:

              Utvrđuje se da je tužiteljica J. T. iz J., …, vlasnica čkbr. 780/12 livada R. sa 2888 m2 upisane u z.k.ul. 4176 k.o. H., što je tužena kao upisani z.k. vlasnik dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica temeljem ove presude upiše kao vlasnik ove nekretnine u zemljišnim knjigama.

              II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj naknaditi tužiteljici J. T. trošak parničnog postupka u iznosu od 6.450,00 kn, u roku od 15 dana.

              III. Tužena Republika Hrvatska dužna je tužiteljici J. T. naknaditi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.762,50 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u stavku I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

              "Utvrđuje se da je tužiteljica J. T. iz J., …, vlasnica čkbr. 780/12 livada R. sa 2888 m2 upisane u z.k.ul. 4176 k.o. H., što je tužena kao upisani z.k. vlasnik dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica temeljem ove presude upiše kao vlasnik ove nekretnine u zemljišnim knjigama."

              U stavku II. iste presude naloženo je tužiteljici naknaditi tuženoj trošak postupka u iznosu od 2.000,00 kn.

              Protiv presude žalbu podnosi tužiteljica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se navodi žalbe prihvate kao osnovani, pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz dosudu troška žalbenog postupka.

              Žalba je osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretnini opisanoj izrekom pobijane odluke, uz obvezu tužene kao upisane zk. vlasnice na trpljenje da se upiše kao vlasnica nekretnine u zemljišnim knjigama.

              Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev utvrdivši sljedeće za postupak odlučne činjenice:

              - da je tužiteljica sa svojim pravnim prednikom (pokojnim ocem) bila pošteni posjednik sporne nekretnine od 1947. godine, kada je njezinom ocu, kao agrarnom subjektu u postupku agrarne reforme navedena čestica bila dodijeljena, a temeljem odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju,

              - da tužiteljica tijekom postupka nije dostavila dokaz na okolnost postojanja navedene odluke Kotarske komisije, kao pravne osnove, pa nema zakonitost, već samo savjesnost posjeda,

              - da iz povijesnog z.k. izvatka proizlazi da je predmetna nekretnina bila upisana kao općenarodna imovina te je kao organ upravljanja na toj nekretnini bio upisan Narodni odbor Općine Z., pa kako se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu, koja se na dan 24. srpnja 1991. nalazila izvan granica građevinskog zemljišta, tužena je temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu stekla pravo vlasništva nekretnine, a koje vlasništvo je i uknjiženo 21. srpnja 2005. godine.

              Temeljem takvih utvrđenja zaključuje da je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu, da se prema odredbi čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14. – dalje u tekstu: ZVDSP) u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću - ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, pa u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi tužiteljica stekla vlasništvo dosjelošću (40 godina), slijedom čega zahtjev odbija kao neosnovan.

              Žaliteljica osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a suština žalbenih navoda svodi se na sljedeće tvrdnje:

              - da je nesporno utvrđeno da je tužiteljica sa svojim pravnim prednikom u posjedu nekretnine od 1947. godine,

              - da je ista nekretnina od časa osnutka Katastra 1958. godine do upisa na ime Republike Hrvatske (2005. godine) bila vođena kao posjed prednika i oca tužiteljice,

              - da slijedom navedenog proizlazi da je tijekom 1987. godine žaliteljica sa svojim prednikom napunila 40 godina savjesnog nesmetanog posjedovanja nekretnine, pa je pravo vlasništva dosjelošću ex lege stekla ispunjenjem uvjeta za takvo stjecanje,

              - da je 1. siječnja 1997. stupio na snagu ZVDSP, a koji je u članku 388. stavak 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, pa je tužiteljica s danom 1. siječnja 1997. po proteku više od 50 godina ex lege postala vlasnicom zemljišta sukladno čl. 159., čl. 160. i čl. 388. st. 4. ZVDSP, slijedom čega je pobijana odluka nezakonita.

              U postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena niti jedna bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, a nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a žaliteljica na njih niti ne upire.

              Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice odlučne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, međutim, pogrešno je primijenio odredbe materijalnog prava, što će u ovoj odluci biti obrazloženo.

              Naime, kraj činjenica koje tijekom postupka nisu bile sporne, a to je savjesno posjedovanje od 1947. godine, upis prednika tužiteljice u posjedovni list od 1958. godine, izmjenom članka 388. stavak 4. ZVDSP materijalno pravo je pogrešno primijenjeno jer u konkretnom slučaju tužiteljici kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću treba uračunati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u društvenom vlasništvu (povijesni zemljišnoknjižni uložak br. 1923 k.o. H., nekretnina je temeljem rješenja od 4. ožujka 1959. godine upisana kao općenarodna imovina, a kao organ upravljanja je naveden NO Općine Z.).

              Ovo iz razloga što je tužiteljica do dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999., kojom je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP (Narodne novine, br. 91/96) ex lege stekla pravo vlasništva dosjelošću ispunjenjem zakonskih uvjeta (pošten posjed od 1947. do 1999. godine). U situaciji kakva je konkretna, tužiteljica se opravdano oslonila na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno, pa ne treba – u slučaju kada se ne dovode u pitanje prava drugih, snositi posljedice greške koju je u konkretnom slučaju počinila sama tužena (kao država) donijevši propis koji je neustavan. Bilo bi neprihvatljivo da kao posljedica stavljanja izvan snage određenog propisa vlasništvo nad imovinom koju je tužiteljica stekla dosjelošću, na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, stekne (bude vraćena) tužena kroz drugi propis – Zakon o poljoprivrednom zemljištu.

              Rezimirajući izneseno, osnovano je pozivanje žaliteljice na Odluku Europskog suda za ljudska prava (predmet T. protiv Republike Hrvatske) kojom je potvrđen prethodno izneseni stav. Treba, naime, reći da rizik od greške koju počini državno tijelo mora snositi država, nedopustivo je ispravljati ih na teret konkretnog pojedinca, a posebno kada ne postoji drugi sukobljeni privatni interes, što je slučaj u konkretnoj pravnoj situaciji (tuženik je samo Republika Hrvatska).

              Dakle, prvostupanjski sud je tijekom postupka potpuno utvrdio sve relevantne činjenice na koje se pozvao, međutim, pogrešno je primijenio odredbe materijalnog prava, zbog čega se žalba ukazuje osnovanom pa ju je valjalo prihvatiti i presudu preinačiti temeljem odredbe čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP.

              Kako je odluka preinačena, to je primjenom odredbe čl. 166. ZPP valjalo preinačiti i odluku o trošku postupka i tužiteljici dosuditi parnične troškove primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, jer je ista sa svojim zahtjevom u cijelosti uspjela. Tužiteljici su dosuđeni troškovi postupka za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku i to za sastav tužbe, pristup na ročišta dana 10. listopada 2012., 16. svibnja 2012., 4. travnja 2012. i 10. listopada 2012., sukladno Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12. i 103/14.), što za svaku radnju, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 25.000,00 kn, iznosi po 1.000,00 kn uz pripadajući PDV, što je ukupno 6.250,00 kn te trošak plaćene sudske pristojbe od 200,00 kn, što sveukupno iznosi presuđeni iznos.

              Tužiteljici je valjalo dosuditi i trošak žalbe s kojom je u cijelosti uspjela, što je učinjeno stavkom III. ove odluke, a sastoji se od troška sastava žalbe 1.250,00 kn, pripadajućeg PDV-a od 312,50 kn te troška sudske pristojbe na žalbu koju je tužiteljica platila (list 64 spisa).

              Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu  5. rujna 2017. godine