Broj: Gž-336/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz R., B. R., OIB: …, koga zastupa punomoćnica A. P., odvjetnica iz R., protiv tuženika: 1. R. B. iz Z., G. P., OIB: …, 2. K. B. ud. U. iz N. M., O. I., OIB: …, 3. D. B. iz M., O. I., i 4. D. B. iz N. M., O. I., OIB:…, koje zastupa punomoćnica A. B.-K., odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. B.-K. i A. A. iz M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3261/15-17 od 12. srpnja 2016., koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3261/15-24 od 14. studenoga 2017., u sjednici održanoj dana 1. veljače 2018., 

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3261/15-17 od 12. srpnja 2016., koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3261/15-24 od 14. studenoga 2017. u dijelu pod točkom I. izreke i u dosuđujućem dijelu u točki II. izreke.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj dosjelošću kao savjestan posjednik, računajući posjed svojih pravnih prednika, stekao pravo vlasništva na nekretnini čest. zem. 101/28 upisanoj u zk. ul. 2244 k. o. P. K., u cijelosti, što su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj u zemljišnoj knjizi u navedenom zemljišnoknjižnom ulošku po pravomoćnosti ove presude upiše svoje pravo vlasništva na toj čestici uz istodobno brisanje prava vlasništva R. B. u ½ dijela, K. B. u 1/6 dijela, D. B. u 1/6 dijela i D. B. u 1/6 dijela  na predmetnoj čestici. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženicima parnične troškove u iznosu od 17.487,50 kuna, dok je odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova kao neosnovan.

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio da se presuda preinači ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

Žalba je neosnovana.

Nije osnovana tužiteljeva žalba zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) koja bi prema navodima žalbe bila počinjena time što uvodom presude nije obuhvaćena tuženica D. B. iako je i u odnosu na nju odbijen tužbeni zahtjev, jer je navedena pogreška u pisanju otklonjena rješenjem o ispravku prvostupanjskog suda poslovni broj: P-3261/15-24 od 4. studenoga 2017.

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom prvostupanjskog postupka i donošenjem pobijane presude nije počinio ni  jednu od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj dosjelošću kao savjestan posjednik, računajući i posjed svojih pravnih prednika, stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 101/28 zk. ul. br. 2244 k. o. P. K. u cijelosti i da su tuženici to dužni priznati i trpjeti da tužitelj u zemljišnoj knjizi upiše svoje pravo vlasništva na navedenoj nekretnini uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da se nalazi u posjedu predmetne nekretnine preko svojih prednika još od tridesetih godina dvadesetog stoljeća kada je njegov djed I. B. stekao spornu nekretninu zamjenom nekretnina sa svojim bratom J. B., pravnim prednikom tuženika, te da je kao kvalificirani posjednik dosjelošću prije podruštvovljenja te nekretnine 1986. stekao u vlasništvo spornu nekretninu.

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio ove činjenice važne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva:

- da su tuženici u zk. ul. br. 1664 k. o. P. K. upisani kao suvlasnici  sporne čest. zem. 101/28, i to prvotuženik R. B. za ½ dijela, te tuženice K., D. i D. B. za po 1/ 6 dijela, te da su prema izvodu iz popisa katastarskih čestica za katastarsku općinu P. K., koji je izdala Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar R., Ispostava-P. za katastar nekretnina M. L. dana 16. ožujka 2012., kao posjednici predmetne nekretnine za po ½ dijela upisani U. B. pok. J., pravni prednik tuženica od 2. do 4., i prvotuženik R. B. pok. J.,

- da se sporna nekretnina, koja je pravokutnog oblika širine cca 15 metara i dužine cca 34 metra, a čija je površina 545 m2, nalazi s desne strane pored ceste u pravcu P. K. i da je s dvije strane omeđena suhozidom a s jedne strane je omeđena kolcima i bojom te je obrasla niskim raslinjem, a smještena je neposredno uz autobusno stajalište i trafostanicu,

- da su prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj O-96/93 od 28. 7. 1993., koje je doneseno iza pok. J. B. sina J., kao i rješenja istog suda poslovni broj O-96/93 od 21. listopada 1993. kojim je utvrđena naknadno pronađena imovina iza ostavitelja pok. J. B. sina J., njegovim nasljednicima proglašeni sinovi R. B., prvotuženik u ovoj parnici, i U. B. kojega su naslijedile supruga K., te kćeri D. i D., tuženice u ovom predmetu,

- da je Aktom o podjeli od 20. kolovoza 1901. podijeljena imovina iza pok. J. B. pok. M., rodonačelnika obitelji, i da je navedenom diobom sporna čest. zem. 101/28 k. o. P. K. pripala J. B. pok. J., djedu R. i U. B. pok. J.,

- da je iza J. B. pok. J., kojem je navedenim Aktom o podjeli od 20. kolovoza 1901. pripala čest. zem. 101/28 k. o. P. K., doneseno rješenje o nasljeđivanju kod Kotarskog suda u Malom Lošinju poslovni broj O-98/54 od 26. siječnja 1955., koje je provedeno kroz zemljišne knjige u predmetu poslovni broj Z-617/78, nakon što je sukladno tom rješenju izvršena identifikacija legata, a prema kojem rješenju o nasljeđivanju je predmetna nekretnina na temelju oporučnog raspolaganja ostavitelja pripala njegovim sinovima J. B., V. B. i I. B.,

- da su nasljednici J. B. pok. J., V. B. pok. J. i I. B. pok. J. u predmetu Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj R1-54/78 razvrgnuli suvlasničku zajednicu, i to na način da je rješenjem o razvrgnuću poslovni broj R1-54/78 od 25. kolovoza 1978. predmetna nekretnina pripala J. B. pok. J. iz P. K. broj 18, odnosno ocu R. i U. B. pok. J.,

- da iz povijesnog zk. izvatka proizlazi da je provedba rješenja Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj R1-54/78 od 25. kolovoza 1978. izvršena u zk. predmetu poslovni broj: Z-887/78, kada je predmetna čest. zem. 101/28 k. o. P. K. upisana kao vlasništvo J. B. iz P. K., koja nekretnina je na temelju Odluke Skupštine općine Cres Lošinj broj: 5-182/86 od 26. kolovoza 1986. upisana kao društveno vlasništvo, da bi zatim u predmetu poslovni broj: Z-918/91 na temelju rješenja Općine Cres Lošinj broj: 221-04 -02-91-3, klasa: UP/I-943-01/91-01/59 predmetna nekretnina bila vraćena u vlasništvo J. B. iz P. K., u cijelosti, time da je postupak povrata navedene nekretnine odnosno utvrđenja prava vlasništva pokrenut na zahtjev J. B. pok. J.,

- da iz iskaza svjedoka J. B., B. K., N. L., M. B., A. B., M. T., D. M. i E. M. proizlazi da je tužiteljeva majka A. koristila predmetnu nekretninu na način da je manjoj čuvala koze i ovce, da im nije poznato da bi itko osporavao tužiteljevu ocu ili majci posjed navedene nekretnine, te da ni prvotuženik R. B. ni njegov brat U. B. nisu nikada koristili spornu nekretninu,

- da iz iskaza prvotuženika R. B. proizlazi da postoji vjerojatnost da su tužiteljevi roditelji koristili predmetnu nekretninu i kako je to vjerojatno njegov otac znao i da nije želio zabraniti udovici svog rođaka da predmetnu parcelu koristi, te da je on otišao – odselio iz P. K. 1958. tako da ne može reći tko je koristio nekretninu od 1958., ali je spornu nekretninu smatrao svojom od kada ju je naslijedio, 

- da tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje zamjene nekretnina između prednika stranaka tj. I. B., tužiteljeva prednika i J. B., prednika tuženika, na temelju koje bi se tužitelj i njegovi prednici mogli smatrati kvalificiranim ili u najmanju ruku poštenim posjednicima sporne nekretnine.

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj i njegovi pravni prednici nisu bili samostalni i pošteni posjednici predmetne nekretnine i da je slijedom toga nisu dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetno nekretnini te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

Prema odredbi članka 388. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava njihovih pravnih učinaka.

Uvjete za dosjedanje, odnosno stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju, s obzirom na tužiteljevu tvrdnju da je dosjedanje započeto tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, sukladno odredbama članka 388. stavka 1. i 2. ZVDSP-a, treba razmotriti i ocijeniti najprije prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (OGZ), koja su se primjenjivala na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, broj 86/46, 105/46 i 96/47) do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 i 92/94, u daljnjem tekstu: ZOVO; zakon je stupio na snagu dana 1. rujna 1980.), zatim po odredbama ZOVO-a i konačno po sada važećim odredbama ZVDSP-a.

Uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću određuju pravila OGZ-a u paragrafima 1460. – 1477. po kojima se zahtijeva da dosjedatelj ima stvar u posjedu, da je njegov posjed zakonit, pošten i istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. Navedeno znači da posjednik ne smije posvojiti stvar silom ili lukavstvom ili potajno (paragraf 1464. OGZ-a), da mora biti pošten (paragraf 1463. i 326. OGZ-a) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristojala predavaocu (paragraf 1461. OGZ-a), time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja (paragraf 1477. OGZ-a). Prema Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda, broj 3/60 od 4. IV. 1960. umjesto propisanog roka iz paragrafa 1468. OGZ-a u trajanju od 30 godina, odnosno roka iz paragrafa 1472. OGZ-a od 40 godina najdulji rok za dosjedanje je 20 godina.

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ-a pošteni posjednik je onaj tko drži stvar iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje. Nepošteni posjednik jest onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje.

Prema odredbi članka 28. stavka 2. ZOVO-a savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a odredbom stavka 4. istog članka je propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom dvadeset godina. Prema odredbi članka 72. stavka 2. ZOVO-a posjed je savjestan, ako posjednik ne zna ili ne može znati, da stvar koju posjeduje nije njegova.

Prema odredbi članka 159. stavka 1. ZVDSP-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Odredbom članka 159. stavka 2. ZVDSP-a je propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 3. istog članka određeno da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Prema odredbi članka 18. stavka 3. ZVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, time da je stavkom 5. istog članka propisano da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

Prema tome osnovna pretpostavka za stjecanje vlasništva dosjelošću po pravilima OGZ-a te odredbama ZOVO-a i ZVDSP-a je pošten (savjestan) posjed. Nepošten (nesavjestan) posjednik ne može nikada dosjelošću steći pravo vlasništva nekretnine koju posjeduje, bez obzira koliko dugo trajao njegov posjed.

U ovoj parnici je pitanje poštenja (savjesnosti) posjeda temeljno pitanje odlučno za ocjenu je li tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika nije bio pošten. Tužitelj je znao da je predmetna nekretnina u diobi prednika stranaka I. B. i J. B. pripala u vlasništvo predniku tuženika J. B., a sigurno su to znali i njegovi pravni prednici, ali je ustvrdio da su kasnije navedeni prednici stranaka izvršili zamjenu nekretnina i da je u toj zamjeni njegovu predniku pripala u vlasništvo predmetna nekretnina, te je na toj činjenici temeljio poštenje (savjesnost) svojega posjeda i svojih prednika. Međutim, tužitelj nije dokazao postojanje navedene zamjene nekretnina. Naime, tijekom dugotrajnog prvostupanjskog postupka tužitelj nije iznio činjenicu koju nekretninu je u navodnoj zamjeni dobio zauzvrat u vlasništvo prednik tuženika. Ni u žalbi tužitelj ne govori određeno koju bi to nekretninu prednik tuženika dobio u navodnoj zamjeni nekretnina, nego ostaje na uopćenoj tvrdnji da je postojala zamjena nekretnina između prednika stranaka u kojoj je njegovu predniku pripala sporna nekretnina. Prema tome posjed tužitelja i njegovih prednika nema kakvoću koja se traži za stjecanje vlasništava dosjelošću, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.

Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci.

U Splitu 1. veljače 2018.