Broj: Gž Zk-36/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Zorana Kežića i Denis Pancirov Parcen kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. J. iz P., OIB:, zastupan po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko upravni odjel, radi ispravke pogrešnog upisa, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-1729/17 od 21. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 8. veljače 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1729/17 od 21. prosinca 2017.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje rješenje o trošku  Općinskog suda u Zadru broj P-1729/17 od 21. prosinca 2017.

Obrazloženje

Pobijanom presudom ispravljen je pogrešan upis određen rješenjem Općinskog suda u Zadru sadržan u zapisniku broj Z-6428/2008/673 na način da se vlasnikom nekretnine oznake čest. zem. 423, zk. ul. 671 P. gospodarska zgrada i pašnjak, k.o. P., površine 6732 m2, upisuje tužitelj za cijelo uz istovremeno brisanje tog prava sa imena upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika. Rješenjem o trošku naloženo je tuženoj da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.287,50 kuna.

Protiv ove presude žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) pa time i na rješenje o trošku, te predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev.

U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže žalbu odbiti, smatrajući da je pobijana presuda u cijelosti na zakonu osnovana i što tužena svojim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje njezinu zakonitost i osnovanost.

Žalba tužene nije osnovana.

Iako tužena u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ne precizira u čemu bi se sastojala eventualna počinjena bitna povreda. Iz tog je razloga ovaj sud ispitao pobijanu presudu samo u odnosu na one bitne povrede odredaba postupka na koje drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, nakon čega je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio ni jednu od bitnih povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9.,11., 13. i 14. ZPP-a zbog čega prvostupanjska presuda nije opterećena tim žalbenim razlogom.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispravkom zemljišnoknjižnog upisa izvršenog u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. P. u odnosu na čest. zem. 423. zk. ul. 671 k.o. P., površine 6732 m2 uz zahtjev za brisanje upisanog prava vlasništva sa imena Republike Hrvatske uz istodobni upis tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine za cijelo. Kao pravni osnov stjecanja vlasništva predmetne nekretnine tužitelj se poziva na institut dosjelosti.

Temeljem utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud nalazi utvrđenim:

- da je čest. zem. nove izmjere 423. zk. ul. 671 k.o. P., površine 6732 m2, uknjiženog prava vlasništva u korist Republike Hrvatske za cijelo,

- da u cijelosti odgovara dijelu „starih“ čestica oznaka čest. zem.166/2 i čest. zem. 170/1 k.o. P.,

- da podaci o tome proizlaze iz Zapisnika i Rješenja zk. odjela Općinskog suda u Zadru broj Z-6428/2008/673 od 31. kolovoza 2011. i Rješenja Komisije za ispravni postupak za k.o. P. Općinskog suda u Zadru u predmetu Z-16151/13 dana 19. studenog 2015. povodom prigovora tužitelja,kao i temeljem iskaza referenta toga suda M. M.,

- da iz Rješenja suda od 31. kolovoza 2011. donesenog u postupku preoblikovanja zemljišne knjige tog suda za k.o. P. proizlazi da se čestica nove izmjere 423, upisuje u novi zk. ul. 671, te se kao nositelj prava vlasništva uknjižuje Republika Hrvatska,

- da je pred Komisijom za ispravni postupak za k.o. P. prvostupanjskog suda u postupku Z-16151/13 vođen postupak po prigovoru ovdje tužitelja, na upis prava vlasništva Republike Hrvatske na čest. zem. 423, zk. ul. 671 k.o. P., koji je zemljišnoknjižni sud odbio kao neosnovan,

- da je tužitelj u roku propisanim odredbom članka 195. stavak 6. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK) podnio tužbu za ispravak pogrešnog upisa protiv tužene u čiju korist je proveden zemljišnoknjižni upis,

- da su tužiteljeva obitelj: otac M. J., djed K. J., pradjed I. J., a nakon njih i tužitelj predmetnu nekretninu držali u nesmetanom posjedu od davnina,te da je u blizini iste nekretnina oznake čest. zem. 416. k.o. P. u vlasništvu tužitelja na kojoj se nalazi stambena i gospodarska zgrada i dvorište,

- da je K. J. rođen 1908. kako proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju O-163/67 od 17.travnja 1967, a kojega su naslijedili supruga J. J. i sin M. J., koji je osamdesetih godina XX. stoljeća istu nekretninu darovao sinu,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka P. B., J. M., M. Z. i M. M. proizlazi da je predmetna čestica zemlje od davnina u nesmetanom posjedu obitelji tužitelja, da su na njoj držali ovce, janjce, a tužitelj i nojeve, zbog čega je i ograđena suhozidom, sa svih strana širine oko 70 cm, a visine od 40-80 cm, kako je utvrđeno očevidom i od strane vještaka mjernika T. Ć.,

- da je iz iskaza zk. referenta Općinskog suda u Zadru M. M., a prema povijesti zk. upisa razvidno da je čest. zem. 166/2, zk. ul. 129. k.o. P. u naravi pašnjak, u površini od 12.490 m2, bila upisana kao općenarodna imovina, a od 19. studenog 2004. uknjiženog vlasništva na ime tužene Republike Hrvatske za cijelo, dok je čest. zem. 170/21, zk. ul. 156. k.o. P., u naravi vinograd, površine 5.679 m2, uknjižena  kao pravo vlasništva u korist F. P. pok. I.

Zaključak je ovog suda kako je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva, te da je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

Naime, temeljem činjenica utvrđenih izvedenim dokazima saslušanjem svjedoka M. J., P. B., J. M., M. Z. i M. M. i očevidom na licu mjesta u nazočnosti vještaka mjernika, prvostupanjski je sud utvrdio da je predmetna čestica nove izmjere oznake čest. zem. 423 površine 6732 m2, upisana u zk. ul. 671 k.o. P. „od davnina“ (više od 150 godina) u nesmetanom posjedu tužitelja i njegovih prednika, na kojoj su isti držali "stoku i blago", te da ni svjedoci ne pamte kada je ograđena ta čestica suhozidom, a radi se o osobama starije životne dobi, pri čemu da nikada između tužitelja i njegovih prednika i drugih osoba nije bilo svađa u svezi ove parcele. Isto tako temeljem iskaza tih svjedoka prvostupanjski je sud utvrdio kako je tužitelj, nakon izvršenog darovanja predmetne čestice od strane svog oca stupio u posjed iste i nastavio je koristiti na način da je uzgajao nojeve, držao stoku koju ima i danas, koristio za sječu drva.

Takvo utvrđenje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, posebice da se tužitelj preko svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine nalazi od davnina, a najmanje od završetaka drugog svjetskog rata, što ne prijepori ni tužena. S obzirom da te činjenice proizlaze iz utvrđenja prvostupanjskog suda, po ocjeni ovog suda tužitelj je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću, jer posjeduje predmetnu nekretninu preko četrdeset godina, koliko propisuje §1472. Općeg građanskog zakonika (OGZ-a) koji se primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91), a koji rok je bio skraćen na dvadeset godina prema načelnom mišljenju proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4.travnja 1960. i uz primjenu članka 388. stavka 2. ZV-a.

Naime, suprotno žalbenim navodima tužene da se nakon 6. travnja 1941. ne može steći vlasništvo na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu temeljem pravnog osnova dosjelosti, a uzevši u obzir činjenicu da se tužitelj i njegovi prednici nalaze neprekidno u posjedu predmetne čestice najmanje od završetaka drugog svjetskog rata sve do danas, svakako do dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZV) 1. siječnja 1997., pri čemu se pošteni posjed presumira (članak 18. stavak 5. ZV-a), valja kazati da je Republika Hrvatska kao potpisnica Konvencije o zaštiti ljudskih prava i kao članica Europske unije dužna primjenjivati Europsko pravo, a time i Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i protokole koji su sastavnica te Konvencije. Isto tako dužna je primjenjivati odluke Europskog suda za ljudska prava, koji je već odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji se tiču stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. Naime, u predmetima T. protiv Republike Hrvatske iz 2009., R. i dr. protiv Republike Hrvatske i J. protiv Republike Hrvatske iz 2016., sud je u gotovo identičnom činjeničnom supstratu kakav je onaj u ovom predmetu stao na stajalištu da ukoliko treće osobe ne polažu pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a u konkretnom slučaju takvih osoba osim tužitelja nema, tužitelj ne može snositi posljedice koje su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi izvan snage odredbu članka 388. stavka 4. ZV-a koja je do odluke toga suda 17. studenog 1999. omogućavala stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su nekoć bile u društvenom vlasništvu protekom rokova i uz dokazivanje kvaliteta i kontinuiteta posjedovanja. Naime, tužitelj se i preko svojih prednika, u smislu rokova iz članka 159. stavka 4. ZV-a i uz primjenu članka 160. stavak 1. i 2. ZV-a već nalazi u posjedu predmetne čestice preko četrdeset godina, slijedom čega se može zaključiti da je tužitelj temeljem odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a postao vlasnik predmetnog zemljišta temeljem zakona, u vrijeme stupanja na snagu ZV-a dana 1. siječnja 1997.

Stoga je, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno zaključio da je   tužitelj na predmetnoj čestici stekao pravo vlasništva dosjelošću stupanjem na snagu ZV-a, a na kojoj nitko drugi nije stavljao zahtjev za vlasništvom ili kojim drugim stvarnim pravom, pri čemu činjenica da je tužena stekla vlasništvo temeljem zakonskih propisa ne može za tužitelja proizvesti gubitak prava vlasništva koje je temeljem tada važećeg zakona stekao.

Time je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je pogrešan upis na predmetnoj nekretnini određen rješenjem Općinskog suda u Zadru u postupku osnivanja zemljišnih knjiga za k.o. P. i da je prigovor koji je istakao tužitelj u tom postupku bio osnovan, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev kojim se ispravlja takav pogrešan upis na predmetnoj nekretnini i određuje upis vlasništva na ime tužitelja za cijelo.

Pravilno je donesena i odluka o parničnom trošku, a koja se pobija u sklopu žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, pa je ista odluka potvrđena, budući je prvostupanjski sud kod odluke o parničnom trošku pravilno primijenio odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, te Tbr. 7.-10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Slijedom navedenog, temeljem članka 368. stavka 1. i 380. točka 2. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužene i pobijanu odluku u cijelosti potvrditi.

U Splitu 8. veljače 2018.