Broj: Gž-3413/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. A. S. ud. N., OIB: …, 2. I. S. pok. N., OIB: …, i 3. H. S. pok. N., OIB: …, ova zastupana po skrbniku za poseban slučaj prvotužiteljici A. S., svi iz K. S., koje zastupa punomoćnica M. B. B., odvjetnica u S., protiv tuženika I. S. pok. M. iz K. S., koga zastupa punomoćnik Z. D., odvjetnik u T., radi uklanjanja zida i zabrane uznemiravanja, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-28/2013 od 20. listopada 2017., u sjednici održanoj 15. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-28/2013 od 20. listopada 2017. u točki I. izreke.

 

2. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, dok se djelomično uvažava žalba tuženika, preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-28/2013 od 20. listopada 2017. i rješava:

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužiteljima A. S. ud. N., I. S. pok. N. i H. S. pok. N. troškove postupka u iznosu od 23.428,52 kune, dok se zahtjev tužitelja za naknadu više zatraženog troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da poruši ogradni betonski zid između čest. zem. 5992 i čest. zem. 5994 k.o K. S. izgrađen na čest. zem. 5992 k.o K. S., duljine 25,20 metara i širine 0,15 metara i visine 0,80 metara koji je na skici vještačenja vještaka Z. R. od 1. travnja 2011. označen slovima A-F udaljen od katastarske granice E u točki F za 1,70 metara te preda tužiteljima u posjed dio čest. zem. 5992 k.o K. S. na skici vještaka Z. R. označen slovima A-E-F-A i kosim paralelnim crtama te se ubuduće kani ovakvog ili sličnog uznemiravanja nekretnine tužitelja. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 26.173,50 kuna.

 

Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u prvostupanjskoj presudi tužitelji su podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukine odluka o troškovima postupka i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinači na način da se tužiteljima dosudi cjelokupno popisane troškove postupka.

 

Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tuženika je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

 

Žalba tužitelja je neosnovana.

 

U odnosu na glavnu stvar

 

Tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je proturječna sama sebi, nema uopće razloga, odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, dodajući uz to i da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Izreka pobijane presude je jasna i neproturječna jer je iz izreke, koja se poziva na nalaz i mišljenje vještaka geodeta Z. R. od 1. travnja 2011., razvidno koji betonski zid tuženik mora porušiti i koji dio zemljišta treba predati tužiteljima u posjed. Izreka nije proturječna razlozima presude jer je izrekom prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan a u obrazloženju presude su navedeni razlozi zbog čega je sud odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni nerazumljivi te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora su vlasnički zahtjevi tužitelja da se tuženiku naloži da poruši ogradni betonski zid izgrađen na čest. zem. 5992 k.o K. S., duljine 25,20 metara i širine 0,15 metara i visine 0,80 metara, koji je na skici vještačenja vještaka Z. R. od 1. 4. 2011. označen slovima A-F i preda tužiteljima u posjed dio čest. zem. 5992 k.o. K. S. koji je u skici vještaka Z. R. od 1. travnja 2011. godine označen slovima A-E-F-A i kosim paralelnim crtama te da se ubuduće kani ovakvog ili sličnog uznemiravanja nekretnine tužitelja.

 

S obzirom na vrijeme kada je izgrađen sporni ogradni zid – osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na sporni pravni odnos u skladu s odredbom članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) primjenjuju se odredbe članka 37. i 42. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90, „Narodne novine“, broj 53/91, 92/94, u daljnjem tekstu: ZOVO).

 

Prema odredbi članka 37. stavka 1. ZOVO-a vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, a prema stavku 2. istog članka vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva te da se stvar nalazi u faktičnoj vlasti tuženoga.

 

Prema odredbi članka 42. stavka 1. ZOVO-a ako treća osoba  neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

 

Među strankama nije sporno da su tužitelji vlasnici nekretnine označene kao čest. zem. 5992 k.o. K. S., a tuženik vlasnik susjedne nekretnine označene kao čest. zem. 5994 k.o. K. S..

 

Nesporno je također da je tuženik izgradio sporni betonski zid koji je u skici vještaka geodeta Z. R. od 1. travnja 2011. označen slovima A-F i da tuženik drži u posjedu zemljišni prostor označen u navedenoj skici slovima A-F-E-A.

 

Sporno je, međutim, je li tuženik izgradnjom spornog betonskog zida, kojim je omeđio svoju nekretninu, zašao u nekretninu tužitelja označenu kao čest. zem. 5992 k.o. K. S. i time tužiteljima oduzeo posjed dijela navedene nekretnine koji je u navedenoj skici slovima A-F-E-A, kako to tvrde tužitelji, ili je pak sporni zid tuženik izgradio na svojoj nekretnini uz ranije postojeći suhozid koji je bio međa navedenih nekretnina stranaka, kako to tvrdi tuženik.

 

Prvostupanjski je sud na temelju provedenim dokaza utvrdio da je sporni betonski zid, koji se proteže od točke A do točke F navedene skice vještaka geodeta Z. R., a  čija je duljina 25,20 m, širina 0,15m i visina 0,80 m, izgrađen na nekretnini tužitelja označenoj kao čest. zem. 5992 k.o. K. S..

 

Iz rezultata postupka proizlazi da je zemljište tužitelja na višoj razini od zemljišta tuženika i da je između nekretnina stranaka skoro u cijeloj duljini nekada postojao suhozid visine oko 0,20 do 0,40 m koji je bio vlasništvo tužitelja te da su stranke kupile zemljište do te međe. Unatoč brojnim uviđajima na licu mjesta i vještačenjima tuženik nije uspio dokazati da je sporni betonski zid izgradio na svojoj nekretnini čest. zem. 5994 k.o. K. S. uz ranije postojeći suhozid. Naime, sud je pokušao na licu mjesta rekonstruirati navedeni suhozid, pa je u tu svrhu u više navrata vršeno i otkopavanje zemljišta sa zapadne strane spornog ogradnog zida, ali nisu nađeni ostaci suhozida, zbog čega je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je sporni ogradni zid izgradio na svojoj nekretnini.

 

U prilog zauzetog stajališta da je tuženik izgradnjom spornog zida zašao u nekretninu tužitelja prvostupanjski sud je uzeo obzir i iskaze svjedoka B. B., od kojega je prednik tužitelja kupio nekretninu čest. zem. 5992 k.o. K. S., i M. S., od kojega je tuženik kupio nekretninu čest. zem. 5994 k.o. K. S.. Naime, iz iskaza svjedoka B. B. proizlazi da se tuženikova kuća kod nalijevanja terase približila međi na udaljenost od 1-1,20 od međe, te da je primijetio da je zašla u nekretninu tužitelja predmetnim betonskim zidom, a što da je primijetio prostim okom, te da je zid izgrađen koso i udaljen od prvobitne međašne granice više na jugu a manje na sjeveru, dok iz iskaza svjedoka M. S. proizlazi da su i tuženikovoj majci bile pokazane granice predmetnog zemljišta te da mu se čini (s obzirom na to da je davao iskaz na licu mjesta) da je njegovo zemljište (tuženikovo) bilo manje nego što je sada. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio neuvjerljivim iskaze svjedoka A. M. i M. M. koji su iskazali da je sporni zid izgrađen na tuženikovoj nekretnini do tamo postojećeg suhozida za što je naveo valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

U postupku je također utvrđeno da se prednik tužitelja nije suglasio s izgradnjom zida na njegovoj nekretnini od strane tuženika. Naprotiv u vezi sa sporom do kojega je došlo među strankama zbog izgradnje spornog zida stranke odnosno članovi njihovih obitelji su se tijekom 1981. obraćale Mirovnom vijeću mjesne zajednice K. S., ali mirenje nije uspjelo.

 

Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su tužitelji vlasnici spornog dijela nekretnine na kojemu je tuženik izgradio sporni betonski zid i da tuženik drži u posjedu dio njihove nekretnine koji je u navedenoj skici vještaka geodeta Z. R. označen slovima A-F-E-A, pa je pravilno primijenio materijalno pravo (članak 37. stavak 1. i 2. i članak 42. stavak 1. ZOVO-a) kada je naložio tuženiku da poruši sporni ogradni zid i preda tužiteljima u posjed sporni dio zemljišta te da ubuduće prestane uznemiravati tužitelje u izvršavanju njihovih vlasničkih ovlasti u pogledu navedene nekretnine.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka

 

Pogrešno je, međutim, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kod odlučivanja o troškovima postupka.

 

Tuženik je izgubio parnicu pa je dužan na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a nadoknaditi tužiteljima parnični trošak.

 

Prema odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

 

Prema odredbi Tbr. 48. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici po tužbi tužitelja I. S. protiv tuženika N. S., radi uklanjanja i nepačanja, koja je podnesena 28. srpnja 1981., po protutužbi tuženika-protutužitelja N. S. protiv tužitelja-protutuženika I. S., radi činidbe i predaje, koja je podnesena 20. rujna 1982., a koja je preinačena na ročištu od 23. prosinca 1987., te po protutužbi tuženika-protutužitelja I. S. protiv tužitelja-protutuženika N. S., radi utvrđenja i zabrane uznemiravanja, koja je podnesena 8. srpnja 1993., kreće se u granicama limita koji ne prelazi 2.500,00 kuna.

 

S obzirom na navedenu vrijednost predmeta spora tužiteljima pripada za sastav podneska (protutužbe) od 20. rujna 1982. nagrada u visini od 25 bodova (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 11. veljače 1983., 17. travnja 1985., 13. lipnja 1985., 5. studenog 1986., 23. siječnja 1987., 3. travnja 1987., 17. srpnja 1987., 24. veljače 1988., 20. travnja 1988., 7. prosinca 1989., 29. ožujka 1991., 4. travnja 1991., 28. svibnja 1991., 19. kolovoza 1991., 6. lipnja 1992., 28. kolovoza 1992., 5. srpnja 1993., 8. rujna 1993., 24. prosinca 1993., 21. kolovoza 1995., 27. prosinca 1995., 22. ožujka 2000., 25. listopada 2000., 29. studenog 2002., 13. veljače 2003., 22. rujna 2004., 20. listopada 2005., 13. prosinca 2005., 14. ožujka 2006., 12. svibnja 2006., 20. srpnja 2006., 20. ožujka 2007., 19. rujna 2007., 21. srpnja 2009., 9. srpnja 2010., 6. lipnja 2011., 7. prosinca 2011., 16. veljače 2012., 20. svibnja 2013., 26. ožujka 2014., 6. lipnja 2014., 3. ožujka 2015., 7. listopada 2015., 26. siječnja 2016., 29. ožujka 2016., 16. rujna 2016., 7. ožujka 2017., 1. lipnja 2017. po 25 bodova (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za pristupe na ročišta od 20. svibnja 1983., 16. siječnja 1984., 2. ožujka 1984., 25. veljače 1985., 30. listopada 1986., 20. siječnja 1990., 11. veljače 1991., 9. svibnja 2000., 19. studenog 2009., 21. travnja 2010. i 28. travnja 2014., koja su odgođena prije početka raspravljanja, po 6,25 bodova (Tbr. 9. t. 5. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 15. srpnja 1991. i 27. prosinca 1995. po 25 bodova (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 5. srpnja 1993. i 28. travnja 2014. koji spadaju u ostale podneske, po 6,25 bodova (Tbr. 8. t. 3. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav žalbe protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj  IIP-1085/81 od 19. kolovoza 1991. nagrada u visini od 25 bodova (Tbr. 10. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastavljanje žalbe protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-28/2013 od 20. listopada 2013. nagrada u visini od 12,5 bodova (Tbr. 10. t. 4. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife) odnosno ukupno 1393,75 boda, što pomnoženo s 10,00 kuna, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr. 50. Tarife) daje iznos od 13.937,75 kuna. Tom iznosu treba pribrojiti porez na dodanu vrijednost (25 %) u iznosu 3.484,43 kune, što onda iznosi 17.422,18 kuna.

 

Ostali popisani troškovi koji se odnose na zastupanje nisu tužiteljima priznati jer nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

 

Tužiteljima su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 5.266,34 kune. Isto tako tužiteljima su priznati troškovi koje su imali u vezi s otkopavanjem terena uz sporni betonski zid u iznosu od 740,00 kuna.

 

Prema tome tužiteljima pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 23.428,52 kune.

 

Budući da tuženik u ovom žalbenom postupku nije uspio sa žalbom u pogledu glavne stvari, nisu mu priznati troškovi žalbenog postupka.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, a primjenom članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično uvažiti tuženikovu žalbu i preinačiti odluku o troškovima postupka te riješiti kao u točki 2. izreke.

 

U Splitu 15. veljače 2018.