Broj: Kžm 19/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. L. M. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. ožujka 2017. broj Km-1/16, u sjednici održanoj 5. listopada 2017., u prisutnosti mlt. L. M. te branitelja V. S. i S. Š., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba mlt. L. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu mlt. L. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. KZ/11 i na temelju tih odredbi te čl. 105. u vezi s čl. 28. i 10. st. 2. toč. 1. i 11. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12 i 148/13; dalje u tekstu: ZSM/11), izrečen je pridržaj izricanja maloljetničkog zatvora uz posebne obveze da se ispriča oštećeniku i da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade, tako da se maloljetniku može naknadno izreći maloljetnički zatvor ako za vrijeme od dvije godine počini novo kazneno djelo i ako ne izvrši posebne obveze. Pored toga, maloljetniku je izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora iz čl. 11. ZSM/11, koju će vijeće za mladež ispitivati nakon proteka roka od šest mjeseci.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) u vezi s čl. 89. st. 1. ZSM/11 oštećenik je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Na temelju čl. 89. st. 1. ZSM/11 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio mlt. L. M. putem branitelja V. S., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće, odnosno preinači i maloljetnika „oslobodi od odgovornosti“, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 u vezi s čl. 3. ZSM/11 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti mlt. L. M. te branitelja V. S. i S. Š., odvjetnika iz Z.

Žalba maloljetnika nije osnovana.

Maloljetnik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, tvrdi da „postoji proturječje između onoga što se navodi u obrazloženju pobijane presude i same obrane maloljetnika“ time što je dio njegovog iskaza izostavljen pa dakle „nije vjerno interpretiran“, da postoji i proturječje između iskaza oštećenika i obrazloženja presude, da prvostupanjski sud zaključak kako se događaj odvijao u dva dijela nije obrazložio „na dostatan način“, odnosno da je obrazloženje pobijane presude „nevaljano“.

Oblik povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZK/08 na koji se smjera žalbom ostvaren je kada se proturječno reproducira stvarni sadržaj isprava ili iskaza okrivljenika/maloljetnika, svjedoka odnosno vještaka, što ovdje prvostupanjski sud čini korektno i bez proturječja, dok je ocjena dokaza i izvođenje zaključka iz dokazne građe činjenično pitanje tako da se u naravi dijelom radi o žalbenom pobijanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Pored toga, prvostupanjski sud je u prenošenju maloljetnikova iskaza dosljedan njegovom sadržaju kako je zabilježen na raspravi. Konkretno, kada se u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud interpretirao iskaz maloljetnika citiranjem cijele rečenice koja počinje „Kada je bio u prostoru pisoara…“ i završava „…prije toga bio leđima okrenut prema vratima.“ a da je izostavio dio „kada maloljetnik navodi da se okrenuo glavom a ne cijelim tijelom“ ovaj žalbeni navod nema uporišta u sadržaju zapisnika na kojem je zabilježen maloljetnikov iskaz, a na zapisnik nije bilo primjedbi stranaka. Jednako vrijedi i za ostale zamjerke žalitelja, primjerice da „maloljetnik nikada nije rekao da je mahao nožem, nego da su bila isključivo dva (2) zamaha prema trbuhu“ dok je prvostupanjski sud u obrazloženju ispravno prenio dio iskaza sukladno sadržaju raspravnog zapisnika sa lista 148 odnosno 32 -33 spisa („nekoliko puta je zamahnuo nožem“, „zamahivao je prema njegovom trbuhu“).

Nadalje, prvostupanjski sud je uz korektno reproduciranje bitnog sadržaja dokazne građe istu sveobuhvatno i cjelovito ocijenio, dajući argumentaciju za odbijanje dokaznih prijedloga obrane (str. 3 i 4 presude), vrednovanje personalnih i drugih dokaza, potom je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja odnosno dinamike događanja iznio razloge za primjenu materijalno pravnih propisa i zaključak o kaznenoj odgovornosti maloljetnika, otklanjajući tezu o postupanju u nužnoj obrani. Stoga pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u znatnoj mjeri proturječni, a to što žalitelj nije zadovoljan ocjenom dokaza, poglavito ocjenom iskaza oštećenika suštinski predstavlja osporavanje pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja.

Slijedom navedenog nije osnovana žalba maloljetnika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog i materijalnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. ZKP/08.

Maloljetnik u žalbi prigovara da je odbijanjem dokaznih prijedloga obrane činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, dokazna građa da je nepravilno ocijenjena, poglavito zamjera pozitivnom vrednovanju iskaza oštećenika uz tvrdnju da „nije postupao s namjerom -ni izravnom niti neizravnom - već je njegov postupak determiniran vlastitom jakom prepašću i razdraženošću prouzročenim napadom od strane oštećenika" upiranjem na potrebu primjene „odredbe čl. 21. st. 1. i st. 2. KZ-a, a podredno odredbe čl. 21. st. 4. KZ-a.“

Žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom opravdano zaključio da je maloljetnik počinio predmetno kazneno djelo. Iscrpni razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza te odbijanje dokaznih prijedloga obrane, logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Prije svega valja istaknuti da odredba čl. 21. st. 2. KZ/11 regulira nužnu obranu kao onu obranu koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. U st. 3. iste norme propisana je mogućnost blažeg kažnjavanja ako su granice nužne obrane prekoračene dok je u posljednjem stavku ove norme predviđeno isključenje krivnje za prekoračenje nužne obrane zbog ispričive jake prepasti. Prema tome, institut nužne obrane i prekoračenja nužne obrane neraskidivo su međusobno povezani na način da je najprije potrebno utvrditi može li se postupanje maloljetnika dovesti u sferu nužne obrane jer tek tada ostaje za razmotriti radi li se o postupanju u granicama nužne obrane ili njenom prekoračenju. O tom razgraničenju ovisi i opstojnost kaznenog djela ( čl. 21. st. 1. KZ/11), budući da je jedan od elemenata kaznenog djela njegova protupravnost, dok je utvrđenje namjere vezano uz utvrđenje krivnje kao drugog elementa kaznenog djela.

Osnovano je sud prvog stupnja otklonio temeljnu postavku obrane ( sada i žalbe), da je maloljetnik postupao u nužnoj obrani, nakon što je temeljito analizirao i konfrontirao iskaze maloljetnika i oštećenika dovodeći ih u vezu s nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka te je ispravno utvrdio dinamiku događaja unutar skučenog prostora muškog WC-a lokala u kojem je došlo do ozljeđivanja oštećenika. Pored toga, iskaz oštećenika je kritički analiziran tako da nije prihvaćen dio iskaza da mu je maloljetnik uhvatio zapešća obje ruke i podigao ih iznad glave nakon čega da je osjetio tri udarca u predjelu trbuha dok je ključno za dinamiku događaja utvrđenje je li postojao istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad oštećenika na maloljetnika.

U odnosu na utvrđenje ove odlučne činjenice sud prvog stupnja osnovano zaključuje kako oštećenikov snažan udarac nogom u vrata na izlasku iz WC-a popraćen riječima „da si stajao ovdje ubio bih te“ aludirajući na činjenicu što se maloljetnik tamo zatekao, nakon čega je došlo do „kraće prepirke i naguravanja“, nema značaj protupravnog napada u smislu čl. 21. KZ/11 koji bi opravdao maloljetnikovo zamahivanje nožem na oštećenika, tim više što oštećenika nije poznavao od ranije pa nije ni znao radi li se o nasilnoj osobi. Uz opsežnu argumentaciju pobijane presude na ispravnost ovog zaključka posebno upućuje podrobna analiza maloljetnikove obrane, u kojoj doduše tvrdi da ga je oštećenik nekoliko puta udario otvorenom šakom po potiljku, ali je potom maloljetnik izvadio nož iz hlača, otvorio ga i rekao oštećeniku da ima nož, a oštećenik je „i dalje nastavio vikati“, nakon čega je uslijedilo nekoliko zamaha nožem prema oštećenikovom trbuhu dok je ovaj bio vrlo blizu licem okrenut prema maloljetniku. Prema tome, neovisno o maloljetnikovoj tvrdnji da ga je oštećenik nekoliko puta udario (što je protivno iskazu oštećenika), maloljetnik vadi nož iz džepa hlača, otvara ga, pokazuje i upozorava oštećenika na nož, dok oštećenik „i dalje nastavlja vikati“, dakle u trenutku zadavanja ozljeda oštećeniku napada nije bilo niti je izravno predstojao budući da je (prema obrani) oštećenikovo vikanje bilo „nešto u smislu da koju to ekipu čeka“.

Iz tako pravilno utvrđene dinamike događaja na temelju dokaza izvedenih na raspravi osnovano je sud prvog stupnja odbio dokazne prijedloge obrane (za provođenje rekonstrukcije, čitanje „privatnog forenzičnog nalaza i mišljenja“ te ispitivanje kao svjedoka trenera borilačkih vještina na okolnost obučenosti maloljetnika za obranu vještinom Krav Maga) te zaključio da je s obzirom na uporabljeno sredstvo, karakter i intenzitet zamaha (dva uboda nožem u trbuh) maloljetnik djelo počinio s izravnom namjerom, uz smanjeni stupanj ubrojivosti. Stoga je žalba maloljetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona neosnovana.

Maloljetnik smatra da mu je izrečena prestroga sankcija jer da se „ista svrha mogla postići i blažim kažnjavanjem“.

Razmotrivši žalbene navode, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, u pobijanoj presudi su ispravno utvrđene sve okolnosti o kojima ovisi primjena maloljetničke sankcije. Cijeneći podatke o osobnim i obiteljskim prilikama maloljetnika, uvažavajući mišljenje stručnih službi te uzimajući u obzir stupanj krivnje, okolnosti počinjenja kaznenog djela i težinu ozljeda koje je zadobio oštećenik, s pravom je sud prvog stupnja zaključio da je potrebno izreći pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora uz vrijeme provjeravanja od dvije godine. Pored toga, osnovano su maloljetniku izrečene odgojne mjere posebne obveze te pojačana briga i nadzor kojima će se pomoću stručnih osoba utjecati na korekciju ponašanja maloljetnika te nadzirati proces socijalnog razvoja i sazrijevanja kako više ne bi činio nova kaznena djela.

Ovdje je za primijetiti da je prvostupanjski sud suvišno kao temelj izricanja maloljetničke sankcije naznačio čl. 105. ZSM/11 koji se odnosi na primjenu maloljetničke sankcije kada je počinitelj kaznenog djela mlađi punoljetnik, dakle osoba koja je u vrijeme počinjenja djela navršila osamnaest, a nije navršila dvadeset i jednu godinu života (čl. 2. ZSM/11). Budući da je mlt. L. M. kazneno djelo počinio sa navršenih sedamnaest godina, dakle kao stariji maloljetnik, u vrijeme suđenja je postao punoljetan i nije navršio dvadeset i jednu godinu života to je sukladno čl. 33. ZSM/11, unatoč pogrešne naznake o primjeni i čl. 105. ZSM/11, maloljetnička sankcija zakonito i pravilno izrečena primjenom čl. 28., 10. i 11. ZSM/11.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17) u vezi s čl. 3. ZSM/11 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 5. listopada 2017.