Broj: Gž-1034/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao suca izvjestitelja, i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. T., iz S., ..., zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv tužene M. T., iz S., zastupane po punomoćnici A. B., odvjetnici u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-1070/13 od 30. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2015.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava žalba i dopuna žalbe tužene i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-1070/13 od 30. siječnja 2015.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu i to točki I. i II. izreke u cijelosti te u pobijanom dijelu točke III. izreke kojim je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 7.800,00 kn;

b) ukida u pobijanom dijelu točke III. izreke kojim je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška preko iznosa od 7.800,00 kn do iznosa od 10.300,00 kn (za iznos od 2.500,00 kn).

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je darovanjem prednika stranaka ostavitelja J. T., 1/2 dijela stana koji se nalazi u S., anagrafske oznake ..., koji je položen u zgradi sagrađenoj na kat. čest. br. 8402i, zk. čest. br. 879/1, k.o. S., površine 58,84 m² u korist tužene povrijeđen nužni dio tužitelja koji iznosi 1/6 dijela ostavine (točka I. izreke) pa je tužena obvezana izvršiti povrat dara u ostavinu do visine namirenja nužnog dijela tužitelja (točka II. izreke) te i naknaditi tužitelju na ime parničnog troška iznos od 10.300,00 kn (točka III. izreke).

Protiv ove presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja odluku preinači podredno, da istu ukine. Dopunu žalbe ista je podnijela dana 17. veljače 2015.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalbe je djelomično osnovana.

Predmet je postupka zahtjev tužitelja da se izvrši povrat dara u ostavinu njegovog pok. oca J. T. i to 1/2 stana pobliže označenog kao u točki I. izreke pobijane odluke a sve radi i do podmire njegova nužnog dijela koji da iznosi 1/6 dijela ukupne ostavine.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj sin pok. J. T. preminulog dana 26. siječnja 2000. te da je rješenjem suda prvog stupnja broj O-1387/08 od 11. veljače 2009. isti upućen pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja da nije namiren u nužnom dijelu i radi povrata dara; da je ostavitelj, pok. J. T., raspolagao sa prijepornim stanom kojega je stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo "U Splitu, 07. 02. 1995. ", br. 17/95, Ugovorom o darovanju od 11. travnja 1995. na način da je 1/2 dijela darovao tuženoj koja je glede tog dijela potom sklopila sa kćeri N. Č. Ugovor o doživotnom uzdržavanju dana 26. kolovoza 1996. s tim da je odmah provedena uknjižba na davateljicu uzdržavanja; da je ostavitelj sa ostalih 1/2 dijela raspolagao Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 10. rujna 1999. sklopljenim sa tuženom kao davateljicom uzdržavanja; da je rješenjem o nasljeđivanju suda prvog stupnja broj O-501/75 od 22. listopada 1975. iza djeda tužitelja pok. I. T., glede nekretnina položenih u Z.U. 10702 k.o. S., istog naslijedio sin I. T. za 1/2 dijela te unuci: tužitelj i njegova sestra N. Č. za po 1/4 dijela a uslijed odreke njihovog oca J. T. i da je od tog nasljedstva tužitelj prodajom prema vlastitom iskazu uprihodio 40.000 DEM; da je rješenjem o nasljeđivanju suda prvog stupnja broj O-389/00 od 12. listopada 2007. tužitelj proglašen isključivim nasljednikom iza oca s tim da su u ostavinsku masu unijete nekretnine položene u k.o. S., O. i V. (jer su se tužena i njegova sestra N. Č. odrekle nasljedstva) ali je isto rješenje po žalbi tužitelja ukinuto rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1588/08 od 09. srpnja 2008.; da je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana upisana N. Č. za 1/1 dijela.

Na temelju svega iznijetog nedvojbeno je da tužitelj kao sin ostavitelja ulazi u krug nužnih nasljednika prema odredbi članka 30. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine, broj 52/71, 78/78 i 56/00; dalje ZN) koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 253. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05, dalje: ZON) i da bi njegov nužni dio iznosio 1/2 dijela od 1/3 nasljednog dijela odnosno, 1/6 dijela cjeline (članak 31. stavak 2. ZN-a).

Nadalje, očito je da u ostavinsku masu iza pok. J. T. ulaze nekretnine položene u k.o. S., O. i V. i da je nasljednik glede istih upravo tužitelj jer su se supruga i kćer ostavitelja odrekle tog nasljednog dijela; dok je prijeporno je li time tužitelj namiren u svom nužnom nasljednom dijelu kod činjenice da je ostavitelj raspolagao u cijelosti sa stanom u S. koju nekretninu tužitelj smatra znatno vrijednijom od onih koje se nalaze na području V. kao i zbog činjenice da je usljed odreknuća umjesto oca on naslijedio djeda.

Način utvrđivanja vrijednosti ostavine propisan je odredbom članka 33. ZN-a; dok je člankom 35. ZN-a određen način procjene vrijednosti dara.

Stalni sudski vještak dipl. ing. M. T. je u svom nalazu i mišljenju od 16. prosinca 2014. procijenio vrijednost kuće u Z., zaseok T. s okolnim zemljištem u iznosu od 53.500,00 kn, prosječnu vrijednost oranica u blizini naselja u iznosu od 6,00-10,00 kn/m², a izvan naselja 2,00-4,00 kn/m².

S druge strane, sud je prvog stupnja smatrao općepoznatom činjenicu da je vrijednost stana u .... ulici u S. oko 2.000 Euro/m² pa da je tako sveukupna vrijednost istog oko 120.000 Euro odnosno oko 912.000,00 kn, a da je vrijednost zemljišta u Z. oko 7.000,00 kn što uvećano za vrijednost kuće iznosi ukupno 60.500,00 kn slijedom čega da je povrijeđen tužiteljev nužni dio.

Odredbom članka 33. ZN-a propisano je bilo da se vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio utvrđuje na način da se prvo trebaju popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavilac imao u času smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao oporukom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa. Od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavilac imao u času smrti odbije se iznos dugova ostaviočevih, iznos troškova popisa i procjene ostavine i troškova sahrane ostavioca. Tako dobivenom ostatku dodaje se vrijednost svih darova koje je ostavilac učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, a i darova učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljedstva, kao i onih darova za koje je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio. Tome se dodaje i vrijednost darova koje je ostavilac u posljednjoj godini svog života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih darova. Neće se uzimati u ovaj račun te se neće dodavati vrijednost darova učinjenih društvenopolitičkoj zajednici, radnoj ili drugoj samoupravnoj organizaciji, društveno-političkoj organizaciji ili udruženju građana, ni darova učinjenih za postizanje općekorisnih svrha, kao ni darova koji se na temelju samog zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

Nadalje, odredbom članka 35. ZN-a određeno je da se pri procjenjivanju dara uzima vrijednost darovane stvari u času smrti ostaviočeve, a prema njenom stanju u vrijeme darovanja.

U odnosu na žalbene navode tužene prema kojima se u nasljedni dio treba uračunati i iznos od 40.000 DEM koji je tužitelj dobio prodajom nekretnina naslijeđenih od svog djeda pok. I. T. (uslijed odreke od nasljedstva njegova oca) za navesti je da se isto ne može uzeti kao mjerodavno na način kako to žalba čini jer se, gramatičkim i jezičnim tumačenjem odredbe članka 33. ZN-a, u procjenu uzimaju u obzir sva dobra i sva imovina koju je ostavitelj imao u času smrti (a to nije ostavina djeda tužitelja) te darovi koje je otac tužitelja učinio nasljednicima koji su se odrekli nasljedstva a time se zasigurno ne podrazumijeva ostavina djeda tužitelja.

Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio činjenično stanje sukladno dokaznim prijedlozima stranaka pa je stoga utvrdio vrijednost darovanih 1/2 dijela stana u S. temeljem općepoznatih činjenica što prihvaća ovaj sud dakle, oko 2.000 Euro/m² što međutim, pravilnim matematičkim izračunom za površinu od 58,84 m² iznosi 117.680 Euro ili oko 447.650,00 kn (1/2 vrijednosti stana). Međutim, propustio je taj sud uračunati da je na stanu zasnovano založno pravo u visini od 60.194,00 kn (obročna otplata cijene stana kroz 26 godina – list 178 spisa) što otplaćuje tužena pa je za navedeni iznos (tj. 1/2 dijela ili 30.097,00 kn) umanjiti cijenu 1/2 vrijednosti stana i time ½ vrijednosti stana utvrditi u iznosu od 417.553,00 kn.

Na taj iznos potrebno je dodati iznos vrijednosti nekretnina u V. tj. za kuću s okućnicom iznos od 53.500,00 kn te vrijednost zemljišta specificiranom prema priloženom rješenju o nasljeđivanju (list 121 spisa) i posjedovnim listovima priloženim uz podnesak tužitelja od 30. rujna 2010., što iznosi prema zaključku prvostupanjskog suda 7.000,00 kn (a tužena suprotno nije dokazala dok isticanje novih činjenica nije dopušteno po prvi put u žalbenom postupku) tj. ukupno 60.500,00 kn.

Vrijednost učinjenog dara (dakle, 1/2 dijela stana u S.) jeste 417.553,00 kn.

Konkludira da je ukupna vrijednost ostavine oko 478.053,00 kn; da vrijednost nužnog dijela tužitelja tj. 1/6 dijela iznosi 79.675,50 kn i da je, kako je vrijednost naslijeđenog dijela 60.500,00 kn, očito da je povrijeđen njegov nužni dio.

U odnosu na žalbene navode da u izreci presude nije navedeno kolika bi iznosila novčana protuvrijednost povrijeđenog nužnog nasljednog dijela tužitelja, za navesti je da to nije nužno navesti u ovom parničnom postupku (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-589/00-2 od 08. veljače 2001. i druge).

Slijedom navedenog, kako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je valjalo odbiti žalbu i dopunu žalbe tužene te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Pravilna je dijelom i odluka o parničnom trošku jer je ista uspravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a pa tako i glede ročišta održanog dana 14. travnja 2011. (a ne 14. 14. 2011. kako to očito omaškom navodi presuda). Međutim, u odnosu na ročište od 07. travnja 2014. osnovani su žalbeni navodi tužene jer zaista punomoćniku ne bi pripadala nagrada od 100 bodova niti je to tužitelj tražio, kao što nije tražio ni puni iznos nagrade za ročište od 12. veljače 2014. (list 274/2 spisa) pa je u tom dijelu sud prvog stupnja prekoračio zahtjev slijedom čega je u tom pobijanom dijelu valjalo odluku ukinuti u smislu odredbe članka 369. stavak 5. ZPP-a, a kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Kako je tužena u žalbenom postupku uspjela u neznatnom dijelu, to istoj nije dosuđena naknada troškova žalbenog postupka.

U Splitu 22. listopada 2015.