Broj: Gž-4023/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Vlade Skorupa,    predsjednika vijeća, Helene Randić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dubravke Srečec Fletko, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja 1, S. J. zastupanog po punomoćniku S. V., odvjetniku u R., 2. V. J. oboje kao zak. nasljednika pok.  K. J., protiv tužene M. C., zastupanoj po punomoćniku I. Z., odvjetniku u R., radi raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju,  rješavajući žalbu tužene, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-155/07 od 14. studenoga 2008. , u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza  2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Prihvaćanjem žalbe tužene p r e i n a č a v a  se  presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-155/07 od 14. studenoga 2008. i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "I              Raskida se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojega su sklopile tužiteljica K. J. i tuženica M. C., a koji je ovjeren od strane javnog bilježnika K. B. iz C. dna 09. siječnja 2004. godine.

II               Uspostavlja se u zemljišnim knjigama prijašnje stanje na nekretnini označenoj kao kat. čest. br. 5476/1 iz zk.ul. br. 4385 k.o. C., onako kako je bilo prije nego što je tuženica na osnovi navedenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ishodila upis navedenih nekretnina u svoje suvlasništvo, tako da se na temelju ove presude navedena nekretnina upiše kao suvlasništvo tužiteljice u 22/24 dijela.

III               Tuženici se nalaže da tužiteljici preda u suposjed nekretninu iz točke II izreke ove presude, te da tužiteljici nadoknadi troškove parnice u iznosu od 15.000,00 kuna, sve to u roku od 15 dana."

 

2. Tužitelji su dužni naknaditi tuženoj parnični trošak u iznos od 19.110,00 kn, u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužene za naknadu troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u toč. 1. izreke ove presude.

 

              Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužena iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91-148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje ZPP), predlažući da se prvostupanjska presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana iz razloga koji će biti nastavno obrazloženi.

 

              Predmet ovog spora tužbeni zahtjev  za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

sklopljenog među ugovornih strana 9. siječnja 2004.,  te posljedično tome za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja , predaju u suposjed nekretnine  predmet ugovora.

 

Tužbu je podnijela primateljica uzdržavanja, prednica stranaka, K. J. (dalje majka stranaka), koja je u žalbenoj fazi postupka preminula pa se postupak  preuzeli tužitelji kao njeni građanskopravni sukcesori. Pok. majka stranaka je tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnji da su se nakon sklapanja naprijed navedenog ugovora odnosi između stranaka poremetili, da tuženica ne vodi brigu o njoj, i da ne želi izvršavati obveze preuzete ugovorom o doživotnom uzdržavanju.

 

Sporno je i u ovoj fazi postupka  postojanje razloga za raskid predmetnog ugovora.

 

              Sud prvog stupnja svoju odluku temelji na slijedećih nespornim i u dokaznom postupku utvrđenim činjenicama:

 

- da je ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju majka stranaka kao primateljica uzdržavanja ostavila u nasljedstvo tuženoj kao davateljici uzdržavanja suvlasnički dio od 22/24 idealnog dijela nekretnine k.č.br. 5476/1 k.o. C. , površine 103 čhv i ovlastila je na temelju tog ugovora ishoditi uknjižbu prava vlasništva na nekretnini predmet ugovora,

- da se tužena obvezala doživotno brinuti  i uzdržavati primateljicu uzdržavanja, na način da joj osigura svu kompletnu brigu i njegu, posebno u pogledu prehrane i druge njege, održavanja higijene stana, u bolesti liječenja i snošenja troškova liječenja, pokopa po smrti,

- da su u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ugovorne strane živjele u zajedničkom domaćinstvu, tužena da je o majci vodila kompletnu brigu i njegu, da su odnosi ugovornih strana bili dobri, pa da je sporazumno ugovorena faktična zajednica života,

- da se provedbom predmetnog ugovora tužena uknjižila kao vlasnica nekretnine,

- da je u rujnu 2005. godine teško obolio sin tužene, koji se morao liječiti u Z.,  radi čijeg liječenja je tužena boravila u Z. do povratka u C. u rujnu 2006. godine, s čime se suglasila primateljica uzdržavanja,

- da je tijekom boravka u Z. tužena osiguravala majci stranaka primjereno uzdržavanje, kako tijekom njenih dolazaka u C., tako i putem prijateljica, susjeda, a primateljica uzdržavanja, koja je imala mirovinu od svega 700,00 kn, da je raspolagala i novčanim sredstvima tužene (prihod od iznajmljivanja kuće  vlasništvo tužene),

- da je majka posjećivala tuženu  u Z., gdje su zajedno provodili i blagdane,

- da je primateljica uzdržavanja unatoč starijoj životnoj dobi (rođ. 1930.) bila dobrog zdravstvenog stanja te joj posebna njega nije bila potrebna,

- da je po povratku iz Z. tužena sa sinom preselila na stan na katu njene kuće, dok je primateljica uzdržavanja nastavila živjeti u tuženičinu stanu u prizemlju, u koji stan je odbila primiti tuženu i sina (zaključala stan u prizemlju),

- da iz stranačkog iskaza primateljice uzdržavanja proizlazi da nije imala dobar odnos s bivšim suprugom kćeri („imala averziju prema istom“), kojoj da je čak sugerirala razvod braka,

- da je bivši suprug tužene zbog sinovljeve bolesti  počeo dolaziti u kuću tužene po njihovu povratku iz Z., i pomagati joj u skrbi oko sina, čemu se majka stranaka protivila, te je njegov dolazak potencirao nastanak loših odnosa među strankama, te u konačnici i odbijanje primitka pomoći i uzdržavanja od tužene,

- da majka stranaka više godina nije imala dobar odnos sa sinovima i njihovima suprugama, sve do tuženičina povratka iz Z., od kada je počela primati njihovu pomoć,

- da je tužena i nadalje podmirivala sve majčine troškove stanovanja,

- da je tužena putem Centra za socijalnu skrb pokušavala riješiti odnos s majkom vezano uz odbijanje primanja uzdržavanja i uznemiravanja koje je započelo s učestalijim dolascima njena bivšeg supruga, koje uznemiravanje da je rezultiralo i intervencijom policije,

- da je sukob među strankama kulminirao tijekom 2007. godine, pred podnošenje tužbe u ovom postupku, do mjere da je protiv primateljice uzdržavanja pokrenut prekršajni  postupak zbog obiteljskog nasilja, u kojem je rješenjem Prekršajnog suda u C. br. II-J-304/07 i II-J-506/07 oglašena krivom zbog počinjenja prekršaja iz čl. 18. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te je okrivljenici izrečena opomena,

- da je primateljica uzdržavanja zatražila od tužene raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, čemu se ona suprotstavila, smatrajući da ugovor može opstati jer je spremna izvršavati preuzete ugovorne obveze.

 

Prvostupanjski sud je stajališta da  na predmetni odnos obzirom na činjenične navode tužbe, da tužena ne ispunjava svoje obveze preuzete ugovorom te da je zajednički život stranaka postao nepodnošljiv, treba primijeniti odredbe Zakona o nasljeđivanju koje reguliraju ugovor o doživotnom uzdržavanju, i to odredbu čl. 125. st. 2. i 3. (NN 52/71 - 56/00,  dalje ZN/71), koja je identična odredbi čl. 119.  sada važećeg Zakona o nasljeđivanju   (NN 48/03, dalje ZN/03), a koje istovjetne odredbe sada sadrži i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, -, dalje ZOO) u čl. 583., u svezi čl. 589. ZOO-a.

 

Temeljem ocjene izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka sud zaključuje da na strani primateljice uzdržavanja leži krivnja za nemogućnost pružanja uzdržavanja od strane tuženice pa stoga da ista po toj osnovi (čl. 119. st.3.ZN/03) ne može tražiti raskid predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Međutim, kako je tužba podnesena i zbog poremećenih odnosa među strankama ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, sud utvrđuje da su odnosi stranaka teško i trajno poremećeni do mjere da ih nije moguće popraviti.  Krivicu za nastanak takvih odnosa da snosi primateljica uzdržavanja, no kako su stranke ugovorile zajednicu života, primjenom odredbe čl. 119. st. 2. ZN/03 (odnosno čl. 125. st. 2. ZN/71) prihvaća tužbeni zahtjev za raskidom predmetnog ugovora, sljedom čega, uz daljnju primjenu odredbe čl. 132. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 - 112/99, dalje ZOO/91) i  za uspostavom  ranijeg zemljišno knjižnog stanja. O trošku postupka odlučuje primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Tužena u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže navodima da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, da su razlozi presude proturječni te da presudu nije moguće ispitati.

 

Opisani žalbeni razlog nije osnovan jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, te cjelokupnog stanja u spisu, pri čemu treba reći da je sud, ocijenio sve izvedene dokaze, naveo je razloge zbog kojih smatra da su ostvareni razlozi za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ti razlozi su jasni, te je stoga presudu moguće ispitati.

 

Pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda.

 

Tužena nije u pravu kada u žalbi ističe postojanje relativno bitne procesne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. st. 2. ZPP-a, koju obrazlaže navodima da je sud utvrđivao činjenice koje stranka nije iznijela, što se odnosi na utvrđenje činjenica za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zbog  nepodnošljivosti života. To stoga jer iz činjeničnih navoda tužbe, iako sumarnih, proizlazi da majka stranaka zahtjev za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, osim na činjenici neizvršavanja ugovorenih obveza po tuženoj, temelji i na činjenici trajno poremećenih odnosa ugovornih strana.

 

Također nisu osnovani žalbeni navodi tužene koji upiru na ostvarenje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud je pogrešno  primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu iz čl. 119. st. 2. ZN, koja se analogno primjenjuje na ovaj ugovor.

Suprotno žalbi, a i navodima u tužbi, u primjenu na konkretni slučaj glede raskida ugovora dolazi ZN/03, a ne Zakon o obveznim odnosima iz 2005. godine, jer je odnos stranaka nastao po zaključenom ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju 2004. godine, a Zakon o obveznim odnosima, koji sada regulira ovaj institut, stupio je na snagu 1. siječnja 2006.

Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju regulira odredba čl. 119. ZN/03, prema kojoj ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržava­­nju i pošto je počelo ­­nje­govo izvrše­­nje (stavak 1.). Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržava­­nju ugovornici žive zajedno, pa se ­­njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnoš­­ljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora (stavak 2). Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze (stavak 3).

Već je rečeno da majka stranaka, prvotna tužiteljica u ovom postupku, traži da se raskine ugovor o dosmrtnom uzdržavanju smatrajući da su ispunjene pretpostavke za isto, a polazi od toga da tužena ne izvršava preuzete ugovorne obveze te da je između stranaka zajednički život postao nepodnošljiv zbog poremećaja njihovih odnosa.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća sva činjenična utvrđenja te pravni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za raskid ugovora u smislu čl. 119. st. 3. ZN/03, jer za neizvršavanje preuzetih ugovornih tužena ne snosi krivicu  budući da iz provedenih dokaza, koje je pravilno sud cijenio temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, kao i iskaza same primateljice uzdržavanja, proizlazi da je ona odbila da je tužena dalje uzdržava.

 

Stoga su pravilni svi razlozi koji su navedeni u potkrijepi zaključka prvostupanjskog suda o nepostojanju razloga za raskid ugovora s osnova po tuženici neizvršavanja obveza preuzetih ugovorom.

 

Međutim, prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je nastavno, a prosuđujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva za raskidom predmetnog ugovora u smislu odredbe čl. 119. st. 2. ZN/03,  iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak ocijenivši da su ostvarene pretpostavke za raskid spornog ugovora.

 

Tu gore citiranu odredbu prema stajalištu ovoga suda treba interpretirati u svjetlu  odredbe čl. 12. i 13. ZOO/91, a koje zabranjuju zloporabu prava i nalažu ugovornim stranama da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornog odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

 

              To pak znači da se zloporaba prava ima smatrati kada jedna od ugovornih strana namjerno izaziva poremećenost odnosa s ciljem da zajednički život ugovornih stranaka postane nepodnošljiv, sve kako bi se stvorile pretpostavke za raskid sklopljenog ugovora.

 

U konkretnom slučaju utvrđeno je da su odnosi stranaka izvjesno vrijeme  nakon

sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bili uredni, a da su se poremetili nedugo po povratku tužene iz Z., gdje je boravila zbog liječenja sina, a kako je majka stranaka zaključala stan u prizemlju, tužena je po povratku iz Z. sa sinom morala preseliti u stan na katu. Proizlazi i da bi tek nakon obnavljanja kontakata tužene sa njenim bivšim suprugom, u odnosu na kojeg, prema iskazu same majke stranaka, ista ima averziju, majka stranaka počela i dvojiti u pravilnost svoje odluke glede otuđenja svoje imovine u korist tužene. Kako je bivši zet primateljice uzdržavanja prvenstveno zbog teškog zdravstvenog stanja sina učestalije dolazio u kuću tužene, nastupio je poremećaj odnosa ugovornih strana. Taj poremećaj odnosa nije međutim  imao uzrok u ponašanju tužene u smislu neispunjavanja ugovorom preuzetih obveza uzdržavanja, već naprotiv u ponašanju majke stranaka kao primateljice uzdržavanja, a koji je na sve moguće načine pokušavala stvoriti incidentne situacije među strankama želeći učiniti nepodnošljivost njihovog zajedničkog života i time stvoriti postojanje razloga za raskid ugovora. U tom pravcu majka stranaka je počela bezrazložno odbijati hranu koju joj je tužena pripremala (prvotno samo odbila doći na ručak kada bi je bivši zet pozvao), zaključavati dijelove kuće u kojem su ranije zajedno prebivali (kada se tužena sa sinom  preselila u stan na katu, primateljica uzdržavanja je odbila živjeti u tom stanu u koji je otac dolazio posjećivati sina), potencirala je svađu vezano uz odnos s bivšem zetom, sve kako bi onemogućila ispunjavanje ugovorne obveze tužene i njihov zajednički život učinila nesnošljivim, dok je s druge strane tuženica i nadalje nastojala ispunjavati ugovorne obveze. Stoga, u takvim konkretnim okolnostima, i prema stajalištu ovoga suda, majka stranaka nije dokazala da bi tuženica bila odgovorna za neizvršavanje obveza preuzetih ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju. Kako je tuženica tim odbijanjem spriječena u izvršavanju ugovornih obveza, to primateljica uzdržavanja ne može tražiti raskid ugovora s tvrdnjom da tužena ne izvršava svoje obveze.

 

Prema stajalištu  ovoga suda iz stanja spisa proizlazi utvrđenim da su ugovorne strane suglasno izmijenile činjenicu postojanje njihova zajedničkog života u jednom stambenom  prostoru,  uz  prihvaćeni usmeni sporazum da svaka strana živi u zasebnom stanu u istoj kući, jer je majka stranaka odbila preseliti s kćeri i unukom u stan na katu, a pritom je zaključala svoj stambeni prostor u prizemlju.

 

Vezano uz teško poremećene odnose ugovornih strana ističe se da uznemiravanje, prijetnje, pogrdne riječi upućene kćeri, neprihaćanje bivšeg zeta u životu kćeri i unuka, odnosno sveukupno nasilničko ponašanje u obitelji, iskazivanje netrpeljivosti prema kćeri, koje je rezultiralo i osuđujućom presudom protiv primateljice uzdržavanja u prekršajnom postupku, ukazuje na narav primateljice uzdržavanja. Takva narav je nedvojbeno dovela do poremećaja odnosa, a iz stanja spisa proizlazi i da je sud u više navrata (prilikom saslušanja svjedokinje N. J., nevjeste, - list 31 spisa te svjedoka D. C.- list 68), majku stranaka upozoravao na ponašanje te je čak i udaljio iz sudnice i novčano kaznio (list 72 spisa).

 

S obzirom na sve utvrđene konkretne okolnosti stajalište je ovoga suda da su teško poremećeni odnosi među ugovornim stranama nastali isključivom krivnjom primateljice uzdržavanja s namjerom raskida tog ugovora. Činjenica je da raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju može tražiti i ugovorna strana koja je isključivo kriva za poremećaj odnosa, međutim pri tome  se pojam nepodnošljivosti zajedničkog života kao razlog za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju prosuđuje  ne samo s objektivne, nego i sa subjektivne strane, pa pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne pripada stranci kod koje krivnja za poremećenost odnosa upućuje na zlouporabu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u namjeri da zajednički život, odnosno kontakti postanu nepodnošljivi i da se ugovor raskine.

 

Konkretno sveukupno ponašanje majke stranaka kao primateljice uzdržavanja ovaj sud ocjenjuje kao zloporabu prava iz kojeg primateljica uzdržavanja ne može izvlačiti korist u smislu stvaranja pretpostavki za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u smislu odredbe čl. 119. st. 2. i 3. ZN-a.

 

Zbog tih razloga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

 

Tužena je  uspjela u parnici pa ima pravo na naknadu parničnog troška u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04 - pročišćeni tekst, -, dalje Tarifa). Tuženici je trebalo  priznati trošak prema zatraženom troškovniku (list 118 spisa) i to za sastava odgovora na tužbu, za pristup na 5 ročišta po Tbr 9/1 (29.10.07., 09.01.08., 19.05.08., 06.06.08., 17.10.08.), sve po 250 bodova, za sastav 1 podneska po Tbr. 8/3, odnosno 50 bodova, pripadajući PDV od 22% prema Tbr. 42. i vrijednosti boda po Tbr. 50,  a sve sukladno vrijednosti predmeta spora (113.000,00 kn – list 27 spisa),  u ukupnom iznosu od 18.910,00 kn. Također je tuženici priznat i trošak uplaćene sudske pristojbe na odgovor na tužbu od 200,00 kn (list 99 spisa), odnosno ukupno 19.110,00 kn, koji je iznos preinačenjem pobijane presude trebalo dosuditi  tuženici, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troška neosnovan.

 

Trošak izjavljivanja pravnog lijeka,  tuženici nije dosuđen, jer ovaj nije zatražen, a sud o naknadi troškova odlučuje, sukladno čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a tek na određen zahtjev stranke.

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 373. toč. 3. te čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

Rijeka, 25. kolovoza 2017.