Broj: Rev 1571/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstva financija, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Kutini, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika 1. Z. K. iz Z. i 2. Š. K. iz P., koje zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1825/2009 od 3. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-205/08 od 13. ožujka 2009., u sjednici održanoj 14. listopada 2015.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženika Z. K. i Š. K., kao neosnovana.

Obrazloženje

Presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-205/08 od 13. ožujka 2009. glasi:

"I. Izjava o odricanju od nasljedstva koju je prvotuženik Z. K. dao u ostavinskom postupku vođenom kod Javnog bilježnika V. G. iz P. iza pokojnog P. K., u predmetu pod poslovnim brojem ... gubi učinak prema tužitelju Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje potraživanja prema prvotuženiku Z. K. u iznosu od 818.987,73 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 20. ožujka 2008. kao dana podnošenja tužbe do isplate.

II. Drugotužena Š. K. iz P. dužna je dopustiti da tužitelj Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, svoje potraživanje prema prvotuženiku Z. K. iz Z. u iznosu od 818.987,73 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 20. ožujka 2008. kao dana podnošenja tužbe do isplate, namiri prodajom 1/4 dijela nekretnina upisanih u zk.ul.br. 1346, 1885 i 1187 sve k.o. P., a u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III Svaka parnična strana snosi svoje troškove."

              Pobijana drugostupanjska presuda Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1825/2009 od 3. veljače 2011. glasi:

"Odbija se žalba tuženika Z. K. i Š. K., kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-205/08 od 13. ožujka 2009.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, kao neosnovan."

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženici zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženici predlažu da revizijski sud preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu troškova postupka i troškova revizije, a podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode revizije i predlaže njeno odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Osporavajući zakonitost pobijane presude tuženici se formalno pozivaju na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, dok iz navoda revizije kojima tvrde: da je pogrešno utvrđeno da se prvotuženik prihvatio nasljedstva i ustupio ga drugotuženici, već ga se odrekao, da se zapravo nije radilo o ostavinskoj masi, već o osobnoj imovini drugotuženice te da je prvotuženik u radnom odnosu i da se može provesti ovrha na njegovim primanjima, proizlazi da prigovaraju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da izjava prvotuženika o odricanju od nasljedstva koju je dao u ostavinskom postupku gubi prema tužitelju pravni učinak u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njegove novčane tražbine od 818.987,73 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kumuliran sa zahtjevom da se drugotuženica obveže dopustiti tužitelju da predmetno potraživanje namiri prodajom 1/4 dijela navedenih nekretnina.

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je rješenjem o ovrsi Porezne uprave – Područni ured Z. od 23. studenoga 2007. utvrđeno da po osnovi poreznog duga i kamata obračunatih do 23. studenoga 2007. prvotuženik duguje 818.987,73 kn,

- da prvotuženik svoj porezni dug nije podmirio,

- da je u ostavinskom postupku broj ... kod javnog bilježnika V. G. iz P., u ostavinskom predmetu iza pok. P. K. prvotuženik dao nasljedničku izjavu kojom se prihvaća nasljedstva na temelju zakona i svoj dio ostavinske imovine ustupa majci (drugotuženici), koja se prihvatila nasljedstva, pa je rješenjem o nasljeđivanju ... od 21. studenoga 2006. ostavinska masa (1/2 dijela nekretnina upisanih u zk.ul.br. 1346, 1885 i 1187 k.o. P.) raspoređena u cijelosti drugotuženici.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i prihvatili nalazeći da je prvotuženik predmetnom izjavom poduzeo pravnu radnju na štetu tužitelja, kao vjerovnika, jer zbog nje prvotuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

U konkretnom sporu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), i to:

- odredaba čl. 66. st. 1. koja glasi: „Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.“,

- odredaba čl. 66. st. 2. koja glasi: „Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.“,

- odredaba čl. 67. st. 3. koja glasi: „Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.“,

- odredbe čl. 70., prema kojoj: „Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.“.

U ovom je slučaju riječ o tzv. kvazipaulijanskoj tužbi (čl. 67. st. 3. i 4. ZOO) koja se podnosi radi pobijanja dužnikovog besplatnog raspolaganja kojim se on doveo u stanje insolventnosti. Besplatna raspolaganja su sva ona raspolaganja koja nisu teretna tj. kojima dužnik umanjuje svoju imovinu, premda na to nije obvezan. To je svako raspolaganje dužnika kod kojeg on ne može zahtijevati protučinidbu od osobe u čiju je korist raspolaganje učinjeno (npr: darovanje, preuzimanje duga, otpust duga, napuštanje stvari, davanje jamstva, davanje stvari u zakup bez naknade, odricanje od tužbenog zahtjeva i sl.). Odredbom čl. 67. st. 4. ZOO posebno se kao oblik besplatnog raspolaganja navodi odricanje od nasljedstva.

U konkretnom slučaju faktične radnje dužnika/prvotuženika (davanje izjave kojom se prihvaća nasljedstva na temelju zakona i kojom svoj dio ostavinske imovine ustupa majci) predstavljaju, odnosno izjednačene su po svojim učincima s odricanjem od nasljedstva, koje se prema izričitoj zakonskoj odredbi smatra besplatnim raspolaganjem.

Kod besplatnog raspolaganja se radi o neoborivoj zakonskoj presumpciji da je dužnik znao da takvim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku (praesumptio iuris et de iure), dok svijest treće osobe uopće nije odlučna niti se utvrđuje (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-412/08-3 od 5. siječnja 2010.). Takvo zakonsko rješenje temelji se na načelu po kojem nitko ne može davati darove (odnosno odricati se svojih prava) na račun (štetu) svojih vjerovnika. Zbog toga dužnik - protivnik pobijanja besplatnog raspolaganja ne može dokazivati suprotno.

Kako se, nadalje, prema odredbi iz čl. 67. st. 3. ZOO za pobijanje tih radnji ne zahtjeva da je trećoj osobi (u čiju je korist takva radnja poduzeta) bilo poznato ili moglo biti poznato da se pobijanom radnjom oštećuje vjerovnik, to su tvrdnje o (ne)postojanju svijesti te treće osobe potpuno bez utjecaja na ocjenu o postojanju pretpostavki pobijanja. Ovakav pristup ima svoje opravdanje u okolnosti da se stjecatelj (treća osoba u čiju je korist takva radnja poduzeta) ne dovodi u nepovoljniji položaj od onog u kojem je bio jer stjecanje nije povezano s bilo kakvim njegovim odricanjem, odnosno izdacima.

U smislu navedenog, tužitelj je u ovoj parnici na temelju ovlasti iz navedenih odredaba ZOO, a kao vjerovnik utvrđenog dospjelog potraživanja iz osnove poreznog duga, osnovano (prema odredbama čl. 66. ZOO) zatražio da se utvrdi da je nasljednička izjava (učinjena po prvotuženiku u korist drugotuženice) prema tužitelju bez učinka u dijelu potrebnim za namirenje poreznog duga prvotuženika, pri čemu tuženicima niti nije pripada mogućnost dokazivati da nisu znali da učinjenim besplatnim raspolaganjem nanose štetu tužitelju.

Prema tome tuženici pogrešno drže da je osporenom presudom na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 14. listopada 2015.